DANI i NOĆI NEZAVISNOSTI: Domovina se brani quadom i nevaspitanjem

Zadnji je dan februara, tačnije noć, tek nekoliko sati prije nego što će svanuti prvi mart. Sutra je Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a pada u subotu, dan prije nedjelje kad ništa ne radi. Dakle, dan prije armagedona za svakog stanovnika jednog dijela države. Rijetki koji dožive ponedjeljak nerado će se sjećati proteklih 48 sati kada je sve stalo.

U svim prodavnicama redovi, čeka se vječnost. Sutra je i prvi dan Ramazana, treba se to obilježiti, je l'?! Radnica u jednom od tih trgovinskih lanaca zatvara kasu pred razjarenim kupcima.

-Izvinite, ali osam sati nisam bila ni u toaletu...

Kreću negodovanja, neukusna dobacivanja - sram te bilo, kakav je to način, stojimo u redu pola sata...

- Mi se nećemo pomjeriti!

I ne pomjeraju se.

Odlučni su da ne popuste pred „drskom kasirkom“ koja nema razumijevanja za njihove najgore životne probleme. Džaba to što žena i po zakonu ima pravo na pauzu nakon osam sati stajanja i provlačenja hiljada njihovih artikala, oni se neće pomjeriti. Ponosan smo mi narod: ne povlačimo ni  pred tim retrogradnim atavizmima i pseudosocijalističkim izgovorima. Ako je htjela u toalet, zašto nije završila fakultet ili, šta znam, kupila diplomu?! Uvijek se mogla učlaniti u stranku.

Možda nekom neupućenom posmatraču sa strane, one zapadne naravno, izgleda da je Bosna i Hercegovina neuređena, zapuštena, korumpirana, vaka-naka država, ali to samo zato što taj sa zapada nije upoznao naše ljude. Mi smo merhametli, dobronamjerni, otvorena srca, uvijek spremni da pomognemo. Više od svega mi smo spremni da se borimo za svoja prava, čak i za ona koja nemamo! Što bi rekli - tuđe nećemo, svoje nemamo.

Nama nije problem čekati na lijekove za onkološke pacijente ni šest mjeseci ni osam ni deset, ako treba. Ma godinu! Čekat ćemo ako treba do kraja života, ma koliko kratko trajao.

Ko kaže da naš čovjek mora magnetnu rezonancu uraditi u roku od godinu dana? Ako se našem čovjeku žuri, on će platiti za pregled MR, kad već to ne može srediti snaha od amidžince.

U kojim to knjigama piše da se mora preživjeti od 500 maraka penzije? Ko ne preživi nije bio racionalan, je l'! Što bi jedan rekao, ne moraš kupiti litar ulja, kupi pola, nakapaj fildžan.

Naš čovjek ima razumijevanja za sve i svakoga, samo ne da ga neka kasirka pravi budalom. Ko je ona da određuje hoće li raditi osam ili 18 sati! Eto, dali smo joj da nedjeljom ne radi, neka odmara, šta bi više.

A, mi ćemo stajati u redovima, čitav život nek nam prođe u čekanju. Nije naš narod tek tako prije 33 godine odlučio da stoji u istima, neki su satima čekali tog prvog marta da bismo ostvarili svoj, kako se ono kaže, vjekovni san. Sada imamo nezavisnu državu u kojoj svaka patriotski raspoložena porodica ima najmanje po jedan skupocjeni quad parkiran ispred kuće, džipa u garaži i zastavu da sve to prekrije.

Satima smo stajali da bismo za nepune tri i po decenije napravili sistem po mjeri čovjeka. Oslobodili smo se stega socijalističke diktature. Više ne moraš da učiš kao lud kako bi stekao diplomu. Zašto ako je možeš kupiti.

Ne moraš biti stručnjak kako bi dobio posao u državnoj službi, dovoljno ti je da si član stranke.

Ne trebaju ti vakcine i silni lijekovi za liječenje, dovoljna su tri kanistera Torabijeve vode ili da ti neko da vode preko mašica...

Tri decenije i nešto više žrtvovali smo stojeći u redovima da nas više niko iz redova ne izbaci. Svoje quadove i skupocjene džipove branit ćemo ako treba i životima vaših kćeri i sinova, dok se naša djeca ne vrate sa školovanja na stranim univerzitetima.

Mi nećemo dozvoliti da nas neka kasirka u tržnom centru izbaci iz reda jer se njoj, eto, samo piša. Hajmo sada svi u redove i da se čuje patriotska pjesma:

Domovina se brani quadom

i džipom i neznanjem

domovina se brani tuđim životom

i našim nevaspitanjem.

(zurnal.info)