Prije tačno 20 godina, 13. maja 1990. na Maksimiru su se dogodili do tada neviđeni masovni neredi tokom utakmice Dinamo – Crvena Zvezda. Iako je o tom incidentu do sada napisano bezbroj što ozbiljnih što neozbiljnih tekstova, mnogi detalji ostali su neusklađeni – koliko je bilo povrijeđenih, kako su počeli neredi, zašto je Boban udario milicionera pa i da li je zaista pištaljka na Maksimiru označila početak jugoslovenskih ratova. Žurnal prenosi tekstove iz riječkog Novog lista i srbijanskog Kurira o istom događaju, ali su sagovornici novinara bili na različitim stranama
Novi list: KAOS, PALJENJE I OPĆI RAT
Počelo je tako što su Delije provalile na južnu tribinu. Naime, provocirala ih je manja grupa naših navijača tako što ih je gađala kamenjem te verbalno vrijeđala. Tada su apsolutno nadmoćne Delije probile ogradu te započeli tučnjavu s našima, kojih je bilo najviše tridesetak
13. svibnja 1990. godine, datum kada je u Maksimiru igrana utakmica Dinamo – Crvena zvezda, ostao je upamćen po neredima do tada neviđenim na stadionima bivše države. Najmanje šezdeset – po nekim izvorima i dvije stotine – ozlijeđenih osoba, divljanje navijača, masovni sukob Bad Blue Boysa s tadašnjom milicijom, kaos, paljenje trgovina i opći rat koji je satima vladao na ulicama istočnog dijela grada obilježili su utakmicu koju su mnogi navijači doživjeli kao prvi čin raspada Jugoslavije.
Mediji su kasnije učestalo promicali tezu kako je upravo tom utakmicom, prekinutom prije nego li što se desio i prvi udarac lopte, započeo Domovinski rat. Naime, svega tjedan dana prije toga završeni su prvi višestranački izbori na kojima je premoćno pobijedio HDZ. U Srbiji je, s druge strane, već godinama čvrstom rukom vladao Milošević, milicija se, kaže dugogodišnji predsjednik Udruge navijača Dinama Thomas Bauer, doživljavala kao organ Jugoslavije, te su usijani međunacionalni odnosi bili važan faktor u sukobima »Boysa« s Delijama, a potom domaćih navijača s milicijom. Prema izvještajima, povici poput »Ubit ćemo Tuđmana« ili »Srbe na vrbe« nisu bili rijetkost, te je pravo čudo da nitko nije poginuo.
– Počelo je tako što su Delije provalile na južnu tribinu. Naime, provocirala ih je manja grupa naših navijača tako što ih je gađala kamenjem te verbalno vrijeđala. Tada su apsolutno nadmoćne Delije probile ogradu te započeli tučnjavu s našima, kojih je bilo najviše tridesetak. Milicija je potpuno zakazala, naime, to je trajalo relativno dugo, a oni uopće nisu reagirali. Tada je ostatak stadiona poludio, kaže Bauer. Par tisuća Delija na utakmici je predvodio Željko Ražnatović Arkan, budući zloglasni ratni zločinac kriv za bezbrojne mrtve u ratovima na području bivše Jugoslavije. Godinama su se spominjale teorije kako je Arkan, za kojeg se smatralo da je bio agent Službe državne bezbednosti, dobio zadatak da izazove nerede te ispipa kako Hrvati »dišu«. Milicija je, po toj teoriji, namjerno pustila Delije da tuku Boyse, a potom ih zaštitila od domaćih navijača.
– Delije i dan danas priznaju da je on »od nikuda« uletio na mjesto njihovog vođe, što je čudno jer se zna kako se napreduje u navijačkoj hijerarhiji – morate imati određeni broj gostovanja te »podviga«. Po onom što znam, Kontraobaveštajna služba (KOS) je procijenila BBB-e, Torcidu i Armadu kao prijetnju Jugoslaviji te provodila nadzor. To je bilo samo tjedan dana nakon izbora, a znalo se da je Milošević preuzeo državne strukture, nastavlja Bauer. Na istoku i sjeveru stadiona bilo je prisutno petnaestak tisuća navijača Dinama, od kojih je veliki broj upao na teren kroz prethodno prepiljenu ogradu u pokušaju da pomognu svojim drugovima na jugu. Međutim, na travnjaku je došlo do brutalnog sukoba s policijom, koja je započela s masovnim »pendrečenjem«, upotrebom suzavca i vodenog topa. Pojedini »Boysi« poveli su napad na privremeni milicijski »stožer« pod sjevernom tribinom. Jedan navijač pritom je ustrijeljen u nogu, no odmah je prevezen u bolnicu. Kontakta glavne grupe Boysa s Delijama zapravo nije ni bilo.
– Kaos u gradu trajao je još satima nakon dovršetka tučnjave na stadionu, po Maksimirskoj su se mogli vidjeti nikad ponovljeni prizori. Demolirane su beogradske trgovine, napadani milicajci, osobno sam vidio kako opkoljeni i ustrašeni milicajac puca u zrak, a potom ga je netko kamenom udario u glavu i srušio na zemlju.
Činjenica je da je Milošević godinama provodio antibirokratsku revoluciju i organizirao mitinge, dok je u Hrvatskoj trajala šutnja. Nije to bio početak nekog hrvatskog ustanka, ali činjenica je da su Hrvati prvi puta masovno pokazali zube. Sad, može se reći da je to koristilo i hrvatskoj strani, jer je Tuđman imao otvorene ruke da smijeni ljude u SUP-u te time stvori hrvatsku policiju, kaže Bauer. Dodao je kako se u svakom slučaju ne može tvrditi da je postojala urota milicajaca da tuku navijače išta jače no inače.
– U principu, milicija nije reagirala bitno drugačije no nedavno policija, nisu baš napredovali. Istina, bio je jako čudan postupak milicije koja nije reagirala na nerede Delija na južnoj tribini. Ponašali su se kao da ih se to ne tiče. Svašta je moguće. No, ljudi zaboravljaju da su prvi masovni neredi bili 1988. na utakmici s Hajdukom, kada je kamenovana milicijska stanica u Petrovoj, tadašnjoj Kraševoj, zaključio je Bauer. Razgovarali smo s još jednim svjedokom maksimirskih nereda, koji se nikako ne slaže s tezom da je tamo započeo Domovinski rat.
– Situaciju su nabrijale snažne međunacionalne tenzije, no uvijek je tako bilo na derbijima Dinama i Zvezde. Zapravo je to bila nebitna utakmica, jer je prvenstvo već bilo odlučeno. Stadion je bio poluprazan. Osim toga, to nije bila posljednja utakmica, iza toga je odigrano još čitavo prvenstvo. Dinamo je Zvezdu 1991. pobijedio s 3:2, to je bila predivna utakmica na kojoj nije bilo nikakvih nereda. Mislim da je teza da je rat počeo na Maksimiru čista mistifikacija, no to je moj dojam, kazao je naš sugovornik, koji je želio biti anoniman. Ipak, na toj utakmici Delije nisu bile prisutne. Bilo kako bilo, Bad Blue Boysi će danas svojim pripadnicima poginulim u Domovinskom ratu položiti vijence na spomenik podno zapadne tribine, te se čini da za njih nema sumnje kada je rat započeo. Neke stvari se ne mijenjaju, naime, današnju utakmicu navijači će bojkotirati u znak prosvjeda, zbog kako navode policijske brutalnosti i prekoračenja ovlasti na nedavnoj utakmici s Hajdukom.
Utakmica je postala slavna i po fizičkom obračunu tadašnjeg kapetana Dinama Zvonimira Bobana s milicajcem Refikom Ahmetovićom. Prema raširenoj verziji, Boban je na terenu pokušao od milicajaca obraniti Dinamovog igrača Vjekoslava Škrinjara, no pri tom je dobio udarac pendrekom. Na to se zatrčao te nogama udario Ahmetovića u trbuh, koji se srušio na tlo. Zbog toga je kažnjen s devet mjeseci neigranja, a izbornik Ivica Osim nije ga vodio na Svjetsko prvenstvo u Italiji. Ahmetović je u razgovoru za Hrvatski radio izjavio kako su ga kolege nagovarale da upotrijebi oružje, no on je to odbio napraviti. Sam Boban, pak, kasnije je ustvrdio kako je »reagirao na veliku nepravdu«.
- Mogu samo reć da sam reagirao na jednu... veliku nepravdu koja je bila toliko očita da jednostavno čovjek sa minimalnim dignitetom i nacionalnim ponosom ili čovjek koji ima osjećaj za minimalnu pravdu ne može ostat miran... Ne može ne reagirati na neki način. Ja sam kasnije bio isprovociran budući da... Ja jesam psovao, svašta sam vikao milicajcima i bilo je sigurno i s moje strane dosta provokacija prije nego što me je milicajac udario, i onda sam mu ja vratio, kazao je Boban.
(Novi list)
Kurir: RAT JE POČEO NA MAKSIMIRU
Smestili su nas na istočnu tribinu, koja ima dva nivoa, a Hrvati koji su bili iznad nas počeli su da nas provociraju. Kamenicom sam pogođen u glavu, a naši navijači poterali su dinamovce. Mi smo ostali sami na tribini dok su se na terenu tukli „bojsi“ i policija
Bobanov „mavaši“ izrežirali su HDZ i hrvatske službe, koje su nerede na Maksimiru iskoristile da policiju očiste od srpskih kadrova. Danas, na Spasovdan, navršava se 20 godina od incidenata na stadionu Maksimir pred utakmicu zagrebačkog Dinama i Crvene zvezde koja nije nikad odigrana.
Mnogi su skloni tvrdnji da je tada otvoreno počeo raspad nekadašnje SFR Jugoslavije, a mlade navijačke generacije sa obe strane i danas s ushićenjem prepričavaju tuče „delija“ i „bed blu bojsa“ u gradu tog 13. maja 1990. godine.
I dok Hrvati s ponosom ističu da je za njih tada počeo „domovinski rat“, Srbi sa ne baš velikim oduševljenjem pričaju o tom događaju. Fudbaleri Crvene zvezde koji su tada branili boje kluba kažu da to što se dogodilo nikad neće zaboraviti i da je sve moglo da se izbegne.
Trener Crvene zvezde tada je bio Dragoslav Šekularac. - Došli smo u Zagreb kao prvi na tabeli i najbolji klub u zemlji, da još jednom pobedimo Dinamo. Bili smo iznenađeni kada smo izašli na zagrevanje. Kod nas nije bilo straha, sve do trenutka kad smo videli policiju, koja nas je u svlačionicama branila od rulje. Tada nam je proradila svest i shvatili smo da su nam životi u opasnosti - priča za Kurir Šekularac i nastavlja:
- Mislim da je tada sve bilo izrežirano i namešteno s nekih viših instanci, posebno da Boban udari policajca. Meni je bilo žao Prosinečkog i Jurića, jer ko zna šta bi sa njima bilo da su navijači došli do nas. Hteli su da nas pobiju jer su nas sve doživljavali kao Srbe i kao protivnike.
Stevan Stojanović je tada čuvao mrežu Crvene zvezde. - Ništa pred utakmicu nije ukazivalo na to da će se desiti nemiri. Sećam se da sam bio na zagrevanju kod severne tribine na kojoj su bili „purgeri“. Gađali su me kamenicama i morao sam da odem do svlačionice. Tada su oni probili ogradi i počeli da se tuku s policijom. Atmosfera u svlačionici bila je mučna, kako kod nas, tako i kod igrača Dinama.
Mitar Mrkela verovao je da će Dinamo i Zvezda odigrati još jedan veliki derbi bivše SFRJ. - Na stadionu je bilo dosta naših i Dinamovih navijača. Mislio sam da će biti dobra utakmica, ali kada su „bojsi“ ušli na teren, shvatio sam da od utakmice nema ništa. Pobegli smo u svlačionicu, a tek kasnije saznali smo šta je bilo na terenu.
Igrači Dinama bili su korektni prema nama, čak je Boban, za koga nismo znali šta je uradio na terenu, ušao u našu svlačionicu i pričao s nama. Ostali smo skoro pet sati na stadionu, da bismo posle toga u pratnji policije otišli na aerodrom. Aktuelni predsednik FK Crvena zvezda Vladan Lukić seća se dešavanja iz Maksimira 1990. godine. Te sezone za crveno-bele bio je licenciran i današnji sportski direktor Ivan Adžić, ali on nije putovao u Zagreb.
- Svake godine sa društvom se prisetim svega onoga što se dešavalo pre utakmice Zvezde i Dinama. Za mene je to ružna prošlost i stvarno ne bih želeo bilo šta da komentarišem. Šta je bilo, bilo je - kazao je Vladan Lukić.
Utakmica između Dinama i Zvezde trebalo je da bude odigrana samo nekoliko dana posle prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj na kojima su pobedile stranke koje su se zalagale za razbijanje SFRJ. U Zagreb je došlo 3.000 „delija“, a više od 60 ljudi je povređeno. Dok je policija intervenisala, na teren je ušao Zvonimir Boban, napao i udario policajca Refika Ahmetovića.
On je tada postao nacionalni heroj. - Protiv Bobana je bila podneta krivična prijava i dva puta sam dolazio na ročišta u Zagreb. Zbog rata ceo slučaj je zastareo. Nas dvojica se moramo dogovoriti, jer bih tada dobio 100.000 maraka da sam aktivirao prijavu - kazao je Ahmetović. Tima, jedan od tadašnjih vođa „delija“, prepričava za Kurir kako su navijači Crvene zvezde videli dešavanja u Maksimiru. - Nas više od 1.500 iz Beograda i unutrašnjosti vozom smo stigli u Zagreb. Na dan utakmice imali smo okršaj s „purgerima“ na Trgu Bana Jelačića. Do stadiona nas je provodila policija, a Zagrebom se orilo „Od Topole, pa do Ravne gore“, a prvi put smo javno pevali pesme protiv Slobodana Miloševića. Smestili su nas na istočnu tribinu, koja ima dva nivoa, a Hrvati koji su bili iznad nas počeli su da nas provociraju. Kamenicom sam pogođen u glavu, a naši navijači poterali su dinamovce. Mi smo ostali sami na tribini dok su se na terenu tukli „bojsi“ i policija. Da su i nas pustili na teren, nastao bi masakr. Kasnije su nas sproveli do stanice, a mi smo sutradan morali svi da se javimo u SUP - rekao je Tima.
(Kurir)
">Prije tačno 20 godina, 13. maja 1990. na Maksimiru su se dogodili do tada neviđeni masovni neredi tokom utakmice Dinamo – Crvena Zvezda. Iako je o tom incidentu do sada napisano bezbroj što ozbiljnih što neozbiljnih tekstova, mnogi detalji ostali su neusklađeni – koliko je bilo povrijeđenih, kako su počeli neredi, zašto je Boban udario milicionera pa i da li je zaista pištaljka na Maksimiru označila početak jugoslovenskih ratova. Žurnal prenosi tekstove iz riječkog Novog lista i srbijanskog Kurira o istom događaju, ali su sagovornici novinara bili na različitim stranama
Novi list: KAOS, PALJENJE I OPĆI RAT
Počelo je tako što su Delije provalile na južnu tribinu. Naime, provocirala ih je manja grupa naših navijača tako što ih je gađala kamenjem te verbalno vrijeđala. Tada su apsolutno nadmoćne Delije probile ogradu te započeli tučnjavu s našima, kojih je bilo najviše tridesetak
13. svibnja 1990. godine, datum kada je u Maksimiru igrana utakmica Dinamo – Crvena zvezda, ostao je upamćen po neredima do tada neviđenim na stadionima bivše države. Najmanje šezdeset – po nekim izvorima i dvije stotine – ozlijeđenih osoba, divljanje navijača, masovni sukob Bad Blue Boysa s tadašnjom milicijom, kaos, paljenje trgovina i opći rat koji je satima vladao na ulicama istočnog dijela grada obilježili su utakmicu koju su mnogi navijači doživjeli kao prvi čin raspada Jugoslavije.
Mediji su kasnije učestalo promicali tezu kako je upravo tom utakmicom, prekinutom prije nego li što se desio i prvi udarac lopte, započeo Domovinski rat. Naime, svega tjedan dana prije toga završeni su prvi višestranački izbori na kojima je premoćno pobijedio HDZ. U Srbiji je, s druge strane, već godinama čvrstom rukom vladao Milošević, milicija se, kaže dugogodišnji predsjednik Udruge navijača Dinama Thomas Bauer, doživljavala kao organ Jugoslavije, te su usijani međunacionalni odnosi bili važan faktor u sukobima »Boysa« s Delijama, a potom domaćih navijača s milicijom. Prema izvještajima, povici poput »Ubit ćemo Tuđmana« ili »Srbe na vrbe« nisu bili rijetkost, te je pravo čudo da nitko nije poginuo.
– Počelo je tako što su Delije provalile na južnu tribinu. Naime, provocirala ih je manja grupa naših navijača tako što ih je gađala kamenjem te verbalno vrijeđala. Tada su apsolutno nadmoćne Delije probile ogradu te započeli tučnjavu s našima, kojih je bilo najviše tridesetak. Milicija je potpuno zakazala, naime, to je trajalo relativno dugo, a oni uopće nisu reagirali. Tada je ostatak stadiona poludio, kaže Bauer. Par tisuća Delija na utakmici je predvodio Željko Ražnatović Arkan, budući zloglasni ratni zločinac kriv za bezbrojne mrtve u ratovima na području bivše Jugoslavije. Godinama su se spominjale teorije kako je Arkan, za kojeg se smatralo da je bio agent Službe državne bezbednosti, dobio zadatak da izazove nerede te ispipa kako Hrvati »dišu«. Milicija je, po toj teoriji, namjerno pustila Delije da tuku Boyse, a potom ih zaštitila od domaćih navijača.
– Delije i dan danas priznaju da je on »od nikuda« uletio na mjesto njihovog vođe, što je čudno jer se zna kako se napreduje u navijačkoj hijerarhiji – morate imati određeni broj gostovanja te »podviga«. Po onom što znam, Kontraobaveštajna služba (KOS) je procijenila BBB-e, Torcidu i Armadu kao prijetnju Jugoslaviji te provodila nadzor. To je bilo samo tjedan dana nakon izbora, a znalo se da je Milošević preuzeo državne strukture, nastavlja Bauer. Na istoku i sjeveru stadiona bilo je prisutno petnaestak tisuća navijača Dinama, od kojih je veliki broj upao na teren kroz prethodno prepiljenu ogradu u pokušaju da pomognu svojim drugovima na jugu. Međutim, na travnjaku je došlo do brutalnog sukoba s policijom, koja je započela s masovnim »pendrečenjem«, upotrebom suzavca i vodenog topa. Pojedini »Boysi« poveli su napad na privremeni milicijski »stožer« pod sjevernom tribinom. Jedan navijač pritom je ustrijeljen u nogu, no odmah je prevezen u bolnicu. Kontakta glavne grupe Boysa s Delijama zapravo nije ni bilo.
– Kaos u gradu trajao je još satima nakon dovršetka tučnjave na stadionu, po Maksimirskoj su se mogli vidjeti nikad ponovljeni prizori. Demolirane su beogradske trgovine, napadani milicajci, osobno sam vidio kako opkoljeni i ustrašeni milicajac puca u zrak, a potom ga je netko kamenom udario u glavu i srušio na zemlju.
Činjenica je da je Milošević godinama provodio antibirokratsku revoluciju i organizirao mitinge, dok je u Hrvatskoj trajala šutnja. Nije to bio početak nekog hrvatskog ustanka, ali činjenica je da su Hrvati prvi puta masovno pokazali zube. Sad, može se reći da je to koristilo i hrvatskoj strani, jer je Tuđman imao otvorene ruke da smijeni ljude u SUP-u te time stvori hrvatsku policiju, kaže Bauer. Dodao je kako se u svakom slučaju ne može tvrditi da je postojala urota milicajaca da tuku navijače išta jače no inače.
– U principu, milicija nije reagirala bitno drugačije no nedavno policija, nisu baš napredovali. Istina, bio je jako čudan postupak milicije koja nije reagirala na nerede Delija na južnoj tribini. Ponašali su se kao da ih se to ne tiče. Svašta je moguće. No, ljudi zaboravljaju da su prvi masovni neredi bili 1988. na utakmici s Hajdukom, kada je kamenovana milicijska stanica u Petrovoj, tadašnjoj Kraševoj, zaključio je Bauer. Razgovarali smo s još jednim svjedokom maksimirskih nereda, koji se nikako ne slaže s tezom da je tamo započeo Domovinski rat.
– Situaciju su nabrijale snažne međunacionalne tenzije, no uvijek je tako bilo na derbijima Dinama i Zvezde. Zapravo je to bila nebitna utakmica, jer je prvenstvo već bilo odlučeno. Stadion je bio poluprazan. Osim toga, to nije bila posljednja utakmica, iza toga je odigrano još čitavo prvenstvo. Dinamo je Zvezdu 1991. pobijedio s 3:2, to je bila predivna utakmica na kojoj nije bilo nikakvih nereda. Mislim da je teza da je rat počeo na Maksimiru čista mistifikacija, no to je moj dojam, kazao je naš sugovornik, koji je želio biti anoniman. Ipak, na toj utakmici Delije nisu bile prisutne. Bilo kako bilo, Bad Blue Boysi će danas svojim pripadnicima poginulim u Domovinskom ratu položiti vijence na spomenik podno zapadne tribine, te se čini da za njih nema sumnje kada je rat započeo. Neke stvari se ne mijenjaju, naime, današnju utakmicu navijači će bojkotirati u znak prosvjeda, zbog kako navode policijske brutalnosti i prekoračenja ovlasti na nedavnoj utakmici s Hajdukom.
Utakmica je postala slavna i po fizičkom obračunu tadašnjeg kapetana Dinama Zvonimira Bobana s milicajcem Refikom Ahmetovićom. Prema raširenoj verziji, Boban je na terenu pokušao od milicajaca obraniti Dinamovog igrača Vjekoslava Škrinjara, no pri tom je dobio udarac pendrekom. Na to se zatrčao te nogama udario Ahmetovića u trbuh, koji se srušio na tlo. Zbog toga je kažnjen s devet mjeseci neigranja, a izbornik Ivica Osim nije ga vodio na Svjetsko prvenstvo u Italiji. Ahmetović je u razgovoru za Hrvatski radio izjavio kako su ga kolege nagovarale da upotrijebi oružje, no on je to odbio napraviti. Sam Boban, pak, kasnije je ustvrdio kako je »reagirao na veliku nepravdu«.
- Mogu samo reć da sam reagirao na jednu... veliku nepravdu koja je bila toliko očita da jednostavno čovjek sa minimalnim dignitetom i nacionalnim ponosom ili čovjek koji ima osjećaj za minimalnu pravdu ne može ostat miran... Ne može ne reagirati na neki način. Ja sam kasnije bio isprovociran budući da... Ja jesam psovao, svašta sam vikao milicajcima i bilo je sigurno i s moje strane dosta provokacija prije nego što me je milicajac udario, i onda sam mu ja vratio, kazao je Boban.
(Novi list)
Kurir: RAT JE POČEO NA MAKSIMIRU
Smestili su nas na istočnu tribinu, koja ima dva nivoa, a Hrvati koji su bili iznad nas počeli su da nas provociraju. Kamenicom sam pogođen u glavu, a naši navijači poterali su dinamovce. Mi smo ostali sami na tribini dok su se na terenu tukli „bojsi“ i policija
Bobanov „mavaši“ izrežirali su HDZ i hrvatske službe, koje su nerede na Maksimiru iskoristile da policiju očiste od srpskih kadrova. Danas, na Spasovdan, navršava se 20 godina od incidenata na stadionu Maksimir pred utakmicu zagrebačkog Dinama i Crvene zvezde koja nije nikad odigrana.
Mnogi su skloni tvrdnji da je tada otvoreno počeo raspad nekadašnje SFR Jugoslavije, a mlade navijačke generacije sa obe strane i danas s ushićenjem prepričavaju tuče „delija“ i „bed blu bojsa“ u gradu tog 13. maja 1990. godine.
I dok Hrvati s ponosom ističu da je za njih tada počeo „domovinski rat“, Srbi sa ne baš velikim oduševljenjem pričaju o tom događaju. Fudbaleri Crvene zvezde koji su tada branili boje kluba kažu da to što se dogodilo nikad neće zaboraviti i da je sve moglo da se izbegne.
Trener Crvene zvezde tada je bio Dragoslav Šekularac. - Došli smo u Zagreb kao prvi na tabeli i najbolji klub u zemlji, da još jednom pobedimo Dinamo. Bili smo iznenađeni kada smo izašli na zagrevanje. Kod nas nije bilo straha, sve do trenutka kad smo videli policiju, koja nas je u svlačionicama branila od rulje. Tada nam je proradila svest i shvatili smo da su nam životi u opasnosti - priča za Kurir Šekularac i nastavlja:
- Mislim da je tada sve bilo izrežirano i namešteno s nekih viših instanci, posebno da Boban udari policajca. Meni je bilo žao Prosinečkog i Jurića, jer ko zna šta bi sa njima bilo da su navijači došli do nas. Hteli su da nas pobiju jer su nas sve doživljavali kao Srbe i kao protivnike.
Stevan Stojanović je tada čuvao mrežu Crvene zvezde. - Ništa pred utakmicu nije ukazivalo na to da će se desiti nemiri. Sećam se da sam bio na zagrevanju kod severne tribine na kojoj su bili „purgeri“. Gađali su me kamenicama i morao sam da odem do svlačionice. Tada su oni probili ogradi i počeli da se tuku s policijom. Atmosfera u svlačionici bila je mučna, kako kod nas, tako i kod igrača Dinama.
Mitar Mrkela verovao je da će Dinamo i Zvezda odigrati još jedan veliki derbi bivše SFRJ. - Na stadionu je bilo dosta naših i Dinamovih navijača. Mislio sam da će biti dobra utakmica, ali kada su „bojsi“ ušli na teren, shvatio sam da od utakmice nema ništa. Pobegli smo u svlačionicu, a tek kasnije saznali smo šta je bilo na terenu.
Igrači Dinama bili su korektni prema nama, čak je Boban, za koga nismo znali šta je uradio na terenu, ušao u našu svlačionicu i pričao s nama. Ostali smo skoro pet sati na stadionu, da bismo posle toga u pratnji policije otišli na aerodrom. Aktuelni predsednik FK Crvena zvezda Vladan Lukić seća se dešavanja iz Maksimira 1990. godine. Te sezone za crveno-bele bio je licenciran i današnji sportski direktor Ivan Adžić, ali on nije putovao u Zagreb.
- Svake godine sa društvom se prisetim svega onoga što se dešavalo pre utakmice Zvezde i Dinama. Za mene je to ružna prošlost i stvarno ne bih želeo bilo šta da komentarišem. Šta je bilo, bilo je - kazao je Vladan Lukić.
Utakmica između Dinama i Zvezde trebalo je da bude odigrana samo nekoliko dana posle prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj na kojima su pobedile stranke koje su se zalagale za razbijanje SFRJ. U Zagreb je došlo 3.000 „delija“, a više od 60 ljudi je povređeno. Dok je policija intervenisala, na teren je ušao Zvonimir Boban, napao i udario policajca Refika Ahmetovića.
On je tada postao nacionalni heroj. - Protiv Bobana je bila podneta krivična prijava i dva puta sam dolazio na ročišta u Zagreb. Zbog rata ceo slučaj je zastareo. Nas dvojica se moramo dogovoriti, jer bih tada dobio 100.000 maraka da sam aktivirao prijavu - kazao je Ahmetović. Tima, jedan od tadašnjih vođa „delija“, prepričava za Kurir kako su navijači Crvene zvezde videli dešavanja u Maksimiru. - Nas više od 1.500 iz Beograda i unutrašnjosti vozom smo stigli u Zagreb. Na dan utakmice imali smo okršaj s „purgerima“ na Trgu Bana Jelačića. Do stadiona nas je provodila policija, a Zagrebom se orilo „Od Topole, pa do Ravne gore“, a prvi put smo javno pevali pesme protiv Slobodana Miloševića. Smestili su nas na istočnu tribinu, koja ima dva nivoa, a Hrvati koji su bili iznad nas počeli su da nas provociraju. Kamenicom sam pogođen u glavu, a naši navijači poterali su dinamovce. Mi smo ostali sami na tribini dok su se na terenu tukli „bojsi“ i policija. Da su i nas pustili na teren, nastao bi masakr. Kasnije su nas sproveli do stanice, a mi smo sutradan morali svi da se javimo u SUP - rekao je Tima.
(Kurir)
">
:DVIJE DECENIJE POSLIJE: Kako se Delije i Boysi sjećaju Maksimira
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Sport
DVIJE DECENIJE POSLIJE: Kako se Delije i Boysi sjećaju Maksimira
Prije tačno 20 godina, 13. maja 1990. na Maksimiru su se dogodili do tada neviđeni masovni neredi tokom utakmice Dinamo – Crvena Zvezda. Iako je o tom incidentu do sada napisano bezbroj što ozbiljnih što neozbiljnih tekstova, mnogi detalji ostali su neusklađeni – koliko je bilo povrijeđenih, kako su počeli neredi, zašto je Boban udario milicionera pa i da li je zaista pištaljka na Maksimiru označila početak jugoslovenskih ratova. Žurnal prenosi tekstove iz riječkog Novog lista i srbijanskog Kurira o istom događaju, ali su sagovornici novinara bili na različitim stranama
Novi list: KAOS, PALJENJE I OPĆI RAT
Počelo je tako što su Delije provalile na južnu tribinu. Naime, provocirala ih je manja grupa naših navijača tako što ih je gađala kamenjem te verbalno vrijeđala. Tada su apsolutno nadmoćne Delije probile ogradu te započeli tučnjavu s našima, kojih je bilo najviše tridesetak
13. svibnja 1990. godine, datum kada je u Maksimiru igrana utakmica Dinamo – Crvena zvezda, ostao je upamćen po neredima do tada neviđenim na stadionima bivše države. Najmanje šezdeset – po nekim izvorima i dvije stotine – ozlijeđenih osoba, divljanje navijača, masovni sukob Bad Blue Boysa s tadašnjom milicijom, kaos, paljenje trgovina i opći rat koji je satima vladao na ulicama istočnog dijela grada obilježili su utakmicu koju su mnogi navijači doživjeli kao prvi čin raspada Jugoslavije.
Mediji su kasnije učestalo promicali tezu kako je upravo tom utakmicom, prekinutom prije nego li što se desio i prvi udarac lopte, započeo Domovinski rat. Naime, svega tjedan dana prije toga završeni su prvi višestranački izbori na kojima je premoćno pobijedio HDZ. U Srbiji je, s druge strane, već godinama čvrstom rukom vladao Milošević, milicija se, kaže dugogodišnji predsjednik Udruge navijača Dinama Thomas Bauer, doživljavala kao organ Jugoslavije, te su usijani međunacionalni odnosi bili važan faktor u sukobima »Boysa« s Delijama, a potom domaćih navijača s milicijom. Prema izvještajima, povici poput »Ubit ćemo Tuđmana« ili »Srbe na vrbe« nisu bili rijetkost, te je pravo čudo da nitko nije poginuo.
– Počelo je tako što su Delije provalile na južnu tribinu. Naime, provocirala ih je manja grupa naših navijača tako što ih je gađala kamenjem te verbalno vrijeđala. Tada su apsolutno nadmoćne Delije probile ogradu te započeli tučnjavu s našima, kojih je bilo najviše tridesetak. Milicija je potpuno zakazala, naime, to je trajalo relativno dugo, a oni uopće nisu reagirali. Tada je ostatak stadiona poludio, kaže Bauer. Par tisuća Delija na utakmici je predvodio Željko Ražnatović Arkan, budući zloglasni ratni zločinac kriv za bezbrojne mrtve u ratovima na području bivše Jugoslavije. Godinama su se spominjale teorije kako je Arkan, za kojeg se smatralo da je bio agent Službe državne bezbednosti, dobio zadatak da izazove nerede te ispipa kako Hrvati »dišu«. Milicija je, po toj teoriji, namjerno pustila Delije da tuku Boyse, a potom ih zaštitila od domaćih navijača.
– Delije i dan danas priznaju da je on »od nikuda« uletio na mjesto njihovog vođe, što je čudno jer se zna kako se napreduje u navijačkoj hijerarhiji – morate imati određeni broj gostovanja te »podviga«. Po onom što znam, Kontraobaveštajna služba (KOS) je procijenila BBB-e, Torcidu i Armadu kao prijetnju Jugoslaviji te provodila nadzor. To je bilo samo tjedan dana nakon izbora, a znalo se da je Milošević preuzeo državne strukture, nastavlja Bauer. Na istoku i sjeveru stadiona bilo je prisutno petnaestak tisuća navijača Dinama, od kojih je veliki broj upao na teren kroz prethodno prepiljenu ogradu u pokušaju da pomognu svojim drugovima na jugu. Međutim, na travnjaku je došlo do brutalnog sukoba s policijom, koja je započela s masovnim »pendrečenjem«, upotrebom suzavca i vodenog topa. Pojedini »Boysi« poveli su napad na privremeni milicijski »stožer« pod sjevernom tribinom. Jedan navijač pritom je ustrijeljen u nogu, no odmah je prevezen u bolnicu. Kontakta glavne grupe Boysa s Delijama zapravo nije ni bilo.
– Kaos u gradu trajao je još satima nakon dovršetka tučnjave na stadionu, po Maksimirskoj su se mogli vidjeti nikad ponovljeni prizori. Demolirane su beogradske trgovine, napadani milicajci, osobno sam vidio kako opkoljeni i ustrašeni milicajac puca u zrak, a potom ga je netko kamenom udario u glavu i srušio na zemlju.
Činjenica je da je Milošević godinama provodio antibirokratsku revoluciju i organizirao mitinge, dok je u Hrvatskoj trajala šutnja. Nije to bio početak nekog hrvatskog ustanka, ali činjenica je da su Hrvati prvi puta masovno pokazali zube. Sad, može se reći da je to koristilo i hrvatskoj strani, jer je Tuđman imao otvorene ruke da smijeni ljude u SUP-u te time stvori hrvatsku policiju, kaže Bauer. Dodao je kako se u svakom slučaju ne može tvrditi da je postojala urota milicajaca da tuku navijače išta jače no inače.
– U principu, milicija nije reagirala bitno drugačije no nedavno policija, nisu baš napredovali. Istina, bio je jako čudan postupak milicije koja nije reagirala na nerede Delija na južnoj tribini. Ponašali su se kao da ih se to ne tiče. Svašta je moguće. No, ljudi zaboravljaju da su prvi masovni neredi bili 1988. na utakmici s Hajdukom, kada je kamenovana milicijska stanica u Petrovoj, tadašnjoj Kraševoj, zaključio je Bauer. Razgovarali smo s još jednim svjedokom maksimirskih nereda, koji se nikako ne slaže s tezom da je tamo započeo Domovinski rat.
– Situaciju su nabrijale snažne međunacionalne tenzije, no uvijek je tako bilo na derbijima Dinama i Zvezde. Zapravo je to bila nebitna utakmica, jer je prvenstvo već bilo odlučeno. Stadion je bio poluprazan. Osim toga, to nije bila posljednja utakmica, iza toga je odigrano još čitavo prvenstvo. Dinamo je Zvezdu 1991. pobijedio s 3:2, to je bila predivna utakmica na kojoj nije bilo nikakvih nereda. Mislim da je teza da je rat počeo na Maksimiru čista mistifikacija, no to je moj dojam, kazao je naš sugovornik, koji je želio biti anoniman. Ipak, na toj utakmici Delije nisu bile prisutne. Bilo kako bilo, Bad Blue Boysi će danas svojim pripadnicima poginulim u Domovinskom ratu položiti vijence na spomenik podno zapadne tribine, te se čini da za njih nema sumnje kada je rat započeo. Neke stvari se ne mijenjaju, naime, današnju utakmicu navijači će bojkotirati u znak prosvjeda, zbog kako navode policijske brutalnosti i prekoračenja ovlasti na nedavnoj utakmici s Hajdukom.
Utakmica je postala slavna i po fizičkom obračunu tadašnjeg kapetana Dinama Zvonimira Bobana s milicajcem Refikom Ahmetovićom. Prema raširenoj verziji, Boban je na terenu pokušao od milicajaca obraniti Dinamovog igrača Vjekoslava Škrinjara, no pri tom je dobio udarac pendrekom. Na to se zatrčao te nogama udario Ahmetovića u trbuh, koji se srušio na tlo. Zbog toga je kažnjen s devet mjeseci neigranja, a izbornik Ivica Osim nije ga vodio na Svjetsko prvenstvo u Italiji. Ahmetović je u razgovoru za Hrvatski radio izjavio kako su ga kolege nagovarale da upotrijebi oružje, no on je to odbio napraviti. Sam Boban, pak, kasnije je ustvrdio kako je »reagirao na veliku nepravdu«.
- Mogu samo reć da sam reagirao na jednu... veliku nepravdu koja je bila toliko očita da jednostavno čovjek sa minimalnim dignitetom i nacionalnim ponosom ili čovjek koji ima osjećaj za minimalnu pravdu ne može ostat miran... Ne može ne reagirati na neki način. Ja sam kasnije bio isprovociran budući da... Ja jesam psovao, svašta sam vikao milicajcima i bilo je sigurno i s moje strane dosta provokacija prije nego što me je milicajac udario, i onda sam mu ja vratio, kazao je Boban.
(Novi list)
Kurir: RAT JE POČEO NA MAKSIMIRU
Smestili su nas na istočnu tribinu, koja ima dva nivoa, a Hrvati koji su bili iznad nas počeli su da nas provociraju. Kamenicom sam pogođen u glavu, a naši navijači poterali su dinamovce. Mi smo ostali sami na tribini dok su se na terenu tukli „bojsi“ i policija
Bobanov „mavaši“ izrežirali su HDZ i hrvatske službe, koje su nerede na Maksimiru iskoristile da policiju očiste od srpskih kadrova. Danas, na Spasovdan, navršava se 20 godina od incidenata na stadionu Maksimir pred utakmicu zagrebačkog Dinama i Crvene zvezde koja nije nikad odigrana.
Mnogi su skloni tvrdnji da je tada otvoreno počeo raspad nekadašnje SFR Jugoslavije, a mlade navijačke generacije sa obe strane i danas s ushićenjem prepričavaju tuče „delija“ i „bed blu bojsa“ u gradu tog 13. maja 1990. godine.
I dok Hrvati s ponosom ističu da je za njih tada počeo „domovinski rat“, Srbi sa ne baš velikim oduševljenjem pričaju o tom događaju. Fudbaleri Crvene zvezde koji su tada branili boje kluba kažu da to što se dogodilo nikad neće zaboraviti i da je sve moglo da se izbegne.
Trener Crvene zvezde tada je bio Dragoslav Šekularac. - Došli smo u Zagreb kao prvi na tabeli i najbolji klub u zemlji, da još jednom pobedimo Dinamo. Bili smo iznenađeni kada smo izašli na zagrevanje. Kod nas nije bilo straha, sve do trenutka kad smo videli policiju, koja nas je u svlačionicama branila od rulje. Tada nam je proradila svest i shvatili smo da su nam životi u opasnosti - priča za Kurir Šekularac i nastavlja:
- Mislim da je tada sve bilo izrežirano i namešteno s nekih viših instanci, posebno da Boban udari policajca. Meni je bilo žao Prosinečkog i Jurića, jer ko zna šta bi sa njima bilo da su navijači došli do nas. Hteli su da nas pobiju jer su nas sve doživljavali kao Srbe i kao protivnike.
Stevan Stojanović je tada čuvao mrežu Crvene zvezde. - Ništa pred utakmicu nije ukazivalo na to da će se desiti nemiri. Sećam se da sam bio na zagrevanju kod severne tribine na kojoj su bili „purgeri“. Gađali su me kamenicama i morao sam da odem do svlačionice. Tada su oni probili ogradi i počeli da se tuku s policijom. Atmosfera u svlačionici bila je mučna, kako kod nas, tako i kod igrača Dinama.
Mitar Mrkela verovao je da će Dinamo i Zvezda odigrati još jedan veliki derbi bivše SFRJ. - Na stadionu je bilo dosta naših i Dinamovih navijača. Mislio sam da će biti dobra utakmica, ali kada su „bojsi“ ušli na teren, shvatio sam da od utakmice nema ništa. Pobegli smo u svlačionicu, a tek kasnije saznali smo šta je bilo na terenu.
Igrači Dinama bili su korektni prema nama, čak je Boban, za koga nismo znali šta je uradio na terenu, ušao u našu svlačionicu i pričao s nama. Ostali smo skoro pet sati na stadionu, da bismo posle toga u pratnji policije otišli na aerodrom. Aktuelni predsednik FK Crvena zvezda Vladan Lukić seća se dešavanja iz Maksimira 1990. godine. Te sezone za crveno-bele bio je licenciran i današnji sportski direktor Ivan Adžić, ali on nije putovao u Zagreb.
- Svake godine sa društvom se prisetim svega onoga što se dešavalo pre utakmice Zvezde i Dinama. Za mene je to ružna prošlost i stvarno ne bih želeo bilo šta da komentarišem. Šta je bilo, bilo je - kazao je Vladan Lukić.
Utakmica između Dinama i Zvezde trebalo je da bude odigrana samo nekoliko dana posle prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj na kojima su pobedile stranke koje su se zalagale za razbijanje SFRJ. U Zagreb je došlo 3.000 „delija“, a više od 60 ljudi je povređeno. Dok je policija intervenisala, na teren je ušao Zvonimir Boban, napao i udario policajca Refika Ahmetovića.
On je tada postao nacionalni heroj. - Protiv Bobana je bila podneta krivična prijava i dva puta sam dolazio na ročišta u Zagreb. Zbog rata ceo slučaj je zastareo. Nas dvojica se moramo dogovoriti, jer bih tada dobio 100.000 maraka da sam aktivirao prijavu - kazao je Ahmetović. Tima, jedan od tadašnjih vođa „delija“, prepričava za Kurir kako su navijači Crvene zvezde videli dešavanja u Maksimiru. - Nas više od 1.500 iz Beograda i unutrašnjosti vozom smo stigli u Zagreb. Na dan utakmice imali smo okršaj s „purgerima“ na Trgu Bana Jelačića. Do stadiona nas je provodila policija, a Zagrebom se orilo „Od Topole, pa do Ravne gore“, a prvi put smo javno pevali pesme protiv Slobodana Miloševića. Smestili su nas na istočnu tribinu, koja ima dva nivoa, a Hrvati koji su bili iznad nas počeli su da nas provociraju. Kamenicom sam pogođen u glavu, a naši navijači poterali su dinamovce. Mi smo ostali sami na tribini dok su se na terenu tukli „bojsi“ i policija. Da su i nas pustili na teren, nastao bi masakr. Kasnije su nas sproveli do stanice, a mi smo sutradan morali svi da se javimo u SUP - rekao je Tima.
(Kurir)
novi list/kurir/zurnal
Prije tačno 20 godina, 13. maja 1990. na Maksimiru su se dogodili do tada neviđeni masovni neredi tokom utakmice Dinamo – Crvena Zvezda. Iako je o tom incidentu do sada napisano bezbroj što ozbiljnih što neozbiljnih tekstova, mnogi detalji ostali su neusklađeni – koliko je bilo povrijeđenih, kako su počeli neredi, zašto je Boban udario milicionera pa i da li je zaista pištaljka na Maksimiru označila početak jugoslovenskih ratova. Žurnal prenosi tekstove iz riječkog Novog lista i srbijanskog Kurira o istom događaju, ali su sagovornici novinara bili na različitim stranama
13. svibnja 1990. godine, datum kada je u Maksimiru igrana utakmica Dinamo – Crvena zvezda, ostao je upamćen po neredima do tada neviđenim na stadionima bivše države. Najmanje šezdeset – po nekim izvorima i dvije stotine – ozlijeđenih osoba, divljanje navijača, masovni sukob Bad Blue Boysa s tadašnjom milicijom, kaos, paljenje trgovina i opći rat koji je satima vladao na ulicama istočnog dijela grada obilježili su utakmicu koju su mnogi navijači doživjeli kao prvi čin raspada Jugoslavije. 
Činjenica je da je Milošević godinama provodio antibirokratsku revoluciju i organizirao mitinge, dok je u Hrvatskoj trajala šutnja. Nije to bio početak nekog hrvatskog ustanka, ali činjenica je da su Hrvati prvi puta masovno pokazali zube. Sad, može se reći da je to koristilo i hrvatskoj strani, jer je Tuđman imao otvorene ruke da smijeni ljude u SUP-u te time stvori hrvatsku policiju, kaže Bauer. Dodao je kako se u svakom slučaju ne može tvrditi da je postojala urota milicajaca da tuku navijače išta jače no inače. 
Bobanov „mavaši“ izrežirali su HDZ i hrvatske službe, koje su nerede na Maksimiru iskoristile da policiju očiste od srpskih kadrova. Danas, na Spasovdan, navršava se 20 godina od incidenata na stadionu Maksimir pred utakmicu zagrebačkog Dinama i Crvene zvezde koja nije nikad odigrana.
Igrači Dinama bili su korektni prema nama, čak je Boban, za koga nismo znali šta je uradio na terenu, ušao u našu svlačionicu i pričao s nama. Ostali smo skoro pet sati na stadionu, da bismo posle toga u pratnji policije otišli na aerodrom.
