Emir Spahić je apsolutni vladar Nogometnog saveza

Ne razumijem se u nogometnu taktiku. Teško shvatam razlike u formacijama. Ali volim nogomet. Volim i fudbal. Fudbalsku reprezentaciju BiH ne volim. Obožavam je. Od 6. novembra 1996. godine, kada smo pobijedili Talijane, na TV-u nikad nisam gledao domaću utakmicu reprezentacije BiH. Uvijek sam bio na stadionu. Gledao Čehe, i Francuze, i Špance, i Luksemburžane. I Farske Otoke. Nisam u Zenicu i na Koševo išao da bih vidio Nedveda, Benzemu, Raula, Iniestu. Nisam išao ni da bih gledao Farane koji su uzeli godišnji odmor na redovnom poslu da bi odigrali kvalifikacijsku utakmicu. Išao sam da gledam one za koje sam mislio da vole reprezentaciju BiH više od mene. I više od one nane iz Bosanskog Petrovca koja živi u Australiji i ne propušta nijednu utakmicu onih za koje misli da su ponos nacije.

NIKAD VIŠE

Moram ovo napisati, mada mi se ne piše. Moram napisati zbog svih onih koji ih doživljavaju kao heroje. Zbog onih koji dođu iz Amerike da na stadionu otpjevaju „Jedna si jedina“. Zbog onih koji od svojih usta odvajaju da bi došli i dali podršku onima koji je ne zaslužuju.

Ja više u Zenicu neću ići. Ni na Koševu mu više neće biti. Nek neko drugi sjedne na moje mjesto i gleda Emira Spahića kako na terenu udara ćuške našim reprezantativcima (pogledajte snimak utakmice Njemačka- BiH, Pjanić). Neka neko drugi ustaje i aplaudira „našem kapitenu“ kada „požrtvovano ukliže“ protivničkom igraču u noge. Neka neko drugi vjeruje u njegovu priču da je „hrabro srce“.

„Begović nas je izdao“, vrišti Spahić sa naslovnice jednih novina.

Nekad bih, možda, povjerovao u ovo. Nekada, kada nisam znao ko je Emir Spahić.

Imao sam priliku biti sa reprezentacijom dva puta. Imao sam priliku vidjeti atmosferu u avionu. Imao sam priliku vidjeti treninge. I vidjeti razgovore sa menadžerima.

Emir Spahić je apsolutni vladar Nogometnog saveza BiH. I niko mu se ne smije suprostaviti. Ni novinari, niti igrači. Emir Spahić ima pravo da tuče, da pljuje, da prijeti. Da ucjenjuje. Znam, mislite da pretjerujem.

Ali, evo, konkretnih dokaza. Emir Spahić je šamarao trojicu novinara koji nisu napisali tekst koji njemu odgovara. Znam imena tih kolega. I znam da te kolege iz Avaza i BH Radija nikad neće potvrditi ovu priču. Boje se. Boje se Emirovih drugova - Nasera Orića i Elvisa Keljmendija.

UCJENE I DRUGOVI

Nikad ni Munib Ušanović neće potvrditi da ga je Spahić ucjenjivao. Nikad neće potvrditi ni da mu je u avionu za Portugal rekao – „Munja, ja ti čuvam glavu!“

Ni Safet Sušić neće potvrditi da ga kapiten ucjenjuje. Nikad neće priznati da je kaznio Asmira Begovića samo zato što je to od njega tražio – Emir Spahić. Pa, zaboga, zašto je Begović izdajica, a Edin Džeko nije? Zašto, ako je o Asmir igrao važnu ligašku utakmicu kao što je igrao i Edin? E, pa zato, što je Džeko najbolji kapitenov drug.

Ili, recimo, zašto je „Begović izdao kolege“, a to isto nije učinio Senijad Ibričić? Asmir je, rekosmo, igrao ligašku utakmicu, a političar Ibro je igrao revijalnu. I opet je Asmir izdajica? Zašto? E, zato što Asmir nije kapitenov drug, kao što je to Ibro. Koji je, čudna li čuda, potpisao za moskovski Lokomotiv. Da, da, to je onaj klub u kojem je igrao kapiten Emir Spahić sve dok nije bio optužen za namještanje utakmica.

I nije ovo sve. Asmir je izdajica naroda svoga zato što je konkurencija kapitenovom drugu Kenanu Hasagiću. I zato Kenu niko ne smije da dira. On je uvijek prvi golman. Bez obzira na to što brani u izvjesnom Istanbul BB klubu. Bez obzira na to što brani u lošijoj, mnogo lošijoj ligi od one u kojoj brani Begović Asmir. Nelogično? Ali možda ove nelogičnosti opravdava jedna logičnost. I Hasagić je, kao i Spahić, bio optužen za namještanje utakmica.

E, sada, da ne bude zabune, ne šefuje Spahić samo Papetu Sušiću. I za Ćirina vakta Emir je bio „selektor, sekretar, kapiten, predsjednik, izvršni direktor, menadžer...“

Sjetiti ćete se kako je Miralem Pjanić morao grijati klupu dok je kapitenov drug Ibro uvijek igrao? Sjetit ćete se kako je Nadarević uvijek bio šikaniran, kako Emir Spahić slučajno ne bi bio rezerva. Sjetit ćete se kako je i Nemanja Supić, tadašnji drugi golman Javora iz Ivanjice, imao prednost na golu u odnosu na „izdajicu Begovića“. Sjetit ćete se da je Supićev menadžer bio Miro Blažević, sin Ćirin. I sjetit ćete se da je kapiten kasnio na pripreme, jer je, sa Supićem, morao ići na mevlud u Gacko.

E, zbog ovoga, i još puno toga što nisam imao snage napisati, 26. marta neću ići u Zenicu. Ali to je, svakako, nebitno. Bitno je da BiH pobijedi.

(zurnal.info)