FARUK ŠEHIĆ Borg kruži iznad Sarajeva

Jedan bauk kruži iznad Sarajeva. To je bauk straha da će vas neko optužiti za nacionalizam, ako jasno i glasno napišete ili kažete nešto što je drukčije od onog što propisuje jedan neovisni tjednik ili jedne dnevne novine. Ili mafijaška grupacija novinara, pisaca i profesora, koja hoće po svaku cijenu držati moralni bank svima onima što žele misliti svojom glavom, a ne biti molekule velikog jednoumlja, kao Borg – harmonija jednine i množine. Autocenzura, ta stara be-ha trauma, još je uvijek u modi.

Borg su bića iz legendarne SF serije Star Trek: Next Generation. Borg putuje svemirom u brodu koji nije nimalo aerodinamičan. Njegov brod ima oblik kocke sa mnogobrojnim rupicama, i pogonom nepoznatim kapetanu Picardu i drugim vrstama iz Federacije (zajednica slobodnih bića), a ipak postiže warp 9,8 od kojeg ni USS Enterprise-D ne može biti brži. Ne postoji veći užas za Picarda i kompaniju kada ih počne ganjati kocka bez motora postižući maksimalnu nadsvjetlosnu brzinu. Nastranu njihov pogon, ono što je još strašnije jeste to da su skoro nepobjedivi, a nisu nimalo agresivni. Oni odsutno hodaju pored naših junaka i izgovaraju frazu: Otpor je uzaludan. I nude asimilaciju, koja nije kulturološka, nego je fizička, pa vam tako ugrade neki implantat da biste imali njihov žig, jer je njihova vrsta nastala asimilacijom: prepravljanjem jedinki druge civilizacije u kiborške radilice. Nijedan Borg nema svoj um, ni svoje mišljenje, nego je svaki pojedinačni um djelić jednog zajedničkog uma koji određuje život radilica. Tako da borgovi faktički ne postoje. Postoji samo Borg kao jedinstvo stopljene množine. Takav bauk kruži Sarajevom već godinama, ali svoj zenit doživljava, nekako mi se čini, kao hroničaru neobičnih anomalija, upravo sada.

Invazija Pklatova

Druga strana ovog bauka jeste zgrčeno lice koje vam naređuje da neprestano morate pljuvati po nacionalistima i radikalima iz „vlastitog“ naroda. To je grč permanentne prirode kao iz pjesme Apsolutno tvoj Mirzinog Jata. Riječ je o svojevrsnom natjecanju ko će brže, bolje, duže, jače pisati tekstove takve prirode, jer ako samo jednom propustite ismijati, naprimjer, Džemaludina Latića ili inog ultrabošnjačkog pehlivana, onda ste najebali. Postajete sumnjivi u očima pravovjernog svijeta, neupitno čistog i etičnog kada se radi o retoričkom otkidanju glavušica mrskom dušmanu-nacionalisti. Vaša vrijednost se mjeri količinom teksta napisanog protiv nacionalista iz „svojih“ redova. Ponekad se pitam ko mi se više gadi: profesionalni antinacionalisti ili nacionalisti. Povraća mi se od jednoumlja taman kada ono dolazi i sa tzv. lijevoliberalne, građanske ili tome slične novinarsko-književne scene. To su oni ljudi koji vas stalno tjeraju da se „ispisujete“ iz „svog“ naroda, jer oni o vama zaključuju samo na osnovu vašeg imena i prezimena, premda se šepure kao hodajuće moralne hridine izvan povijesti, a misaona aparatura im je posve jednaka onoj protiv koje se bore, i koju uzalud preziru, jednaka je nacionalističkoj. Oni vam, kao ni Borg, ne dopuštaju da imate svoj pogled na svijet, jer vaš pogled, ukoliko je samosvojan i autentičan, nije dobar, pošto nije u skladu sa njihovim etnokonfesionalnim tumačenjima BiH i ostatka svijeta. Zaista je za ne povjerovati kako postoje ljudi koji iskreno misle da je Ivo Andrić, (brojem) jedan pisac!!!, bio u stanju, svojom literaturom, „apsolutno“ opisati ljude, mentalitet, zemlju, ribe i ptice kao da je književnost ekperimentalno dokaziva nauka, a Andrićeve knjige ravne višetomnom djelu nekog fantomskog genijalnog polihistora. Zamislite ljude koji smatraju obrnutu mimezu (kada stvarnost podražava literarnu zbilju) kategoričkim imperativom. I ako tome povjerujemo, ne vidim nijedan razlog zašto bi svi ljudi morali robovati tom piscu i njegovom djelu. Ko ne voli čitati Andrića nesumnjivo je kriptobošnjački zlotvor žedan đaurske krvi: rekli bi Pklatovi. Andrić mi znači isto koliko i Zane Grey, znači skoro ništa.

Što se tiče džemaludinâ latićâ na sve tri uklete religijske strane (jer ovdje je religija Drugost, sve ostalo je isto) mogu samo reći ono što je napisao američki pisac John Dos Passos povodom afere Sacco i Vanzetti: Uredu, mi smo dva naroda.

Želeći svakog mislećeg čovjeka ugurati u nacionalni tor prema imenu i prezimenu, ne dopuštajući mogućnost kako postoje ljudi koje zaboli spolovilo za nacionalnost ili religiju, bosanski borgovi/Pklatovi promovišu najgori mogući vid totalitarizma, taj čip im je ugrađen u prošlom sistemu, iz kojeg neće izaći ni kad postanu blistavi kosturi. U njihovim kilometarskim beskrvnim tekstovima najfrekventnija je jedna riječ ( i njene izvedenice): ideologija. To je njihov đavo od kojeg nikako da pobjegnu, jer je teško pobjeći od sebe. Ta ideologija je, po jadnicima, kriva za sve. I uvijek tom opakom „ideologijom“, kao nekom svemoćnom puškicom, barataju njihovi neprijatelji, koje uočavaju posvuda. Jednom od njih se često priviđaju ideološki maljevi, parafraziraću Admirala Mahića: sporo su, ali ga progone. Da se neko ne bi zabunio: ne portretiram nacionaliste, premda se i meni, u momentu, učinilo kako pišem baš o njima.

Život na rubu

Stvarno se pitam: šta je to i ko je to Ideologija, danas i ovdje? Je li to Dnevni avaz, Fahrudin Radončić, reis Cerić, Dž. Latić, Silajdžić ili nepoznat netko? Da li je ideologija jednaka bošnjačkom nacionalizmu kao najopasnijem čudovištu što će progutati Bosnu i Hercegovinu? Da li je ideologija živo biće, ili je to samo naki skup ideja kojim barataju desničari i pomoću toga zgrću pare i ushrpavaju političku moć. Ne sjećam se te ideologije u ratu, nigdje je nisam sreo, vidio sam hrabre ljude, kukavice i njihove brojne varijante. Da li je Milorad Dodik ideologija, i šta o njoj misli Dušanka Majkić, ona je ženskog roda kao i ideologija. Možda je ideologija pokojni Alija Izetbegović ili njegov sin-nasljednik? Da li je ideologija literarna nesklonost prema Ivi Andriću? Ili je ideologija metafora za sve one koji se ne slažu sa našom mafijaškom grupom, sektom bez premca u novinarsko-književnoj sferi ovdašnjeg života. Sektom koja drži sve književne konkurse i nagrade u BiH, pa opet sektaši stalno misle kako oni drugi, balionalisti, imaju sve u svojim rukama, i ta borba je vječni armagedon nebitnih likova u grotlu bosanske stvarnosti. U kojoj ima stotinu važnijih problema od bauka kojeg su lansirali u eter iznad grada. Ideologija je, definitivno, živo biće.

Želio sam pisati o komentaru kojeg sam pročitao na facebooku povodom grupe Podrška Marjanu Mijajloviću – Vratimo najboljeg komentatora na male ekrane. Izvjesni Dizdarević je napisao komentar na komentar neke svoje poznanice koja je porukom na facebooku htjela podržati grupu za povratak Marjana Mijajlovića na jednu sarajevsku privatnu trash-folk-islam televiziju. Njegov komentar je bio u stilu: Šta će vam taj vlah da vam prenosi utakmicu BiH protiv Turske. Vidi ga kako izgleda ko da je pio čitavu noć. Kraj tolikih naših ljudi, vi hoćete četnika iz Beograda. Jebo vas on. A ti si me Emira pravo iznenadila...

Poslije sam tražio tu poruku, ali ju je neko izbrisao, te sam tako uzaludno prelistao skoro 1424 poruke podrške Marjanu Mijajloviću. Koji, unatoč peticiji, nije na tv-u prenosio fudbalske uspjehe reprezentacije BiH. Poenta ovog teksta se ne nalazi u kristalno čistom šovinizmu Dizdarevićevog komentara. Za promjenu, iako uvijek želim vidjeti teške i negativne činjenice naše zbilje, sada vidim broj od 1424 poruke i 33 444 člana ove grupe (u drugoj grupi ima 7975 ljudi) koji su mislili drukčije od nepoznatog, svakodnevnog talibana. Brojevi nisu bitni, ali mi je slađa takva statistika od one koju svaku noć gledam u informativnim emisijama. Mala i anonimna pobjeda. Dokaz da BiH do zajednice slobodnih bića dijeli samo jedna stotinka sekunde, ali je istovremeno i odvaja od kompletne propasti.