Nakon što je Dnevni avaz napravio malu artiljerijsku pripremu za Kusturičin comeback u rodni grad, njemu se priključila i pravdoljubiva Slobodna Bosna tekstom na osam stranica o kulturnom festivalu Adriatic Mediterraneo u Anconi. Glavni događaj festivala je susret dvojice velikih umjetnika: Abdulaha Sidrana i Nemanje Emira Kusturice, kojeg su pompezno najavljivali organizatori. Susret se (premda je ozbiljno visio nad nama kao Damoklov mač), ipak, nije dogodio kako nas obavještava novinarka sarajevskog sedmičnika. I on će se upriličiti u Goraždu prema riječima Nemanje Emira, kada Sidran i on to odluče.
Na prvi pogled nema ništa spektakularno u ovim rečenicama, osim činjenice da je baš ovih dana jedna od agencijskih vijesti ona koja kaže: Vrhovni sud Crne Gore potvrdio je presudu Višeg suda u Podgorici kojom su novinar Andrej Nikolaidis i crnogorski nedjeljnik Monitor kažnjeni sa 12 000 eura zbog povrede časti i ugleda režisera Emira Kusturice.
Kunst i fašizam
Kusturica će dobiti 12 000 eura za duševneboli koje mu je Nikolaidis nanio tekstom Dželatovšegrt. Zbog kojeg je Andrej bio slavljen među Sarajlijama, bošnjačkim desničarima, „ljevičarima“ i svim anonimnim ljudima koji su prezirali čovjeka (još nije bio Nemanja) što je pljunuo na svoj grad i narod, kada je Karadžić, također stanovnik Sarajeva (multikulturalnoodgojen u Sarajevu), zaprijetio uništenjem i gradu i narodu. Jednostavnije rečeno: Nikolaidis, lišen kukavičluka i autocenzure, je napisao ono što su svi mislili, a niko nije imao petlju javno iznijeti. Kukavičluk je, inače, najcjenjenija osobina danas u Sarajevu, i njen pravi naziv, to znaju oni što nikad nisu zauzimali strane u ratovima, zove se mudrost. Istočnjačka duboka mudrost – umijeće u kojem treba znati šutjeti kada se neko piša po vašoj glavi, ili vas gađa granatama, a vi mašete jugoslavenskim zastavama. Alija Izetbegović je to filozofski nazivao saburom.
Isto kao što je jasno da je Andrej Nikolaidis kolumnista baš te Slobodne Bosne, koja će na naslovnici objaviti eksluzivnu reportažu o neodržanom susretu dvojice, ratom, razdvojenih genija. Naravno, u tom tekstu neće biti ni riječi o konačnoj presudi protiv njihovog kolumniste. Kao što su sada svi, odjednom, kao pod dejstvom čarobnog štapića, zaboravili sve one uvrede i bljuvotine upućene odmetnutom Sarajliji, geniju, veleposjedniku & komunisti, antiglobalisti i preporođenompravoslavcu Nemanji Emiru. Ne treba zaboraviti kako antiglobalizam ujedinjava sve one koji mrze SAD, a tu su i talibani i srpski radikali, babe, žabe, i Nemanja Emir, koji svu tu shizofreniju ovjerava svojim duplim imenom.
Imam tu sreću da nisam iz ovog grada, tako da će Nemanja Emir biti uskraćen za golemu količinu hrakotine, koju bi mu rado sasuo u lice, ali, jebiga, ne mogu, nemam četverogodišnje iskustvo života pod granatama u Sarajevu. Nemam etičku tapiju koju ima Slobodna Bosna, i ne samo ona, jer ovdje je kanon moralne nedosljednosti uveden upravo od onih ljudi što se u svojim tekstovima kunu u principijelnost i čistoću svojih intelekta i duša. Tu čistoću su izgradili konstantnim javnim napadima prema nekom drugom (uvijek taj Drugi), bilo da je on Sandžaklija, Srbin, papak, nacionalista, ultrabošnjak, kriminalac, tajkun, novinar, pisac, neprijateljima nikad kraja.
Napisao sam to već prije (Start br. 241) kako će od sarajevskog aerodroma do Vječne vatre biti napravljen red carpet od ljudskih tijela, tepih kojim će se prošetati noge starogSarajlije, a u prvom safu, odmah nakon izlaska iz aviona, ležaće upravo oni koji su Kusturicu svih ovih godina napadali teškom medijskom artiljerijom. Može se lako pretpostaviti ko će imati autorska prava na ekskluzivu. Tako završavaju moralni svjetionici, u raljama medijskog žutila, proizvodeći sveopšti zaborav koji je, vjerovatno, najbolja metafora ovog i ovakvog Sarajeva, i Bosne i Hercegovine. Druže Nemanja samo reci, lećećemo kano meci!
Da nema toliko mrtvih civila (uglavnom sirotinje i jadnika koji nisu imali priliku pobjeći iz grada kao dobar dio ovdašnjeg kulturnog i medijskog establišmenta, apostrofiram njih, jer se oni najjače busaju moralnim čistunstvom), i da sam bio u Sarajevu od 1992-1995., vjerovatno se ne bih toliko začudio ratnoj sudbini Sarajeva. Niti bih ga previše sažaljevao. Shvatio bih kako se Sarajevo moralo sresti sa svojom okrutnom sudbinom.
Kani suzo...
Čak i kad shvatim malo koju sarajevsku suzu za sudbinom Goražda ili tadašnjeg Okruga Bihać, odakle dolazim, ispada kako sam bio u potpuno drugom ratu koji nije imao nikakve veze sa ovim u Sarajevu. Što, ipak, nije originalno moja spoznaja, nego sam na nju nailazio bezbroj puta kada bi me mnogi, biva naivno neinformisani, sarajevski kuferaš pitao: A š'o ste se ono, ba, vi, jarane, gore klali među sobom?
Tako da je prava mjera ovog i ovakvog Sarajeva dugo očekivani susret dva ratna havera, fali još samo jedan Hrvat i da priča bude kompletno sumanuto montipajtonovska. Kako bi se u očima drugih dokazali svi stereotipi o bosanskoj gluposti, prevrtljivosti, lažljivosti, ukratko: tragičnom osjećaju života koji se prodaje, kao na tržnici Markale, na vagu i za sitne pare. Ljudi bez dostojanstva ionako su osuđeni na propast, a to je drugi dio vica, bosanski crni humor i neizbježna autoironija kao argument za sve ono što nedostaje. Čast i dostojanstvo, pašajarane.
Zgrade su obnovljene i ofarbane veselim bojama. Na nekima su nacrtane čak i lastavice. Nema više rupa od gelera na fasadama. Novi ljudi se rađaju da nadomjeste mrtve sa Koševa i Kovača. Planeta Sarajevo diše punim plućima korporacijskog kapitalizma, ali i vodeći se otkucajima svog nevidljivog samorazarajućeg mehanizma. Kao u priči Sve će to narod pozlatitiLaze Lazarevića, i ja čekam kada će onima bez ruku narasti nove ruke. Kada će onima bez nogu narasti nove noge. Kada će iz ljudskih glava, iz duše nestati svaka bol, tuga, nesreća, frustracija, i kada će nam svima opet, kao nekada, biti onoliko godina koliko smo imali kada je počeo rat. Kada će se na nebu pojaviti novo lebdeće Sarajevo, ljepše i sjajnije od novog lebedećeg Jerusalema. Trenutak u kojem će mrtvi ustati iz grobova i zapjevati onu našu staru pjesmu: Cijela Bosna jedna avlija..., ili efektnije: Cijela Bosna jedna grobnica. Nakon trojezičnog izdanja Suzamajki Srebrenice, ne vidim nekog razloga da Sidran tako ne naslovi svoju narednu knjigu pjesama na 33 svjetska jezika. Da konačno dočekamo i tu noć, u kojoj ćemo spaliti i ovo malo preostalih iluzija, ako ih je, uopšte, ikad i bilo. A i to će narod debelo pozlatiti. I zaboraviti.
">Nakon što je Dnevni avaz napravio malu artiljerijsku pripremu za Kusturičin comeback u rodni grad, njemu se priključila i pravdoljubiva Slobodna Bosna tekstom na osam stranica o kulturnom festivalu Adriatic Mediterraneo u Anconi. Glavni događaj festivala je susret dvojice velikih umjetnika: Abdulaha Sidrana i Nemanje Emira Kusturice, kojeg su pompezno najavljivali organizatori. Susret se (premda je ozbiljno visio nad nama kao Damoklov mač), ipak, nije dogodio kako nas obavještava novinarka sarajevskog sedmičnika. I on će se upriličiti u Goraždu prema riječima Nemanje Emira, kada Sidran i on to odluče.
Na prvi pogled nema ništa spektakularno u ovim rečenicama, osim činjenice da je baš ovih dana jedna od agencijskih vijesti ona koja kaže: Vrhovni sud Crne Gore potvrdio je presudu Višeg suda u Podgorici kojom su novinar Andrej Nikolaidis i crnogorski nedjeljnik Monitor kažnjeni sa 12 000 eura zbog povrede časti i ugleda režisera Emira Kusturice.
Kunst i fašizam
Kusturica će dobiti 12 000 eura za duševneboli koje mu je Nikolaidis nanio tekstom Dželatovšegrt. Zbog kojeg je Andrej bio slavljen među Sarajlijama, bošnjačkim desničarima, „ljevičarima“ i svim anonimnim ljudima koji su prezirali čovjeka (još nije bio Nemanja) što je pljunuo na svoj grad i narod, kada je Karadžić, također stanovnik Sarajeva (multikulturalnoodgojen u Sarajevu), zaprijetio uništenjem i gradu i narodu. Jednostavnije rečeno: Nikolaidis, lišen kukavičluka i autocenzure, je napisao ono što su svi mislili, a niko nije imao petlju javno iznijeti. Kukavičluk je, inače, najcjenjenija osobina danas u Sarajevu, i njen pravi naziv, to znaju oni što nikad nisu zauzimali strane u ratovima, zove se mudrost. Istočnjačka duboka mudrost – umijeće u kojem treba znati šutjeti kada se neko piša po vašoj glavi, ili vas gađa granatama, a vi mašete jugoslavenskim zastavama. Alija Izetbegović je to filozofski nazivao saburom.
Isto kao što je jasno da je Andrej Nikolaidis kolumnista baš te Slobodne Bosne, koja će na naslovnici objaviti eksluzivnu reportažu o neodržanom susretu dvojice, ratom, razdvojenih genija. Naravno, u tom tekstu neće biti ni riječi o konačnoj presudi protiv njihovog kolumniste. Kao što su sada svi, odjednom, kao pod dejstvom čarobnog štapića, zaboravili sve one uvrede i bljuvotine upućene odmetnutom Sarajliji, geniju, veleposjedniku & komunisti, antiglobalisti i preporođenompravoslavcu Nemanji Emiru. Ne treba zaboraviti kako antiglobalizam ujedinjava sve one koji mrze SAD, a tu su i talibani i srpski radikali, babe, žabe, i Nemanja Emir, koji svu tu shizofreniju ovjerava svojim duplim imenom.
Imam tu sreću da nisam iz ovog grada, tako da će Nemanja Emir biti uskraćen za golemu količinu hrakotine, koju bi mu rado sasuo u lice, ali, jebiga, ne mogu, nemam četverogodišnje iskustvo života pod granatama u Sarajevu. Nemam etičku tapiju koju ima Slobodna Bosna, i ne samo ona, jer ovdje je kanon moralne nedosljednosti uveden upravo od onih ljudi što se u svojim tekstovima kunu u principijelnost i čistoću svojih intelekta i duša. Tu čistoću su izgradili konstantnim javnim napadima prema nekom drugom (uvijek taj Drugi), bilo da je on Sandžaklija, Srbin, papak, nacionalista, ultrabošnjak, kriminalac, tajkun, novinar, pisac, neprijateljima nikad kraja.
Napisao sam to već prije (Start br. 241) kako će od sarajevskog aerodroma do Vječne vatre biti napravljen red carpet od ljudskih tijela, tepih kojim će se prošetati noge starogSarajlije, a u prvom safu, odmah nakon izlaska iz aviona, ležaće upravo oni koji su Kusturicu svih ovih godina napadali teškom medijskom artiljerijom. Može se lako pretpostaviti ko će imati autorska prava na ekskluzivu. Tako završavaju moralni svjetionici, u raljama medijskog žutila, proizvodeći sveopšti zaborav koji je, vjerovatno, najbolja metafora ovog i ovakvog Sarajeva, i Bosne i Hercegovine. Druže Nemanja samo reci, lećećemo kano meci!
Da nema toliko mrtvih civila (uglavnom sirotinje i jadnika koji nisu imali priliku pobjeći iz grada kao dobar dio ovdašnjeg kulturnog i medijskog establišmenta, apostrofiram njih, jer se oni najjače busaju moralnim čistunstvom), i da sam bio u Sarajevu od 1992-1995., vjerovatno se ne bih toliko začudio ratnoj sudbini Sarajeva. Niti bih ga previše sažaljevao. Shvatio bih kako se Sarajevo moralo sresti sa svojom okrutnom sudbinom.
Kani suzo...
Čak i kad shvatim malo koju sarajevsku suzu za sudbinom Goražda ili tadašnjeg Okruga Bihać, odakle dolazim, ispada kako sam bio u potpuno drugom ratu koji nije imao nikakve veze sa ovim u Sarajevu. Što, ipak, nije originalno moja spoznaja, nego sam na nju nailazio bezbroj puta kada bi me mnogi, biva naivno neinformisani, sarajevski kuferaš pitao: A š'o ste se ono, ba, vi, jarane, gore klali među sobom?
Tako da je prava mjera ovog i ovakvog Sarajeva dugo očekivani susret dva ratna havera, fali još samo jedan Hrvat i da priča bude kompletno sumanuto montipajtonovska. Kako bi se u očima drugih dokazali svi stereotipi o bosanskoj gluposti, prevrtljivosti, lažljivosti, ukratko: tragičnom osjećaju života koji se prodaje, kao na tržnici Markale, na vagu i za sitne pare. Ljudi bez dostojanstva ionako su osuđeni na propast, a to je drugi dio vica, bosanski crni humor i neizbježna autoironija kao argument za sve ono što nedostaje. Čast i dostojanstvo, pašajarane.
Zgrade su obnovljene i ofarbane veselim bojama. Na nekima su nacrtane čak i lastavice. Nema više rupa od gelera na fasadama. Novi ljudi se rađaju da nadomjeste mrtve sa Koševa i Kovača. Planeta Sarajevo diše punim plućima korporacijskog kapitalizma, ali i vodeći se otkucajima svog nevidljivog samorazarajućeg mehanizma. Kao u priči Sve će to narod pozlatitiLaze Lazarevića, i ja čekam kada će onima bez ruku narasti nove ruke. Kada će onima bez nogu narasti nove noge. Kada će iz ljudskih glava, iz duše nestati svaka bol, tuga, nesreća, frustracija, i kada će nam svima opet, kao nekada, biti onoliko godina koliko smo imali kada je počeo rat. Kada će se na nebu pojaviti novo lebdeće Sarajevo, ljepše i sjajnije od novog lebedećeg Jerusalema. Trenutak u kojem će mrtvi ustati iz grobova i zapjevati onu našu staru pjesmu: Cijela Bosna jedna avlija..., ili efektnije: Cijela Bosna jedna grobnica. Nakon trojezičnog izdanja Suzamajki Srebrenice, ne vidim nekog razloga da Sidran tako ne naslovi svoju narednu knjigu pjesama na 33 svjetska jezika. Da konačno dočekamo i tu noć, u kojoj ćemo spaliti i ovo malo preostalih iluzija, ako ih je, uopšte, ikad i bilo. A i to će narod debelo pozlatiti. I zaboraviti.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Faruk Šehić
FARUK ŠEHIĆ: Kusturica u gradu mrtvih duša
Nakon što je Dnevni avaz napravio malu artiljerijsku pripremu za Kusturičin comeback u rodni grad, njemu se priključila i pravdoljubiva Slobodna Bosna tekstom na osam stranica o kulturnom festivalu Adriatic Mediterraneo u Anconi. Glavni događaj festivala je susret dvojice velikih umjetnika: Abdulaha Sidrana i Nemanje Emira Kusturice, kojeg su pompezno najavljivali organizatori. Susret se (premda je ozbiljno visio nad nama kao Damoklov mač), ipak, nije dogodio kako nas obavještava novinarka sarajevskog sedmičnika. I on će se upriličiti u Goraždu prema riječima Nemanje Emira, kada Sidran i on to odluče.
Na prvi pogled nema ništa spektakularno u ovim rečenicama, osim činjenice da je baš ovih dana jedna od agencijskih vijesti ona koja kaže: Vrhovni sud Crne Gore potvrdio je presudu Višeg suda u Podgorici kojom su novinar Andrej Nikolaidis i crnogorski nedjeljnik Monitor kažnjeni sa 12 000 eura zbog povrede časti i ugleda režisera Emira Kusturice.
Kunst i fašizam
Kusturica će dobiti 12 000 eura za duševneboli koje mu je Nikolaidis nanio tekstom Dželatovšegrt. Zbog kojeg je Andrej bio slavljen među Sarajlijama, bošnjačkim desničarima, „ljevičarima“ i svim anonimnim ljudima koji su prezirali čovjeka (još nije bio Nemanja) što je pljunuo na svoj grad i narod, kada je Karadžić, također stanovnik Sarajeva (multikulturalnoodgojen u Sarajevu), zaprijetio uništenjem i gradu i narodu. Jednostavnije rečeno: Nikolaidis, lišen kukavičluka i autocenzure, je napisao ono što su svi mislili, a niko nije imao petlju javno iznijeti. Kukavičluk je, inače, najcjenjenija osobina danas u Sarajevu, i njen pravi naziv, to znaju oni što nikad nisu zauzimali strane u ratovima, zove se mudrost. Istočnjačka duboka mudrost – umijeće u kojem treba znati šutjeti kada se neko piša po vašoj glavi, ili vas gađa granatama, a vi mašete jugoslavenskim zastavama. Alija Izetbegović je to filozofski nazivao saburom.
Isto kao što je jasno da je Andrej Nikolaidis kolumnista baš te Slobodne Bosne, koja će na naslovnici objaviti eksluzivnu reportažu o neodržanom susretu dvojice, ratom, razdvojenih genija. Naravno, u tom tekstu neće biti ni riječi o konačnoj presudi protiv njihovog kolumniste. Kao što su sada svi, odjednom, kao pod dejstvom čarobnog štapića, zaboravili sve one uvrede i bljuvotine upućene odmetnutom Sarajliji, geniju, veleposjedniku & komunisti, antiglobalisti i preporođenompravoslavcu Nemanji Emiru. Ne treba zaboraviti kako antiglobalizam ujedinjava sve one koji mrze SAD, a tu su i talibani i srpski radikali, babe, žabe, i Nemanja Emir, koji svu tu shizofreniju ovjerava svojim duplim imenom.
Imam tu sreću da nisam iz ovog grada, tako da će Nemanja Emir biti uskraćen za golemu količinu hrakotine, koju bi mu rado sasuo u lice, ali, jebiga, ne mogu, nemam četverogodišnje iskustvo života pod granatama u Sarajevu. Nemam etičku tapiju koju ima Slobodna Bosna, i ne samo ona, jer ovdje je kanon moralne nedosljednosti uveden upravo od onih ljudi što se u svojim tekstovima kunu u principijelnost i čistoću svojih intelekta i duša. Tu čistoću su izgradili konstantnim javnim napadima prema nekom drugom (uvijek taj Drugi), bilo da je on Sandžaklija, Srbin, papak, nacionalista, ultrabošnjak, kriminalac, tajkun, novinar, pisac, neprijateljima nikad kraja.
Napisao sam to već prije (Start br. 241) kako će od sarajevskog aerodroma do Vječne vatre biti napravljen red carpet od ljudskih tijela, tepih kojim će se prošetati noge starogSarajlije, a u prvom safu, odmah nakon izlaska iz aviona, ležaće upravo oni koji su Kusturicu svih ovih godina napadali teškom medijskom artiljerijom. Može se lako pretpostaviti ko će imati autorska prava na ekskluzivu. Tako završavaju moralni svjetionici, u raljama medijskog žutila, proizvodeći sveopšti zaborav koji je, vjerovatno, najbolja metafora ovog i ovakvog Sarajeva, i Bosne i Hercegovine. Druže Nemanja samo reci, lećećemo kano meci!
Da nema toliko mrtvih civila (uglavnom sirotinje i jadnika koji nisu imali priliku pobjeći iz grada kao dobar dio ovdašnjeg kulturnog i medijskog establišmenta, apostrofiram njih, jer se oni najjače busaju moralnim čistunstvom), i da sam bio u Sarajevu od 1992-1995., vjerovatno se ne bih toliko začudio ratnoj sudbini Sarajeva. Niti bih ga previše sažaljevao. Shvatio bih kako se Sarajevo moralo sresti sa svojom okrutnom sudbinom.
Kani suzo...
Čak i kad shvatim malo koju sarajevsku suzu za sudbinom Goražda ili tadašnjeg Okruga Bihać, odakle dolazim, ispada kako sam bio u potpuno drugom ratu koji nije imao nikakve veze sa ovim u Sarajevu. Što, ipak, nije originalno moja spoznaja, nego sam na nju nailazio bezbroj puta kada bi me mnogi, biva naivno neinformisani, sarajevski kuferaš pitao: A š'o ste se ono, ba, vi, jarane, gore klali među sobom?
Tako da je prava mjera ovog i ovakvog Sarajeva dugo očekivani susret dva ratna havera, fali još samo jedan Hrvat i da priča bude kompletno sumanuto montipajtonovska. Kako bi se u očima drugih dokazali svi stereotipi o bosanskoj gluposti, prevrtljivosti, lažljivosti, ukratko: tragičnom osjećaju života koji se prodaje, kao na tržnici Markale, na vagu i za sitne pare. Ljudi bez dostojanstva ionako su osuđeni na propast, a to je drugi dio vica, bosanski crni humor i neizbježna autoironija kao argument za sve ono što nedostaje. Čast i dostojanstvo, pašajarane.
Zgrade su obnovljene i ofarbane veselim bojama. Na nekima su nacrtane čak i lastavice. Nema više rupa od gelera na fasadama. Novi ljudi se rađaju da nadomjeste mrtve sa Koševa i Kovača. Planeta Sarajevo diše punim plućima korporacijskog kapitalizma, ali i vodeći se otkucajima svog nevidljivog samorazarajućeg mehanizma. Kao u priči Sve će to narod pozlatitiLaze Lazarevića, i ja čekam kada će onima bez ruku narasti nove ruke. Kada će onima bez nogu narasti nove noge. Kada će iz ljudskih glava, iz duše nestati svaka bol, tuga, nesreća, frustracija, i kada će nam svima opet, kao nekada, biti onoliko godina koliko smo imali kada je počeo rat. Kada će se na nebu pojaviti novo lebdeće Sarajevo, ljepše i sjajnije od novog lebedećeg Jerusalema. Trenutak u kojem će mrtvi ustati iz grobova i zapjevati onu našu staru pjesmu: Cijela Bosna jedna avlija..., ili efektnije: Cijela Bosna jedna grobnica. Nakon trojezičnog izdanja Suzamajki Srebrenice, ne vidim nekog razloga da Sidran tako ne naslovi svoju narednu knjigu pjesama na 33 svjetska jezika. Da konačno dočekamo i tu noć, u kojoj ćemo spaliti i ovo malo preostalih iluzija, ako ih je, uopšte, ikad i bilo. A i to će narod debelo pozlatiti. I zaboraviti.
faruk šehić
Nakon što je Dnevni avaz napravio malu artiljerijsku pripremu za Kusturičin comeback u rodni grad, njemu se priključila i pravdoljubiva Slobodna Bosna tekstom na osam stranica o kulturnom festivalu Adriatic Mediterraneo u Anconi.
Nakon što je Dnevni avaz napravio malu artiljerijsku pripremu za Kusturičin comeback u rodni grad, njemu se priključila i pravdoljubiva Slobodna Bosna tekstom na osam stranica o kulturnom festivalu Adriatic Mediterraneo u Anconi. Glavni događaj festivala je susret dvojice velikih umjetnika: Abdulaha Sidrana i Nemanje Emira Kusturice, kojeg su pompezno najavljivali organizatori. Susret se (premda je ozbiljno visio nad nama kao Damoklov mač), ipak, nije dogodio kako nas obavještava novinarka sarajevskog sedmičnika. I on će se upriličiti u Goraždu prema riječima Nemanje Emira, kada Sidran i on to odluče. 
