FARUK ŠEHIĆ: Manifest zelenog kalašnjikova

Ni hiljade filmova, knjiga, likovnih izložbi, CD-ova neće pomoći da bude shvaćen i jedan promil užasa koji nas je ostavio na cjedilu, jer je izvršio svoju ulogu, i nestao kao pokretna krv vanzemaljca u Carpenterovom filmu Stvor.

U sarajevskoj javnosti postoji novinarsko-književna struja (frakcija Borga), koja na sve načine pokušava ovdašnju umjetničku scenu uvjeriti kako je književnost i uopšte umjetnost o ratu nešto što treba čim prije zaboraviti, te se okrenuti prema novim tokovima. Takvo mišljenje vlada i među običnim svijetom kojem je dokurčio život u ovako sumornoj zemlji, pa se brzo žele otarasiti svega što ih podsjeća na vlastito ratno poniženje. Takve ljude je lako razumjeti, jer niti su umjetnici, novinari ni intelektualci, tako da ne moraju time razbijati svoje umove. Oni su maleni točkići na kojima počiva svako društvo u tranziciji, ili društvo liberalnog kapitalizma u najsurovijoj varijanti. Oni koji ispunjavaju svoje uloge: raditi da bi se vratile kreditne rate, ili da bi se priuštio godišnji morski odmor od mjesec dana, a onda nazad u smog i maglu sarajevske kotline. Tu i tamo neka fešta, godišnjica, slučajno pijanstvo da se čovjek opusti nakon napornog rada, i to bi bio kroki depresivnog života u ovom gradu. Znači onog koji nije na rubu neimaštine i gladi, tog neprijatelja zdravog razuma i etičke uzvišenosti. Pripadnici najniže klase su uglavnom radnici i borci, koje su nacionalne stranke zavele da glasaju za njih, a onda ih uredno opljačkale u procesu privatizacije, i poslale na ulicu, bez zdravstvenog osiguranja, povezanog radnog staža ili sa dvadeset plata u zaostatku. Iz pozicije nacionalnih stranaka to se zove: borba za vitalne nacionalne interese.

Radnička klasa odlazi u rat

Kakvu vezu ovakva radnička klasa ima sa umjetnošću koja treba opisati rat? Uglavnom nikakvu, osim što je u ratu izgubila vlastiti smisao. Obesmišljena je onog trenutak kada je radnik glasao za stranku svoga naroda i prestao biti radnik da bi postao svjestan vlastite nacionalnosti. U društvu bi taj radnik kritikovao nacionaliste, ali je potajno priželjkivao pobjedu svoje stranke, recimo SDA, što se i desilo 1990., da bi ta pobjeda trajala jako kratko, tek toliko da njegova stranka svoje glasače, znači i našeg radnika, izruči Karadžiću na pladnju za pod nož ili metak, uključujući i ostale logistički zahtjevnije operacije. Tako je nekadašnji radnik, sa žestokom vjerom u Tita, Narod i Partiju postao šehid. Taman kada je shvatio smisao slogana: u svojoj vjeri i na svojoj zemlji, kadlitadli radnik je morao otići pod zemlju, u neku od 0-24 sata otvorenu masovnu grobnicu. Pa je poslije on putovao iz primarne grobnice u sekundarnu i sve tamo do tercijarne grobnice, usput bi mu se dijelovi tijela gubili tokom transporta, što se može nazvati kolateralnom štetom prilikom šehidizacije dojučerašnjeg proletera. Udarnika koji je vjerovao u ideal socijalne pravde, bratstva i jednakopravnosti među svim ljudima na planeti.

Puna je zemlja žrtvovanih ljudi, i potrebno je sve njih izvaditi na svjetlo dana kako bi se sahranili i kako bi se potvrdio smišljen zločin SCG-a (vidljiv iz svemira kao i Kineski zid), iako skoro niko neće htjeti da razmišlja o odgovornosti SDA, koja je ljude povela u rat naoružane slabim riječima još slabijih nacionalnih parola. Oružje je bilo u drugom planu. Žrtva („šehid“) je stavljena na prvo mjesto.

Gdje je ovdje opet umjetnost o ratu? Po našim sektašima ona je passé, istekao joj je rok trajanja. Treba se okrenuti sjajnoj budućnosti, platinastim kreditnim karticama ili filmskim relativizacijama zločina kao u Običnim ljudima Vladimira Perišića, kada je kritičar Vladan Petković euforično uskliknuo kako je odzvonilo filmovima sa previše jasnom, i konkretnom ratnom tematikom. Kakva glupost ili zlonamjernost, ili oboje! Treba snimati hermetične filmove o ratu, u kojem je estetski sfumato jednak magli koja se uzdiže nad bosanskim dolinama, što u sebi kriju neotkopane masovne traume. Što nerazumljiviji sadržaj, parabole i metafore preduslovi su za zapadnoevropske donatore koji obožavaju političku korektnost. I vlastitu sliku građanskog rata u kojem svi nose istu krivicu. Jer time opravdavaju svoju savjest, nedjelovanje svojih političkih elita, tamo negdje na Balkanu, kada su ubijali neke evropske bijelce zbog tuđinske neevropske religije.

Zamislite svjetsku kinematografiju lišenu filmova kao što su: Gvozdeni križ (1977.), The Big Red One (1980.), Vod smrti (1986.), Full Metal Jacket (1987.), Tanka crvena linija (1998.), Hitler: Konačni pad (2004.). To su samo oni antiratni filmovi kojih sam se prvo sjetio, i snimljeni su sa vremenskom distancom od više desetina godina nakon 2. svjetskog i Vijetnamskog rata. U i svakom od njih se zna ko puca protiv koga, bez obzira o kakvoj se filmskoj groteski radilo. Da su naši kritičari tada određivali trend unutar anglosaksonskog i njemačkog filma vjerovatno bismo bili uskraćeni za navedena remek-djela. Sreća pa su naši mudraci, ipak, intelektualne lole čiji uticaj ne ide dalje od tih nekoliko žirija, gdje će se batrgati umišljajući vlastitu veličinu, pošto su sami nerealizirani pisci ili pijesnici. Oni se sigurno vode onom Radončićevom: od samih careva veći su samo oni što ih prave. Tako naši kritičari prave pisce da bi u kafani mogli pjeniti kako su oni stvorili pisce, a ovi, biva nezahvalni, ih ničim izazvani odjebali, pa sada pred svojom razrokom (od alkohola) publikom mašu zastavama frustracije: ja sam čovjek iz sjene, zašto me niko ne primjećuje?

Sa humke se bolje vidi

Ovakvim estetskim politkomesarima su slične njihove sluge u novinarskom svijetu koje se slomiše uvlačeći se srbijanskoj javnosti (zbog literarne slave) time što će bjesomučno hvaliti mudru i prijateljsku politiku Borisa Tadića prema Bosni i Hercegovini. Prvi stavak njihovog trubadurstva jeste: u BiH je bio građanski rat. I sve ostale vrste i podvrste izjednačavanja. Kao što je meni jedan žutokljuni evnuh stidljivo napomenuo kako ja romantiziram Armiju BiH, iako sam ja, a ne žutokljunac, autor knjige Pod pritiskom. Doduše, treba razumjeti malog razjarenog momčića, on to mora zbog svog zagrebačkog kumira – purpurnog prasca sa Mejtaša. Njihovi zbunjeni tekstovi, tako pogodni za razvaljivanje (kada bih imao vremena za takvu uzaludnost), podjećaju me na lice Fikreta Abdića u Bijeljini kada, zajedno sa Biljanom Plavšić, hoda preko leševa ubijenih nesrpskih civila, dok im Arkan objašnjava kako se tu „pucalo“ između „dvije strane“. Prije toga, na sastanku, Arkan u lice Abdiću unosi „zeleni“ kalašnjikov govoreći: Ovaj automat je pravljen za muslimane... zelene je boje... normalno automati se prave od crne...ovaj je specijalno pravljen za muslimane...zelene je boje...made in kroacija...

Lice Fikreta Abdića, pored vidljivog straha, odaje takvu smetenost i nemoć da to može graničiti samo sa idiotizmom, ili progutanim tripom. A pored njega hoda ona što joj sada u glavi šume vodopadi i tiktakaju masivni satovi, mahnita profesorica zločina Biljana Plavšić. Nikad nije kasno našim akademicima, pa čak ni za otkrivanje genocida i 17 godina nakon njegovog početka u Prijedoru ljeta 92ge. Jer oni imaju taj strah, ako spomenu riječ genocid, neko će ih optužiti za nacijonalizam, čega se oni, kao bivši nacionalisti, đavolski boje.

Ni hiljade filmova, knjiga, likovnih izložbi, CD-ova neće pomoći da bude shvaćen i jedan promil užasa koji nas je ostavio na cjedilu, jer je izvršio svoju ulogu, i nestao kao pokretna krv vanzemaljca u Carpenterovom filmu Stvor. U poslijeratnoj pustoši trebalo je krenuti ispod nule, a izranjanje na površinu je bilo moguće samo suočavanjem sa traumom. Od koje naši mislitelji uporno bježe, jer nije dobra za njihov model suživota u BiH, ili jednostavno nije konvertibilna. Kada bi prosječan stanovnik ove zemlje bio izabran da bude poslan 50 godina u budućnost, i kada bi mogao vidjeti kako živimo, radimo i razmišljamo zadnjih 15 godina nakon rata, taj čovjek bi istog trena umro od tuge i PTSP-a. Ako išta može ovu zemlju koliko toliko izliječiti od njenih dubokih trauma onda je to njena umjetnost. Još da to samo neko kaže vizionarima što su postmodernistički zagledani u budućnost, dok stoje, zemljom umrljanih cipelica, na vrhu zastarjele masovne grobnice.

(zurnal.info)