Faruk Šehić: Oživljavanje melanholičnog vojskovođe

Čak i najbeznačajniji borac Armije BiH, strašljiv, neugledan i nikakav, bio je vrijedniji za opstanak BiH od Alije Izetbegovića. Koji se trebao baviti piljarstvom, otvoriti buregdžinicu ili biti predsjednik seoskog džemata, a ne šef države, što je plaćeno desetinama hiljada mrtvih ljudi koje on, predsjednik, nije znao odbraniti od parlamentarno najavljenog genocida.

U vrtlogu septembarskih vijesti izdvaja se ona koja kaže da Fahrudin Radončić osniva novu stranku u bošnjačkom političkom sazviježđu. Kažu da će blistati nevjerovatnim sjajem i njime nadmašiti sve bošnjačke stranke od 90te naovamo, a posebno SDA. Radončićeva nova bošnjačka šaka izgradiće pancirni omotač oko državotvornog lika i djela rahmetli Izetbegovića, te će stati ukraj atacima na BiH i Bošnjake iz velikodržavnih centara. Taj štit će biti od nevidljivog titanijuma, koji samo što nije pronađen na brdu kod Visokog, u avliji jednog starog dede, Bošnje starijeg od gumenog točka.

Na kraju press konferencije Radončić nije predvidio pitanja za novinare. Brzim korakom je napustio salu, pokušavajući se predstaviti hardcore bošnjačkim odgovorom na potentnog Dodika, koji će među Srbima steći reputaciju bolju od Karadžića, što strpljivo čeka da postane velikomučenik svog naroda. Heroj u tamnici sa ikonom stečenom za života. To je kao da mu SPC uruči Nobelovu nagradu zato što je jula 95te pravoslavizirao gradić Srebrenicu.

U Saraj'vu, usred mraka...

Ukivanje u zvijezde nove stranke u Bošnjaka još se nije desilo, i od nje znamo samo naziv, Savez za bolju budućnost BiH, ili SBB. Ciljevi prve Neprebojne stranke u istih su mramorno čvrsti, te nepokolebljivi kano Ajvaz-dedine klisurine. Špekulira se različitim motivima Radončićevog ulaska u politiku, ali mi je zanimljiviji strah koji, već sada, grozomorno metastazira Sarajevom. Strah od moguće pobjede Neprobojne stranke na slijedećim izborima 2010. Strah od kojeg će mnogom salonskom opozicionaru, lažnom ljevičaru, oči pobijeliti kao u vola pred klanje.

Sada će svi neostvareni džamijski horozovi, džematski napoleoni, barjaktari iz mjesnih zajednica pohrliti u Neprobojnu stranku, tvrđu od svake Mladićeve granate. Iz ovoga će prosperirati SDA, kao stranka umjerene desnice, kada se liši viška troglodita. Dočim bi se ZaBiH vjerovatno i raspala, ako se u Neprobojnu stranku odlije sav onaj multietnički „mozak“, koji je krasio građansko-nacionalističku (spoj izvjestan koliko i drugi rog jednoroga) partiju bez mirisa i bez smrada. Ali, ovim prognozama treba da se bave politički analitičari. Najdraži su mi oni iz novina bošnjačkog spasa, sa treće strane, sa fotografijom u gornjem desnom ćošku, i njihovi komentari, navodno puni bijesa i sile, čega nema na tim podlojenim licima (oni u svojim zjenicama mržnju pretvaraju u novac). Ti komentari izgledaju kao kada bi se bosanska buša napušila trave i stavila papke u tintu, te počela veselo brljati po zidovima štale. Potpisuju ih sve sami Hegeli, Schopenhaueri i Euripidi novinske riječi, poznati jedino sebi, kad stoje pred ogledalom. Ako bolje razmislim ti komentari su ono što čovjek može pomisliti prilikom prvoloptaški hitre reakcije na, recimo, Dodikov iredentizam. Normalan čovjek, kada ga prođe afekt, može i ne biti revanšista, po uzoru na Dodikovo srbovanje. Takvi su komentari puni mržnje, žuči, urina i uvreda. Baš onako skrojeni za poštenog ( i neobrazovanog) bošnjačkog primitivusa, za onog kome je Alija Izetbegović u mozak trajno zabio kompleks žrtve i usadio mu minorno samopoštovanje. Nastranu oni koji su istinske žrtve: silovane žene, logoraši, ljudi bez dijelova tijela, porodice ubijenih, poginulih boraca i civila.

Riječ je o sasvim novom aspektu Neprobojne stranke, gdje se Alija Izetbegović, melanholični vojskovođa, pojavljuje iz mrtvih (tu mu i nije mjesto), jer se treba suočiti sa hiljadama ubijenih za čiju je smrt odgovorna njegova deviza: mirno spavajte, rata neće biti! Radi se o aspektu koji će dodatno zacementirati postojeće stanje državotvorne svijesti u Bošnjaka, koja se ograničila na skučeni prostor prave Bosne, u narodu poznata kao fildžan država. Sve izvan toga: Krajina, Hercegovina, Goražde, Brčko, cijela istočna Bosna, sve postaje daleko od interesa milimetarskog državotvornog bošnjačkog uma. Žalibože onoliko poginulih ljudi da bi se postigao konačni cilj: ghetto država kojom će vladati Alijine omiljene tajkunske porodice. Možda se ta država već i ostvarila, ako pogledamo način na koji su uništene velike firme izvan Sarajeva i njegove okoline, kako bi se iz centra bolje moglo upravljati i manipulisati sirotinjom – glasačima za Bosnu i Bošnjake na Alijinim stazama mejtef revolucije. Jebiga, žrtva je najbolja glasačka mašina.

Dvostruki šehidi

Kompleks žrtve će biti proglašen božanskim kultom Neprobojne stranke, što je i više nego vidljivo iz Radončićevog govora. Onaj ko zagovara nacionalnu snagu, prestiž i nadmoć, on je samo blijeda replika srpskog i hrvatskog nacionalizma. Vječito kaskajući za nacionalizmom drugih možda će Neprobojna stranka, copy/paste principom, definitivno izbaviti Bošnjake iz ralja sekularizma i građanskog društva. Ali će slatkorječivošću natjerati bosansku tarhanu da u strahu od Dodika i novog rata glasa za stranku, čiji je jedan od glavnih ciljeva kult lika i djela Alije Izetbegovića. Što reče Radončić: da nije bilo Alije ne bi bilo ni BiH! Čak i najbeznačajniji borac Armije BiH, strašljiv, neugledan i nikakav, bio je vrijedniji za opstanak BiH od Alije Izetbegovića. Koji se trebao baviti piljarstvom, otvoriti buregdžinicu ili biti predsjednik seoskog džemata, a ne šef države, što je plaćeno desetinama hiljada mrtvih ljudi koje on, predsjednik, nije znao odbraniti od parlamentarno najavljenog genocida. Alijina uloga je i metafizička, on se pojavljuje kao neuspješni mesija iz prošlosti, kao da ljudima jednom nije bio dovoljan rat i apsolutna bijeda – moje prve asocijacije na njegovo ime.

Treba sada oživjeti mrtve Bošnjake, tzv. šehide, i povesti ih u konačnu bitku, da opet poginu, jer jedanput okusiti mrtvilo nije dovoljno, ako zaista voliš svoga melanholičnog vojskovođu. Ili se radi o političkom marketingu smišljenom za zgrtanje glasova nesigurnih i frustriranih Bošnjaka željnih novog rata sa sebi sličnim iz redova Srba i Hrvata. Nikad se ne zna pogotovo sada kada je Ilija Jurišić osuđen na 12 godina robije zato što je hrabro branio svoj grad i zemlju od bivše JNA, na Brčanskoj malti 15. maja 1992. Dok je još 15. aprila 1992. Užički korpus JNA zauzeo Višegrad (u svrhu uvođenja reda i mira) omogućivši Arkanovcima, Belim orlovima, Šešeljevcima svečano otvaranje genocida u BiH. I onda pripadnici te armije (koja se stavila na Miloševićevu stranu razaranjem Vukovara 1991.), naoružani dugim cijevima, trebaju biti pušteni iz Tuzle zasuti konfetama i ispraćeni cvijećem. Toliko o dobrosusjedskim namjerama Tadićeve državne administracije, za koju su ovdašnji poltroni spremni ginuti do posljednjeg novinarskog ćorka. Slučajno je riječ o „nezavisnim“ novinama „građanskog“ profila u kojima Haris Silajdžić rado pozira sa uzdignutim palcem zelene boje, što i priliči nikad realiziranom zelenom imperatoru. Što bi se reklo: vječiti drugi, odmah iza vojskovođe melanholičnog lika, kako ga je opisao Bernard-Henri Lévy u apologetskom tekstu. A glodur-ica neovisnih novina samu sebe pošalje u New York sa Silajdžićevom svitom (lobiranje da BiH postane nestalna članica Vijeća sigurnosti GS UN-a), i potpiše se sa: Od našeg specijalnog izvještača iz New Yorka. Isto tako je legendarni Putak, trener-igrač Bošnjačkog nogometnog kluba Željezničar iz Bosanske Krupe u 2. kantonalnoj ligi, znao samoga sebe uvesti u igru prilikom pucanja važnog penala. Samo što se nije nigdje potpisivao.

Kakvi su to navijači koji u trenutku dok njihov tim vodi sa 37 koševa razlike horski pjevaju: Bos-nomm be-harr pro-be-ha-ra-oooo, me-nee ži-vott ra-zo-ča-ra-oooo...? To je sjetna himna bosanskih navijača na utakmicama svih reprezentativnih selekcija i KK Bosne. Kakva je to neizlječiva tuga zahvatila njihova srca i njihove umove? Orijentalni dert nakalemljen na slavenski pesimizam. Ili je to onaj osjećaj mazohizma koji je Alija Izetbegović nametnuo stanovnicima opkoljenog Sarajeva furajući se na islamsko strpljenje – sabur, da bi svijetu vlastiti narod potencirao kao žrtvu, sve u interesu vojne intervencije koja bi zaustavila rat. Ta njegova doktrina je Sarajevo koštala deset hiljada mrtvih. I pored tog nezamislivog danka u krvi, proizvela trajni osjećaj mazohizma i kompleksa žrtve.

Sjeća li se iko dede (opet ta metafora bošnj. dobrote) iz Kladnja, koji je zavrtao plin građanima Sarajeva, kada Alija naredi porciju smrzavanja. To je bilo vrijeme kada se radovalo svakom novom mrtvom čovjeku iz radijskog izvještaja (popularna logika živih), jer je njihov broj povećavao nadu u mogućnost strane intervencije. Ponekad se od moćne grmljavine znao pričiniti eho NATO bombardovanja u daljini. Zamišljena kolona ubijenih se ugodno popunjavala nekim drugim mrtvacima (onim koji nisu ja). Nemoć, baš kao i sada kada Dodik jebe mater svima, a oni tužno gledaju u filozofsku bradicu Valentina Inzka.

Pasus u kurzivu je napisan 29.01.2006. Tako se dešava kada listaš stare novine, a vrijeme kao da netremice stoji. Neke stvari se nikad ne mijenjaju, za sve ostalo tu je vremeplov, pardon, shopping MasterCardom. Sasvim je svejedno: u BBI centru ili u centru New Yorka.aHHapsKKksjsjusjsHa