Dok se u Banjoj Luci održava manifestacija infantilnog naziva Vezeni most, u Federaciji BiH na snazi je službeni Dan žalosti zbog genocida u Srebrenici. U Banjoj Luci će na Šestim susretima Banjalučana biti upriličeni koncert, književna večer i dodjela književne nagrade Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most za autorski opus i domete u poeziji za djecu. Lijepa je to vijest za ljubitelje dječije poezije, a posebno za onog ko će biti nagrađen baš na dan kad se, prije 14 godina, desio genocid u Srebrenici. Član državnog Predsjedništva Nebojša Radmanović će, u sladu sa politikom svoje stranke, izjaviti kako neće prisustvovati komemoraciji u Potočarima jer smatra kako će se tamo održati politički skup, te ga smeta što će biti klanjana dženaza. Nastavak genocidne retorike političara iz RS-a je opšte mjesto naše zbilje.
Izbjegavanje srebreničkog ukopa nevino pobijenih ljudi po šumama i brdima okolo Srebrenice sasvim je na tragu izjave šefa policije RS-a Stanislava Čađe koji je obećao kako neće biti novih hapšenja srebreničkih Bošnjaka dok traje ukop u Potočarima. Što implicira da će ih još biti u narednim danima, jer žrtva je uvijek kriva, odavno su to patentirali staridobri nacisti objavljujući svijetu kako se u konclogorima Jevreji međusobno istrebljuju. Zato policija RS-a vodi računa da svi odgovorni za zločine nad Srbima (čak i oni čiji je zločin to što su preživjeli genocid) budu privedeni pred lice pravde, kada već nisu mogli spriječiti pokolj u Srebrenici, jer su ga upravo oni i izvršili zajedno sa pripadnicima Vojske RS-a, piše u odluci Međunarodnog suda u Haagu u sporu BiH protiv tadašnje Srbije i Crne Gore. Slučajno sam se baš sada sjetio knjige Ideologija heliocentrizma Svetislava Basare, jako zanimljivog i ekstatično napisanog dužeg eseja, u kojem pisac smatra kako je masakr civila na Markalama samo još jedan od bodrijarovskihsimulakruma, a u njemu se stvarnost sa raskomadanim truplima građana Sarajeva poistovjećuje i, u potpunosti, zamjenjuje sa famoznim karadžićevskim lutkama ili rečenicom: Muslimani sami sebe granatiraju. Neke slučajnosti su neuništive i vječne.
11. jula ću biti u Mostaru, nakon jutarnje kafe u kafiću u Fejićevoj ulici, gdje se sa radija čula ozbiljna muzika, još jednom sam shvatio o kojem je danu riječ. U zapadnom dijelu grada, u tržnom centru je vladao neki drugi dan, jer je svakako i riječ o etnički drugom dijelu grada, u kojem sam, na panou Turističke zajednice HNŽ/HNK gledao mapu grada i zaključio da se istočni dio još uvijek nalazi u socijalističkoj Jugoslaviji, a zapadni dio je, preko naziva ulica, predstavljen kao jedan kvart u zagrebačkom centru. Jedine dvije ulice u zapadnom dijelu koje su vezane za BiH su ulica kraljice Katarine i Franjevačka, sve ostale glavne ulice su baštinile uspomenu na kneza Višeslava, Domagoja, Zvonimira i ostale hrvatske vladarske ličnosti iz susjedne Hrvatske. Nema ni jednog naziva narodnog heroja iz 2. svjetskog rata, to je baština istočnog dijela gdje se nalaze ulice Radeta Bitange i Adema Buća, Alekse Šantića i ostali stari nazivi ulica koji ne predstavljaju klasično nacionalističko obilježavanje svoje teritorije. Tako su u jednom gradu postojala dva različita dana, barem preko dva slučajna uzorka, da budem politički korektan. U izvrsnom interviewu Građanski rat i suton Europe George Steiner u časopisu Europski glasnik13 kaže: „Na svakoj kući neka ploča podsjeća: tog i tog dana 1944. ili 1945 umro je... Ima jedna njemačka riječ iz Kafkina vremena, zanimljiva i teško prevodiva, koja otprilike znači: biti umoran od svijeta. To je besmislica koja svejedno može imati vrlo ozbiljan psihološki smisao, kao da ima previše povijesti. Sablasti su strahovito teško breme.“ Ovaj naš rat je itekako bio i rat zbog preopterećenosti istorijom.
Ne znam šta se dešava u Sarajevu, izuzev onih poluidiotskih grafita tipa: efendija, ne zaboravi, Srebrenica!, ili varijacija ovog grafita na nekoliko svjetskih jezika na fasadama austrougarskih zgrada u opštini Centar. Zvanična, ceremonijalna ronjenja krokodilskih suza nad sudbinom mrtvih i preživjelih Srebreničana me ne zanimaju, iako je i to pozitivnije nego prešućivanje koje smo mogli vidjeti u boljem dijelu BiH, Banja Luci. Na FTV sam gledao inserte iz dokumentarnog filma Pakao poslije pakla gdje sam prvi put vidio scene u kojima srebreničke žene, djeca i starci dolaze u bazu UN-a i njihov prvi, drugi dan boravka na goloj ledini. Posebno je upečatljiva slika jedne žene koja lomi grane sa drveća i prikuplja travu da bi napravila neku vrstu šatora za svoje rođake. To je bila scena dostojna filma sa praistorijskom tematikom, i baš takva mi se činila tadašnja bosanskohercegovačka vlast, mislim na tom civilizacijom nivou.
U Srebrenici sam bio dva puta i znam kako taj grad danas izgleda i znam kako sam se osjećao kada sam tamo došao prvi put. Kao da sam jednom davno bio u tom gradu stojeći na ruševinama gradske utvrde, a, ustvari, radilo se o slikama iz kolektivne svijesti i podsvijesti užasa kada se sve čini bliskim, jer se tiče tebe lično, tvoga tijela, mesa, i duše. Disanje je bilo kao snu u kojem se krećeš kroz želatinoznu stvarnost gdje se nije moglo govoriti, jer je trauma, ionako, neizreciva.
11. jula 1995. nalazio sam se na ratištu Ivanjska prema hrvatskoj granici koju su kontrolirali Martićevi Srbi. Ili to samo sada mislim da sam se tamo nalazio. Mogao bih provjeriti u dnevniku komandira voda kojeg sam morao voditi po službenoj dužnosti, a unutra piše gdje sam bio svaki dan rata. Gdje god da sam bio, bilo je to na području Okruga Bihać, teritorije pod kontrolom 5. korpusa, kada su nam naši moralisti, nakon pada Srebrenice, pročitali izvještaje Glavnog štaba Armije BiH gdje se pad Srebrenice spominjao kao nemili vojni poraz. U šturim i birokratskim rečenicama navodile su se cifre zarobljenih tenkova, oklopnih vozila, teškog i lakog naoružanja tokom proboja Srebreničana i Žepljaka prema slobodnoj tuzlanskoj teritoriji. U tim izvještajima su navođeni neki brojevi naših poginulih i zarobljenih boraca, ali to nije bilo ni blizu broju od 8000 pobijenih. Poenta teksta je bio nemili vojni poraz, ni riječi o tragediji. Među borcima se pričalo o velikom broju mrtvih, a gorčinu poraza smo svi osjećali jer je ovo bio rat za teritorije, bez obzira koliko to danas izgledalo apsurdno i bizarno. Tragedija je bila očita, ali je malo ko imao snage da to prizna, jer smo se bavili pripremama za oslobađanje okupiranih gradova.
Od Srebrenice, tada, mi smo bili udaljeni oko 500 kilometara. Bili smo udaljeni od svega što je imalo ikakve veze sa BiH. Prva slobodna teritorija je bio Karlovac u Hrvatskoj, tek na drugom mjestu je bio Travnik duplo udaljeniji od Karlovca. Okupirano Sarajevo je bilo geografski puno bliže Srebrenici, i baš bi me zanimalo kako su ljudi reagovali, šta se pričalo, i da li su pad Srebrenice i genocid posmatrani kao da se dešavaju na drugoj planeti i nekim živim bićima slabo nalik na ljude. Vjerovatno su uveliko trajale pripreme za filmski festival, drugim riječima, duhovni otpor elitne kategorije građana se mogao čuti do neba. Baš kao i danas kada nas plakati upozoravaju da trebamo biti sretni jer živimo u gradu filma. Ni taj jedan jedini dan BiH neće moći postojati čak ni kao dobra misao većine njenih građana. Već koliko sutra će u dnevnim novinama biti raspisan konkurs za dodjelu nagrade za najbolje uređen vrt u gradu. Kao u zemlji satova, banaka i čokolade.
">Dok se u Banjoj Luci održava manifestacija infantilnog naziva Vezeni most, u Federaciji BiH na snazi je službeni Dan žalosti zbog genocida u Srebrenici. U Banjoj Luci će na Šestim susretima Banjalučana biti upriličeni koncert, književna večer i dodjela književne nagrade Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most za autorski opus i domete u poeziji za djecu. Lijepa je to vijest za ljubitelje dječije poezije, a posebno za onog ko će biti nagrađen baš na dan kad se, prije 14 godina, desio genocid u Srebrenici. Član državnog Predsjedništva Nebojša Radmanović će, u sladu sa politikom svoje stranke, izjaviti kako neće prisustvovati komemoraciji u Potočarima jer smatra kako će se tamo održati politički skup, te ga smeta što će biti klanjana dženaza. Nastavak genocidne retorike političara iz RS-a je opšte mjesto naše zbilje.
Izbjegavanje srebreničkog ukopa nevino pobijenih ljudi po šumama i brdima okolo Srebrenice sasvim je na tragu izjave šefa policije RS-a Stanislava Čađe koji je obećao kako neće biti novih hapšenja srebreničkih Bošnjaka dok traje ukop u Potočarima. Što implicira da će ih još biti u narednim danima, jer žrtva je uvijek kriva, odavno su to patentirali staridobri nacisti objavljujući svijetu kako se u konclogorima Jevreji međusobno istrebljuju. Zato policija RS-a vodi računa da svi odgovorni za zločine nad Srbima (čak i oni čiji je zločin to što su preživjeli genocid) budu privedeni pred lice pravde, kada već nisu mogli spriječiti pokolj u Srebrenici, jer su ga upravo oni i izvršili zajedno sa pripadnicima Vojske RS-a, piše u odluci Međunarodnog suda u Haagu u sporu BiH protiv tadašnje Srbije i Crne Gore. Slučajno sam se baš sada sjetio knjige Ideologija heliocentrizma Svetislava Basare, jako zanimljivog i ekstatično napisanog dužeg eseja, u kojem pisac smatra kako je masakr civila na Markalama samo još jedan od bodrijarovskihsimulakruma, a u njemu se stvarnost sa raskomadanim truplima građana Sarajeva poistovjećuje i, u potpunosti, zamjenjuje sa famoznim karadžićevskim lutkama ili rečenicom: Muslimani sami sebe granatiraju. Neke slučajnosti su neuništive i vječne.
11. jula ću biti u Mostaru, nakon jutarnje kafe u kafiću u Fejićevoj ulici, gdje se sa radija čula ozbiljna muzika, još jednom sam shvatio o kojem je danu riječ. U zapadnom dijelu grada, u tržnom centru je vladao neki drugi dan, jer je svakako i riječ o etnički drugom dijelu grada, u kojem sam, na panou Turističke zajednice HNŽ/HNK gledao mapu grada i zaključio da se istočni dio još uvijek nalazi u socijalističkoj Jugoslaviji, a zapadni dio je, preko naziva ulica, predstavljen kao jedan kvart u zagrebačkom centru. Jedine dvije ulice u zapadnom dijelu koje su vezane za BiH su ulica kraljice Katarine i Franjevačka, sve ostale glavne ulice su baštinile uspomenu na kneza Višeslava, Domagoja, Zvonimira i ostale hrvatske vladarske ličnosti iz susjedne Hrvatske. Nema ni jednog naziva narodnog heroja iz 2. svjetskog rata, to je baština istočnog dijela gdje se nalaze ulice Radeta Bitange i Adema Buća, Alekse Šantića i ostali stari nazivi ulica koji ne predstavljaju klasično nacionalističko obilježavanje svoje teritorije. Tako su u jednom gradu postojala dva različita dana, barem preko dva slučajna uzorka, da budem politički korektan. U izvrsnom interviewu Građanski rat i suton Europe George Steiner u časopisu Europski glasnik13 kaže: „Na svakoj kući neka ploča podsjeća: tog i tog dana 1944. ili 1945 umro je... Ima jedna njemačka riječ iz Kafkina vremena, zanimljiva i teško prevodiva, koja otprilike znači: biti umoran od svijeta. To je besmislica koja svejedno može imati vrlo ozbiljan psihološki smisao, kao da ima previše povijesti. Sablasti su strahovito teško breme.“ Ovaj naš rat je itekako bio i rat zbog preopterećenosti istorijom.
Ne znam šta se dešava u Sarajevu, izuzev onih poluidiotskih grafita tipa: efendija, ne zaboravi, Srebrenica!, ili varijacija ovog grafita na nekoliko svjetskih jezika na fasadama austrougarskih zgrada u opštini Centar. Zvanična, ceremonijalna ronjenja krokodilskih suza nad sudbinom mrtvih i preživjelih Srebreničana me ne zanimaju, iako je i to pozitivnije nego prešućivanje koje smo mogli vidjeti u boljem dijelu BiH, Banja Luci. Na FTV sam gledao inserte iz dokumentarnog filma Pakao poslije pakla gdje sam prvi put vidio scene u kojima srebreničke žene, djeca i starci dolaze u bazu UN-a i njihov prvi, drugi dan boravka na goloj ledini. Posebno je upečatljiva slika jedne žene koja lomi grane sa drveća i prikuplja travu da bi napravila neku vrstu šatora za svoje rođake. To je bila scena dostojna filma sa praistorijskom tematikom, i baš takva mi se činila tadašnja bosanskohercegovačka vlast, mislim na tom civilizacijom nivou.
U Srebrenici sam bio dva puta i znam kako taj grad danas izgleda i znam kako sam se osjećao kada sam tamo došao prvi put. Kao da sam jednom davno bio u tom gradu stojeći na ruševinama gradske utvrde, a, ustvari, radilo se o slikama iz kolektivne svijesti i podsvijesti užasa kada se sve čini bliskim, jer se tiče tebe lično, tvoga tijela, mesa, i duše. Disanje je bilo kao snu u kojem se krećeš kroz želatinoznu stvarnost gdje se nije moglo govoriti, jer je trauma, ionako, neizreciva.
11. jula 1995. nalazio sam se na ratištu Ivanjska prema hrvatskoj granici koju su kontrolirali Martićevi Srbi. Ili to samo sada mislim da sam se tamo nalazio. Mogao bih provjeriti u dnevniku komandira voda kojeg sam morao voditi po službenoj dužnosti, a unutra piše gdje sam bio svaki dan rata. Gdje god da sam bio, bilo je to na području Okruga Bihać, teritorije pod kontrolom 5. korpusa, kada su nam naši moralisti, nakon pada Srebrenice, pročitali izvještaje Glavnog štaba Armije BiH gdje se pad Srebrenice spominjao kao nemili vojni poraz. U šturim i birokratskim rečenicama navodile su se cifre zarobljenih tenkova, oklopnih vozila, teškog i lakog naoružanja tokom proboja Srebreničana i Žepljaka prema slobodnoj tuzlanskoj teritoriji. U tim izvještajima su navođeni neki brojevi naših poginulih i zarobljenih boraca, ali to nije bilo ni blizu broju od 8000 pobijenih. Poenta teksta je bio nemili vojni poraz, ni riječi o tragediji. Među borcima se pričalo o velikom broju mrtvih, a gorčinu poraza smo svi osjećali jer je ovo bio rat za teritorije, bez obzira koliko to danas izgledalo apsurdno i bizarno. Tragedija je bila očita, ali je malo ko imao snage da to prizna, jer smo se bavili pripremama za oslobađanje okupiranih gradova.
Od Srebrenice, tada, mi smo bili udaljeni oko 500 kilometara. Bili smo udaljeni od svega što je imalo ikakve veze sa BiH. Prva slobodna teritorija je bio Karlovac u Hrvatskoj, tek na drugom mjestu je bio Travnik duplo udaljeniji od Karlovca. Okupirano Sarajevo je bilo geografski puno bliže Srebrenici, i baš bi me zanimalo kako su ljudi reagovali, šta se pričalo, i da li su pad Srebrenice i genocid posmatrani kao da se dešavaju na drugoj planeti i nekim živim bićima slabo nalik na ljude. Vjerovatno su uveliko trajale pripreme za filmski festival, drugim riječima, duhovni otpor elitne kategorije građana se mogao čuti do neba. Baš kao i danas kada nas plakati upozoravaju da trebamo biti sretni jer živimo u gradu filma. Ni taj jedan jedini dan BiH neće moći postojati čak ni kao dobra misao većine njenih građana. Već koliko sutra će u dnevnim novinama biti raspisan konkurs za dodjelu nagrade za najbolje uređen vrt u gradu. Kao u zemlji satova, banaka i čokolade.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Faruk Šehić
Faruk Šehić SREBRENICA: Uputstvo za sreću
Dok se u Banjoj Luci održava manifestacija infantilnog naziva Vezeni most, u Federaciji BiH na snazi je službeni Dan žalosti zbog genocida u Srebrenici. U Banjoj Luci će na Šestim susretima Banjalučana biti upriličeni koncert, književna večer i dodjela književne nagrade Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most za autorski opus i domete u poeziji za djecu. Lijepa je to vijest za ljubitelje dječije poezije, a posebno za onog ko će biti nagrađen baš na dan kad se, prije 14 godina, desio genocid u Srebrenici. Član državnog Predsjedništva Nebojša Radmanović će, u sladu sa politikom svoje stranke, izjaviti kako neće prisustvovati komemoraciji u Potočarima jer smatra kako će se tamo održati politički skup, te ga smeta što će biti klanjana dženaza. Nastavak genocidne retorike političara iz RS-a je opšte mjesto naše zbilje.
Izbjegavanje srebreničkog ukopa nevino pobijenih ljudi po šumama i brdima okolo Srebrenice sasvim je na tragu izjave šefa policije RS-a Stanislava Čađe koji je obećao kako neće biti novih hapšenja srebreničkih Bošnjaka dok traje ukop u Potočarima. Što implicira da će ih još biti u narednim danima, jer žrtva je uvijek kriva, odavno su to patentirali staridobri nacisti objavljujući svijetu kako se u konclogorima Jevreji međusobno istrebljuju. Zato policija RS-a vodi računa da svi odgovorni za zločine nad Srbima (čak i oni čiji je zločin to što su preživjeli genocid) budu privedeni pred lice pravde, kada već nisu mogli spriječiti pokolj u Srebrenici, jer su ga upravo oni i izvršili zajedno sa pripadnicima Vojske RS-a, piše u odluci Međunarodnog suda u Haagu u sporu BiH protiv tadašnje Srbije i Crne Gore. Slučajno sam se baš sada sjetio knjige Ideologija heliocentrizma Svetislava Basare, jako zanimljivog i ekstatično napisanog dužeg eseja, u kojem pisac smatra kako je masakr civila na Markalama samo još jedan od bodrijarovskihsimulakruma, a u njemu se stvarnost sa raskomadanim truplima građana Sarajeva poistovjećuje i, u potpunosti, zamjenjuje sa famoznim karadžićevskim lutkama ili rečenicom: Muslimani sami sebe granatiraju. Neke slučajnosti su neuništive i vječne.
11. jula ću biti u Mostaru, nakon jutarnje kafe u kafiću u Fejićevoj ulici, gdje se sa radija čula ozbiljna muzika, još jednom sam shvatio o kojem je danu riječ. U zapadnom dijelu grada, u tržnom centru je vladao neki drugi dan, jer je svakako i riječ o etnički drugom dijelu grada, u kojem sam, na panou Turističke zajednice HNŽ/HNK gledao mapu grada i zaključio da se istočni dio još uvijek nalazi u socijalističkoj Jugoslaviji, a zapadni dio je, preko naziva ulica, predstavljen kao jedan kvart u zagrebačkom centru. Jedine dvije ulice u zapadnom dijelu koje su vezane za BiH su ulica kraljice Katarine i Franjevačka, sve ostale glavne ulice su baštinile uspomenu na kneza Višeslava, Domagoja, Zvonimira i ostale hrvatske vladarske ličnosti iz susjedne Hrvatske. Nema ni jednog naziva narodnog heroja iz 2. svjetskog rata, to je baština istočnog dijela gdje se nalaze ulice Radeta Bitange i Adema Buća, Alekse Šantića i ostali stari nazivi ulica koji ne predstavljaju klasično nacionalističko obilježavanje svoje teritorije. Tako su u jednom gradu postojala dva različita dana, barem preko dva slučajna uzorka, da budem politički korektan. U izvrsnom interviewu Građanski rat i suton Europe George Steiner u časopisu Europski glasnik13 kaže: „Na svakoj kući neka ploča podsjeća: tog i tog dana 1944. ili 1945 umro je... Ima jedna njemačka riječ iz Kafkina vremena, zanimljiva i teško prevodiva, koja otprilike znači: biti umoran od svijeta. To je besmislica koja svejedno može imati vrlo ozbiljan psihološki smisao, kao da ima previše povijesti. Sablasti su strahovito teško breme.“ Ovaj naš rat je itekako bio i rat zbog preopterećenosti istorijom.
Ne znam šta se dešava u Sarajevu, izuzev onih poluidiotskih grafita tipa: efendija, ne zaboravi, Srebrenica!, ili varijacija ovog grafita na nekoliko svjetskih jezika na fasadama austrougarskih zgrada u opštini Centar. Zvanična, ceremonijalna ronjenja krokodilskih suza nad sudbinom mrtvih i preživjelih Srebreničana me ne zanimaju, iako je i to pozitivnije nego prešućivanje koje smo mogli vidjeti u boljem dijelu BiH, Banja Luci. Na FTV sam gledao inserte iz dokumentarnog filma Pakao poslije pakla gdje sam prvi put vidio scene u kojima srebreničke žene, djeca i starci dolaze u bazu UN-a i njihov prvi, drugi dan boravka na goloj ledini. Posebno je upečatljiva slika jedne žene koja lomi grane sa drveća i prikuplja travu da bi napravila neku vrstu šatora za svoje rođake. To je bila scena dostojna filma sa praistorijskom tematikom, i baš takva mi se činila tadašnja bosanskohercegovačka vlast, mislim na tom civilizacijom nivou.
U Srebrenici sam bio dva puta i znam kako taj grad danas izgleda i znam kako sam se osjećao kada sam tamo došao prvi put. Kao da sam jednom davno bio u tom gradu stojeći na ruševinama gradske utvrde, a, ustvari, radilo se o slikama iz kolektivne svijesti i podsvijesti užasa kada se sve čini bliskim, jer se tiče tebe lično, tvoga tijela, mesa, i duše. Disanje je bilo kao snu u kojem se krećeš kroz želatinoznu stvarnost gdje se nije moglo govoriti, jer je trauma, ionako, neizreciva.
11. jula 1995. nalazio sam se na ratištu Ivanjska prema hrvatskoj granici koju su kontrolirali Martićevi Srbi. Ili to samo sada mislim da sam se tamo nalazio. Mogao bih provjeriti u dnevniku komandira voda kojeg sam morao voditi po službenoj dužnosti, a unutra piše gdje sam bio svaki dan rata. Gdje god da sam bio, bilo je to na području Okruga Bihać, teritorije pod kontrolom 5. korpusa, kada su nam naši moralisti, nakon pada Srebrenice, pročitali izvještaje Glavnog štaba Armije BiH gdje se pad Srebrenice spominjao kao nemili vojni poraz. U šturim i birokratskim rečenicama navodile su se cifre zarobljenih tenkova, oklopnih vozila, teškog i lakog naoružanja tokom proboja Srebreničana i Žepljaka prema slobodnoj tuzlanskoj teritoriji. U tim izvještajima su navođeni neki brojevi naših poginulih i zarobljenih boraca, ali to nije bilo ni blizu broju od 8000 pobijenih. Poenta teksta je bio nemili vojni poraz, ni riječi o tragediji. Među borcima se pričalo o velikom broju mrtvih, a gorčinu poraza smo svi osjećali jer je ovo bio rat za teritorije, bez obzira koliko to danas izgledalo apsurdno i bizarno. Tragedija je bila očita, ali je malo ko imao snage da to prizna, jer smo se bavili pripremama za oslobađanje okupiranih gradova.
Od Srebrenice, tada, mi smo bili udaljeni oko 500 kilometara. Bili smo udaljeni od svega što je imalo ikakve veze sa BiH. Prva slobodna teritorija je bio Karlovac u Hrvatskoj, tek na drugom mjestu je bio Travnik duplo udaljeniji od Karlovca. Okupirano Sarajevo je bilo geografski puno bliže Srebrenici, i baš bi me zanimalo kako su ljudi reagovali, šta se pričalo, i da li su pad Srebrenice i genocid posmatrani kao da se dešavaju na drugoj planeti i nekim živim bićima slabo nalik na ljude. Vjerovatno su uveliko trajale pripreme za filmski festival, drugim riječima, duhovni otpor elitne kategorije građana se mogao čuti do neba. Baš kao i danas kada nas plakati upozoravaju da trebamo biti sretni jer živimo u gradu filma. Ni taj jedan jedini dan BiH neće moći postojati čak ni kao dobra misao većine njenih građana. Već koliko sutra će u dnevnim novinama biti raspisan konkurs za dodjelu nagrade za najbolje uređen vrt u gradu. Kao u zemlji satova, banaka i čokolade.
Faruk Šehić
Dok se u Banjoj Luci održava manifestacija infantilnog naziva Vezeni most, u Federaciji BiH na snazi je službeni Dan žalosti zbog genocida u Srebrenici. U Banjoj Luci će na Šestim susretima Banjalučana biti upriličeni koncert, književna večer i dodjela književne nagrade...
Dok se u Banjoj Luci održava manifestacija infantilnog naziva Vezeni most, u Federaciji BiH na snazi je službeni Dan žalosti zbog genocida u Srebrenici. U Banjoj Luci će na Šestim susretima Banjalučana biti upriličeni koncert, književna večer i dodjela književne nagrade Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most za autorski opus i domete u poeziji za djecu. Lijepa je to vijest za ljubitelje dječije poezije, a posebno za onog ko će biti nagrađen baš na dan kad se, prije 14 godina, desio genocid u Srebrenici. Član državnog Predsjedništva Nebojša Radmanović će, u sladu sa politikom svoje stranke, izjaviti kako neće prisustvovati komemoraciji u Potočarima jer smatra kako će se tamo održati politički skup, te ga smeta što će biti klanjana dženaza. Nastavak genocidne retorike političara iz RS-a je opšte mjesto naše zbilje.
