Faruk Šehić

FARUK ŠEHIĆ Zato nisam gledao Obične ljude

Mali običan čovjek je postao zločinac, silovatelj, pljačkaš i palikuća. To je njegova funkcija u svakom ratu, nije to ništa novo na Balkanu. U Hitlerovoj Njemačkoj su upravo takvi ljudi iznijeli „teret“ holokausta na svojim leđima

Nisam gledao film Obični ljudi – niti ću ga gledati. Ovako glasi prva rečenica teksta Kapo iz Omarske Pavla Levija, osim naziva filma. U Levijevom tekstu riječ je o uratku Srđana Dragojevića Sveti Georgije ubiva aždahu (dio ovog filma je sniman u konclogoru Omarska), koji možete pročitati na e-novine.com. Film Obični ljudi Vladimira Perišića je ovogodišnji dobitnik nagrade Srce Sarajeva u konkurenciji regionalnog dugometražnog igranog filma, a nagradu mu je dodijelio ugledni međunarodni žiri na čelu sa proslavljenom glumicom Mirjanom Karanović. Tako bi nekako glasila rečenica iz agencijske vijesti.

KO NAS TO, BRE, ZAVADI?

O ovom filmu se pričalo još dok je trajao SFF. Sve što sam čuo o njemu, od ljudi u čiji ukus i um imam povjerenja više nego u filmsku kritičarku iz Oslobođenja, jeste to da nisam ni dobio želju da ga pogledam. Ili da ga pogledam i definitivno se uvjerim kako milo lice bradate Srbije, Boris Tadić, sa slatkorječivom demagogijom, pruža filmsku ruku pomirenja tzv. zaraćenim stranama.

Zatim su, kako je to normalno u demokratskom svijetu, uslijedile i negativne kritike ovog filma, da bi došle i reakcije na negativnu kritiku, te da bi se napravila sasvim lažna dilema oko toga da li je na pomolu novo viđenje ratne i postratne stvarnosti na prostorima bivše Jugoslavije, barem što se tiče filma. To je kritičar E-novina Vladan Petković suptilno i originalno nazvao: „novi tokovi“, i u istoimenom tekstu ustvrdio kako je odzvonilo previše jasnim, konkretnim filmovima tipa Ničija zemlja, Lepa sela, Snijeg, donekle Buick Riviera, i, posebno Grbavica, jer ti filmovi, po njemu, nisu mogli nanovo sagraditi famozne mostove među ljudima, jer su neobjektivni, manipulativni, ili optužuju drugu stranu, u ovom slučaju srpsku, ako izuzmemo Lepa sela lepo gore. U Običnim ljudima se pojavljuju samo dva nadimka, takođe gledalac ne zna ni vrijeme ni mjesto radnje, kada skupinu mladih bezimenih vojnika negdje odvedu, i oni izvrše neke masovne likvidacije nekih takođe bezimenih zatvorenika.

Film Lepa sela lepo gore spada u red najciničnijih filmova srpske produkcije devedesetih godina. Cinizam se odnosi na činjenicu da je sniman na zgarištima nesrpskih (ergo bošnjačkih) sela u okolini Višegrada, kojim su tada gospodarili braća Milan i Sredoje Lukić, poznati, između ostalog, po performansu za koji im je bilo potrebno stotinjak staraca, žena i djece Bošnjaka, i jedna kuća. Ostatak priče je poznat. Njen najbolji svjedok je, tada djevojka, Zehra Turjačanin, koja je gledala kako gore ljudska tijela. O zločinima braće iz Višegrada i o filmu koji je snimljen u njihovoj zoni genocida ne bi bilo dovoljno pola internetskog beskraja. Isto tako neko bi trebao Zehri sada objasniti, kako ona, zapravo, nije žrtva, već da su joj kosa, uši, i ostali dijelovi tijela izgorjeli zbog umjetničkog performansa, koji se desio da bi nastala književnost estetskog utopizma (urbano rečeno: ko nas to, bre, zavadi?) i, sada, novi tokovi filmske umjetnosti oličeni u pobjedničkom filmu Obični ljudi. Ako je i od umjetnika, previše je brate, previše.

Dovoljno se sjetiti etičkog autizma filmova Bure baruta, Rane, Do koske i sličnih urbano-gangsterskih sranja iz srpske produkcije u devedesetim. U knjizi Povijest jednog Nijemca Sebastian Hafner kaže kako se njemačka književnost u periodu od deset godina prije dolaska Hitlera na vlast, a i poslije, bavila poezijom o potocima, travama, lišću i svekolikoj idili prirode. Njemačka umjetnost tada nije imala nikakvog dodira sa stvarnošću. A njemačka stvarnost je bila sve samo ne idilična, sa stalnim previranjima, haosom, iz kojeg će Hitler, istrijebivši ljevičarski politički blok i građansku inteligenciju, mirno doći na vlast.

IZ KUĆE NAŠIH PREDAKA

Moram priznati da znam šta su radili mali, fini, smjerni, skrušeni, dobrohotni, za vrijeme mira tihi, nevidljivi porodični, i obični ljudi tokom posljednjih ratova na prostoru bivše zajedničke države. Oni su, obični ljudi, počinili množinu sistematskih zločina i gadosti od 1991. – 1999. Mali običan čovjek je postao zločinac, silovatelj, pljačkaš i palikuća. To je njegova funkcija u svakom ratu, nije to ništa novo na Balkanu. U Hitlerovoj Njemačkoj su upravo takvi ljudi iznijeli „teret“ holokausta na svojim leđima. Tako da mi se gade mali i obični ljudi. Spavači koji se bude jednom u životu da bi izvršili svoju zločinačku funkciju. Kao što mi se i gadi film sa istim nazivom. I kao što mi se gadi ono što je rekao režiser filma: da se radi o time&space laboratorijskom istraživanju zla. Film i režiser dolaze iz Srbije, koja se neće denacifikovati u desetinama narednih godina, a možda i nikad (žarko se nadam da sam u krivu). Samim tim ni stvari sa ove strane Drine neće biti nimalo bliže katarzi, i ponovnoj izgradnji povjerenja i suživota među ljudima. I baš ovakav film će još snažnije zakucati nejasne, nivelisane istine o ratu u BiH, davajući alibi svim gadovima, u njihovom uvjerenje, kako je fizičko tamanjenje Drugog bilo sasvim normalno, poželjno, ljudski obično, kao kad se đonom gnječe mravi.

Gurajući milione neriješenih ljudskih tragedija i neosvijetljenih sudbina iz prošlog rata pod tepih estetske prevlasti nad etičkom sadržinom umjetničkog djela (na planu dnevne politike to je stalna relativizacija zločina, poricanje genocida, zavjet šutnje itd.), stvaraju se uslovi za nove ratove, zločine i genocide. Dokaz u prilog tome jesu stvari koje komunisti nisu riješili nakon 2. svjetskog rata u Jugoslaviji, jer su za sve koristili metod čvrste ruke. A takav metod nikad ništa ne riješava, već akumulira reakciju, koja čeka svoj trenutak. To smo najbolje osjetili na svojoj koži. Sve te povampirene bradonje i ljude u crnom koji nisu izašli iz mitova i legendi, nego iz kuće prvog komšije, prijatelja, pobratima, 1992. u Bosni i Hercegovini. Iz kuće običnih ljudi. Sa licima koja nisu bezimena.