FENOMEN DŽEKO: Uspio je, iako je naš

I tako, konačno smo prodali Džeku. A prodavali smo ga proteklih par godina od nemila do nedraga. Nema tog kluba iz Lige petice, koji nije bio zainteresiran za njegove usluge. Mijenjao je Džeko Bendtnera, vraćao stari sjaj Milanu, išao s Mourihnom u Real, uigravali smo ga s Roonyem, njime podmlađivali torinsku Staru damu. No, na koncu Džeko je završio u, trenutno, najbogatijem nogometnom klubu svijeta, onom koji stanuje na plavoj strani Manchestera. Čudno je to kako cijela država bude opsjednuta sudbinom jednog čovjeka, uvijek onog koji na svoj način pokorava svijet, prati ga narod kao nekad Aleksandra Makedonskog.

FELŠ S RUBA

Nikad neću zaboraviti gol koji je Džeko postigao protiv Belgije. Onaj felš s ruba šesnaesterca, koji je izbacio cijelu belgijsku odbranu i bacio u trans sve nogometne zaljubljenike koji su pratili tu utakmicu. Nadavao se Edin golova u dresu reprezentacije, dao ih je masu i u dresu Wolfsburga, no mislim da je to gol koji je i njemu promijenio život, gol koji je pokazao da je poseban, da u njemu ima nešto više nego u drugim igračima. Tu je, s tim golom, na neki način, počeo Edinov put oko svijeta.

Sjećam se kad je Eduardo Da Silva potpisao za Arsenal. I to iz Zagrebačkog Dinama, koji se tih godina nije mogao podičiti nekim međunarodnim uspjesima. Sjećam se nekog čudnog optimizma koji je zahvatio Hrvatsku. Doduše, i ranije su Dinamo i Hajduk prodavali igrače velikim europksim klubovima, ali nikad za tolike novce, nikad napadača i nikad u jedan od 5 najcjenjenijih europskih i svjetskih klubova u tom trenutku. Ova situacija s Džekinim potpisom za Manchester City jako me podsjeća na situaciju s Eduardom. Konačno je netko pokazao da se može uspjeti u velikom zlom svijetu čak i ako ti je polazna stanica omeđena livadama BH premierlige. Netko je klincima dao pozitivan primjer. Može i drugačije, može radom i trudom, upornošću, može se na krov svijeta i iz od boga zaboravljene BiH. To je svjetla strana priče o uspjehu Edina Džeke. Jedan čovjek je ubrizgao injekciju optimizma u letargično tijelo BH puka. Na jednom kraju štapa je nefunkcionalna država od koje vam se riga, a na drugom dečko u kojeg cijeli svijet upire oči s divljenjem. Jedan dio priče nam kazuje da smo zaglavili, da nema nade, a drugi da se sve može ako se hoće, ako se čovjek potrudi i pošteno pristupi stvarima koje radi.

BOLJI SMO OD SUSJEDA

Ima u cijeloj toj priči jedna negativna klica. Vratimo se nešto više od pola godine unatrag. U vrijeme kad su Senijad Ibričić i Vahid Halilhodžić počeli ostvarivati uspjehe s hrvatskim klubovima. U njihovoj domaji, BH jelte, njihov je uspjeh često bio uziman kao pokazatelj naše superiornosti u odnosu na susjede. Kao, evo vidiš, ne mogu oni bez nas ništa. Mi smo ona kvaliteta više. Nisu Ibra i Vaha bolji od njih (od susjeda), svi mi smo bolji od njih, a kud ćeš bolje primjere za to od Ibre i Vahe. I tako, dok su Ibra i Vaha od ratnih neprijatelja postajali idoli ekstremnih navijačkih skupina u Hrvatskoj, dok su poštenim radom i trudom gradili poštovanje za sve nesretnike iz ove države, u nesretnicima je bujao nekakav priglupi nacionalizam, koji je prisvojio tuđi uspjeh i njime lječio komplekse.

No, Džekin uspjeh nije uspjeh svih nas. Mi nismo među najboljima na svijetu. Nismo bolji od drugih. Džeko je uspio zato što je drugačiji. Džeko je bolji od nas, ne samo u udaranju lopte, nego u pristupu životu. Nije se obeshrabrio kad su ga, kao klinca nazivali klocem. Nije postao jedan od mnogih čiji je put završio na relaciji Grbavica – najbliža kafana. A sigurno mu nije bilo svejedno. Kad si klinac potpora okoline mnogo znači, ona je uvijek dodatni impuls, a pljuvanje, u kojem smo prvaci svijeta, mlado biće vrlo često uništi i obeshrabri već na početku puta. I zato me malo ljuti ova svi smo mi Džeko situacija. Nije Džeko uspio tek zato što je naš. On je uspio unatoč tome što je naš.

(zurnal.info)