Da li ima novih saznanja oko pošiljke u kojoj je, kako ste naveli, bilo „čestica praha nepoznatog sastava“ uz poruku „novičok“? Imate li naznaka ili pretpostavki od koga je stiglo ovo pismo?
Za sada nema novih saznanja oko pošiljke s prahom i porukom „novičok“, niti naznaka tko bi mogao biti pošiljatelj pisma s prahom.
U pismu vas nazivaju „četnicima“ i izdajnicima, s druge strane novičok je nervni otrov ruske obavještajne službe koje služi za eliminaciju Putinovih protivnika i kritičara ruskog režima, mislite li da iza ove poruke stoje domaći desničari ili strane obavještajne službe?
Teško nam je u ovom trenutku reći tko bi mogao stajati iza pisma, istragu u vezi toga vodi policija. Međutim, iz našeg dosadašnjeg istraživačkog rada i pisanja o desnom ekstremizmu u Hrvatskoj, Evropi i svijetu jasno je kako su domaći desničari mahom ljubitelji Putina i zagovaratelji kojekavih autoritarnih režima i njihovoh metoda, pa nas utoliko ne čudi spominjanje „novičoka“ i „četnikovanja“ u istom retku prijetećeg pisma koje smo dobili.
Novosti su poznate kao jedan od rijetkih medija u Hrvatskoj koji se glasno i neuvijeno obračunava sa retrogradnim desničarskim idejama i narativima, kao i sa njihovim predstavnicima, vjerujete li da bi oni koji su meta vaše kritike zaista bili spremni na fizičko ugrožavanje vaših novinara i saradnika?
Budući da svuda u svijetu dolazi do daljnje desne radikalizacije, ove prijetnje shvaćamo vrlo ozbiljno. Događaj otprije nekoliko godina, točnije iz 2020., kada je 22-godišnji Danijel Bezuk pucao na zgradu Vlade na Mrkovom trgu i nakon toga počinio samoubojstvo, pokazuje da radikalizacija može poprimiti vrlo konkretne oblike i vrlo ozbiljne posljedice. Bezuk je prije na Facebooku veličao postrojbe HOS-a, izražavao želju da ubija Srbe, dijelio spotove Marka Perkovića Thompsona i tome slično.
Ljudima izvan Hrvatske čini se da su glasovi radikalnih desničara mnogo glasniji od, da tako kažemo „glasa razuma“. Da li su naši receptori osjetljiviji na taj spektar ili su zaista brojniji i glasniji?
Nažalost, dojam vas ne vara. Glasovi ekstremnih desničara su puno prisutniji od „glasa razuma“ u javnom prostoru i, ono što je posebno problem, u njemu normalizirani. Kada su se lani nakon parlamentarnih izbora vodili pregovori oko sastavljanja nove Vlade, za koje je jedan od uvjeta Domovinskog pokreta bio da se prekine financiranje Novosti, u javnosti se većinom – čast iznimkama – govrilo o tome kad će i kako to biti provedeno, je li postignut dogovor o tome i ako još nije, zašto nije. Malo tko je postavljao pitanje je li zahtjev za ukidanjem jednog medija protuustavan i protuzakonit, je li on u ovom slučaju izraz protumanjinske politike, je li takva politika dozvoljena i čega je ona izraz. Tako je i s velikom većinom drugih zahtjeva koje postavlja ekstremna desnica, a koji se tiču položaja migranata i stranih radnika, reproduktivnih prava žena, tzv. rodne ideologije i sl.
Nedavno se na dočeku i proslavi srebrene medalje hrvatskih rukometaša pojavio Marko Perković Thompson i svojim nastupom ponovo ukazao na podjele unutar hrvatskog društva, kolike su zaista danas razmjere te podjele?
Thompson je pjevao na Trgu bana Jelačića i na dočeku nogometaša 2018. godine, dakle to da ga ovi ili oni reprezentativci žele, nije nešto novo. Nije novo ni to da im Vlada ispunjava želje, kao što je ispunila i želju HOS-ovaca oko upotrebe pozdrava „Za dom spremni“ i njegovih, navodno, dvostrukih konotacija. Novo je, nažalost, to što Grad Zagreb u ovom trenutku ima lijevu vlast koja je, po meni, trebala reagirati prije nastupa Thompsona na dočeku rukometaša. Ne nužno zabranom, ali jasnom političkom ogradom od nacionalističkih i filoustaških stavova koje on svojim pjesmama promovira. Njegov nastup nije pitanje nečijeg muzičkog ukusa, nego pitanje stvaranja atmosfere u društvu u kojoj mržnja i prijetnje drugima postaju najnormalnija pojava. Ako netko ne vidi da je ograđivanje od toga par excellence politički čin, onda mu u političkom smislu nema pomoći. Što se tiče podjela u hrvatskom društvu, dok one postoje, dok postoje oaze antifašizma i borbe protiv desnog radikalizma, za ovo društvo ima nade.
Proslavili ste 25 godina postojanja, mislite li da ste kvalitetno opravdali svoju misiju za ovih dvije i po decenije i možete li uporediti stanje u Hrvatskoj u periodu kada su Novosti počele sa radom i danas?
Kada su Novosti 2009. godine izlazile na kioske, izdavač i tadašnji glavni urednik bili su pozvani u najgledaniji politički talk show na HRT-u. Danas je to nezamislivo. Pluralizam medija i u samim medijima u međuvremenu je drastično opao. To je jedan od razloga zašto Novosti, kao kritički i istraživački medij, dodatno strše i zašto su, uz to što su medij srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, meta napada.
Studenti u Srbiji uspjeli su da probude društvo i da traže od vlasti da rješava stvarne probleme sveopšte korupcije i kriminala u tamošnjem društvu, u Hrvatskoj se također budi svijest da sistem nije tu da koristi građanima, nego da je obratno, koliko su šanse da trenutni bojkoti trgovina prerastu u ozbiljnije proteste sa dužim spiskom zahtjeva prema vlastima u Hrvatskoj?
Mislim da se bojkot trgovina dosta razlikuje od blokada i protesta u Srbiji te da su političke i društvene okolnosti u Hrvatskoj dosta različite od onih u Srbiji. Najviše socijalnog bunta u Hrvatskoj je bilo u periodu pristupanja EU-u, kada je bio i velik broj nezaposlenih, ali nakon ulaska u Uniju i slobodnog odljeva radne snage baza za taj bunt je rapidno opala. Treba znati da se od 2013. do 2023. iz Hrvatske iselilo gotovo 400.000 ljudi. U Srbiji su svi još uvijek upućeni na rješavanje problema unutar vlastite države i mislim da je ovo najbolji mogući trenutak za maksimiziranje studentskih i radničkih zahtjeva. Od srca se nadam da će ih u što većoj mjeri ostvariti.
U konačnici, bojite li se?
Ne bojimo se, naviknuti smo raditi pod prijetnjama i u izvanrednim okolnostima. Međutim, itekako nas brine sigurnost cijele redakcije i učinit ćemo sve da svojim novinarkama i novinarima osiguramo uvjete za normalan rad u nenormalnim okolnostima.
(zurnal.info)