MARIN BAGO: Potrošači nisu svjesni snage koju imaju

Kako inflacija, odnosno rast cijena osnovnih životnih namirnica i ostalih roba široke potrošnje, utječu na potrošače u BiH? Ko je odgovoran za ovakvu situaciju?

Rast cijena, pogotovo prehrambenih namirnica, jako utječuje na potrošače. Uvijek su odgovorne politike, jer politike preko institucija upravljaju zemljom. Ako smo došli u tu jednu neizdrživu situaciju, jasno je da su politike bile pogrešne, da su zanemarivali potrebe stanovništa. Da su, u suštini, te politike zanemarivale politiku upravljanja i vođenja jedne zemlje. I sad to sve plaćamo. Plaćamo mi za to sve posljednji niz godina, ali u ovoj godini su cijene zaista eskalirale da je to postao ozbiljan problem.

Kolika je vrijednost minimalne potrošačke korpe i kako četveročlana porodica danas može preživjeti s prosječnim primanjima?

Došli smo u sljedeću situaciju – da je prosječna plaća u BiH oko 1.400 maraka, ali toliko košta i hrana za jednu četveročlanu obitelj. Ako uzmemo porodicu gdje je jedno dijete u srednjoj školi, jedno u osnovnoj, minimalan iznos za hranu je 1.400 maraka. Tu dolazimo u jednu situaciju da s prosječnom plaćom, koja bi morala kvalitetno pokriti osnovne troškove života, mi nemamo ni za hranu. To nas stavlja na neku razinu s robom, s kmetom iz prošlih vremena gdje su ljudi radili samo za hranu. To nema velike veze s ekonomijom, s potrebama stanovništva. Jednostavno smo ugušeni cijenama osnovnih namirnica. Inače, ako oboje rade u obitelji i primaju prosječnu plaću, to možemo nazvati jednom, zaista, pristojnom situacijom. Međutim, u BiH to nije dovoljno ni da pokrijete osnovne troškove iz potrošačke košare i to je, naravno, najveći problem svima nama.

U posljednje vrijeme mnogo se priča o maržama. Prema vašim analizama, da li su trgovačke i neto profitne marže neopravdano visoke?

Prema dostupnim podacima, naše neto profitne marže su duplo veće nego u zemljama EU, u Americi, Engleskoj… One su duplo veće. Međutim, nije ni to crno-bijelo. Ne može se gledati tako. Recimo, mnogi naši trgovci su tek četvrta ruka. Zaboravljamo na dobavljače, distributere, transport… Svi oni uračunavaju neke marže i, na osnovu iskustva, često zna biti veća marža distributera nego trgovca. Trgovci su jedna od karika u nizu. Da jedan proizvod dođe i proda se s polica u BiH, možete biti sigurni da su dva, tri, pa i četiri nekakva subjekta zaradila na tom proizvodu. Moramo malo tu oprezniji biti. Nije samo do trgovaca. S druge strane, to je slobodno tržište, slobodno formiranje cijena. No, mi stalno zaboravljamo da imamo rekordna punjenja proračuna, da imamo nadležne institucije koje moraju provoditi politike u svakoj oblasti. A upravo to izostaje. Trgovci i potrošači – mi nismo jedini faktori. Tu su institucije, tu je naš novac čijim se stavljanjem u funkciju, kroz niz aktivnosti, mogu smanjivati pojedinačni troškovi iz potrošačke košarice. Ali to se uporno ne dešava i naravno da je sad sve to skupa eskaliralo. Tome dodamo povećanje minimalne plaće i vrlo je jasno da će se povećati kaos na tržištu rada i da će doći do poskupljenja, kako proizvoda, tako usluga.

Svjedočimo bojkotu trgovina zbog visokih cijena. Mogu li takve akcije dati rezultate i utjecati na snižavanje cijena?

Naravno da mogu. Potrošači su najmnogoljudnija ekonomska skupina ljudi, kategorija. Potrošači mogu uraditi što žele. Potrošači moraju biti ravnopravni na tržištu, pogotovo na svom tržištu, u svojoj zemlji. I oni imaju snagu. Je li bojkot pravo rješenje ili nije, tu zaista ima različitih mišljenja. Dobro je prakticirati demokraciju. Dobro je prakticirati jačanje snage potrošača i snagu naših poruka. Gledamo u Hrvatskoj da se svaki tjedan bojkotira jedan trgovački lanac. Mislim da to ima još većeg efekta. Ali ne smije izostati jedna stvar... Dakle, vođenje protesta nije mala stvar. To je vrlo ozbiljna stvar. I to se ne može raditi isključivo na društvenim mrežama. One mogu kvalitetno prenijeti informaciju, ali one nisu alat za aktivizam. Tu su stari, tradicionalni načini, mehanizmi, gdje ljudi na ulicama, ispred institucija, protestiraju i nešto traže. Dakle, jako su važni zahtjevi koji se postavljaju, njih ne može biti 300. Njih treba biti malo, oni moraju biti realni, ostvarivi i moramo tražiti zahtjeve u nekom vremenskom roku. I ti ljudi ne mogu biti anonimni organizatori, moraju stati ispred ljudi. Mislim da propuštamo tražiti jednu vrlo važnu stvar, a to je reforma javne uprave. Ekonomski gledano, većina uposlenih je u javnom sektoru. To je nonsens, koračamo prema komunizmu, prema nekoj budalaštini gdje je poduzetnik nužno zlo i, s druge strane, smatra se konkurencijom. To je sigurno glogov kolac u srce jednog društva. Dakle, u svakom aktivizmu građana, pogotovo potrošača, mora biti tražena reforma javne uprave, jer ovo je izbjeglo kontroli. Mi imamo novce, mi nismo siromašna zemlja, ali jedan glomazni, neučinkoviti aparat nam sigurno ne doprinosi. Prvo moramo krenuti od glave i to srediti, a onda raditi dalje.

Da li bi smanjenje ili ukidanje PDV-a na osnovne životne namirnice donijelo stvarnu korist potrošačima? Koje su ključne mjere koje vlasti trebaju hitno poduzeti kako bi zaštitile potrošače?

Naravno da bi smanjenje ili ukidanje PDV-a na osnovne životne namirnice donijelo korist potrošačima. Institucije imaju bezbroj alata i mehanizama da ublaže, da poprave, da smanje rad na crno, da povećaju javnu potrošnju, da povećaju upošljavanje. Naša zemlja ima među najvećim stopama doprinosa na plaće u Evropi, a kvalitet usluga i servisa koje nam pružaju institucije ne mogu se ni porediti s kvalitetom koje pružaju te zemlje u Evropi. Tu ozbiljno moramo poraditi i mislim da je to jedan od načina, gdje bi se mogao smanjiti iznos doprinosa na plaće, gdje bi radnik dobio više. To bi smanjilo rad na crno, jer porez mora biti toliki da ga svako može plaćati, a kazne moraju biti ogromne ako se to ne uradi. A kod nas su porezi preveliki, a s druge strane, veliki tajkuni, strane firme, banke, ostaju oporezivani sa 10%. Iznose kapital iz zemlje što su zaradili, a nama je interesu da se on reinvestira. Dakle, država zaista može puno uraditi. Ove odluke koje su nedavno donijeli su bile protiv malih obrta, malih poduzeća, a idu u prilog velikim. Mi smo tržišna ekonomija. Dakle, tu je slobodno formiranje cijena. Tako da se mora jačati svijest potrošača. Ako potrošač pristaje da kupi u Bosni i Hercegovini, u nekom tržnom centru, čokoladu koja košta kao na nekom svjetskom aerodromu, zaista se moramo zapitati i zbog čega mi na to pristajemo. Ne moramo kupiti niti jedan proizvod ako smatramo da je cijena prevelika. Ako to radimo, mi slabimo svoju poziciju potrošača. Ako odbijamo to prihvatiti, naša pozicija jača. Ali niko nije radio s nama, mi ne učimo to u školama, institucije nas ne educiraju. Iako imamo svoju snagu, mi još uvijek kao potrošači nismo to spoznali, a to je jako važna karika. A druge stvari su na strani institucija. Ponavljam, mora se krenuti u reformu javne uprave. Ovo nikakvog smisla ni razuma nema. Uz, naravno, smanjenje doprinosa na plaću. Ma imaju vlasti posla koliko god hoće. Ekonomija je nauka koja daje mnoge odgovore. Međutim, kod nas se struka ne sluša.

Da li se u BiH dovoljno ulaže u domaću proizvodnju i koliko bi veće oslanjanje na domaće proizvode pomoglo stabilizaciji cijena?

To su osnovni postulati ekonomije, te vođenja i upravljanja jednom zemljom. Zemlja je bezvrijedna ako nema svoju poljoprivredu, stočarstvo, voćarstvo, ako ne proizvodi hranu, onda se gubi smisao postojanja te zemlje. Zašto bi neka zemlja postojala ako nije u stanju sebe prehraniti? Ako nije u stanju stvoriti kvalitetan ambijent za bavljenje poduzetništvom, ako nije u stanju smanjiti bespotrebnu administraciju? Kome ta zemlja treba? Dakle, vrlo je jasno što se tu sve treba raditi, ali mi ne vidimo opredjeljenja vlasti da to žele. Ne vidimo ni znanja, a vidimo mnogo neznanja. To je jedan vrlo, vrlo ozbiljan problem. Neznalice nisu i nikad neće moći voditi državu bez učešća struke, a vidimo da se odluke donose bez savjetovanja sa strukom, s ljudima na koje te odluke utječu. Vidimo jedan amaterizam, neznanje i što je najgore, ne vidimo dobru volju. Definitivno se ne ulaže u domaću proizvodnju. Mi vidimo, svaki građanin BiH može vidjeti da su naše zemlje neobrađene, da ne vidimo draču, da ne vidimo korove, da ne vidimo stočni fond… Možemo proći kroz bilo koju zemlju u Evropi i svijetu gdje je odmah jasno da te zemlje o tome vode brigu. Kod nas je odmah jasno da ne vode brigu.

(zurnal.info)