Iz Crvenog solitera:Igrati o lastama
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Darko Cvijetić

Iz Crvenog solitera: Igrati o lastama

Neki se čovjek, u nekome selu, predstavljao kao ratni zločinac kojeg progoni Tribunal i molio seljane da ga udome, sakriju, zaštite, nahrane, jatakuju… I pola godine tako.

Igrati o lastama
ilustracija: Božana Radenković

 

Lakune u događajnosti.
Slikarica gluhonijema Raškaj, Slava, čiji se utrnuli pejsaž s pticama skupio od hladnoće na zidu moje sobe. 

Dok na probi "Što na podu spavaš" , A. i ja igramo baku i unuka (ona prepričava pjesmu o hranjenju dvaju lastavica, prekomjernom, tako da na jesen nisu od debljine mogle poletjeti s jatom na jug. Baka, koju igra A. je plakala i molila oproštaj od svetoga Franje iz Asizija, što s pticama je umio pričati. I Franjo joj rekao - trebala si ti onda poletjeti, Hanko!), mladi nam se naši gledatelji glasno smiju. Valjda izvedbi, nisu čini se razumeli ili čuli, da lastavice su ubrzo uginule, Haninom krivicom. 

Na pauzi kažem to A.
Nećemo više igrati ništa o lastama, veli mi mirno ona.

* * *

Ili, kako se veli - 
"danas ti je stari moj, posve moguće, da se rodiš u čaršiji, da u njoj završiš i osnovnu i srednju školu, pa fakultet, pa i da magistriraš i doktoriraš, a da iz čaršije nikada nisi izašao, niti si u drugoj barem čaršiji bio. Nigdje. 
Nisi čak nikada ušao u veliki teatar, pristojan muzej, galeriju, šetao se bulevarom, vozio tramvajem, držao nekog za ruku na velikom ušću, ušao krišom na koncert filharmonije, bio u hramu većem od čaršijskog, pjevao na koncertu svjetske zvijezde, gledao u noćnom klubu standup velike glumice, trčao uz most na ogromnoj rijeci... 
Nisi nikad. " 

Tako se danas veli. 
Igrati o lastama - znači odnjegovati moć da se odleti daleko. 
Gdje je drukčije. Kaže unuk. 

* * * 

" Talenat je privilegij, a privilegij mora da se plati" , pisao je Heiner Mulhler u" Pozorište je kontrolirano ludilo", koje nam je u prijevodu s njemačkog darovala Bojana Denić. 
Jedan od temelja razumijevanja modernog kazališta, kao i umjetnosti uopće. 
Ili, "a jedna od funkcija pozorišta jeste i ta da deli publiku, i da kritikuje potrebe." 

Kada jezik, svakako i kazališni jezik, jednom emancipiramo njegovih komunikacijskih svrha, imamo otvoren put na naslagama neizgovorivosti. 
U igri pisanja, od Foucaulta, piscu pripada uloga mrtvaca, tj. ” trag pisca nalazi se u jedinstvenosti negove odsutnosti.”
Istine ne zavise od istinitosti, nego od interpretacija. Zapisano, progovoreno, jest i progoreno tkivo općeg šutanja. 
Unošenje dileme, podjela publike, izazivanje monolitnosti na kolebanje. 

* * * 

Za mene kazalište jest Eshil, koji svlači svoju odoru grčkog ratnika i počinje vikati na statiste u svojoj drami.
Meni je teatar tolika koncentracija stvarnosti, da se stvarnost mora povlačiti iz sopstvenog lica. 
Meni je teatar odbacivanje stvarnosti, što je po definiciji ludilo, ali ovdje kazalište je utočište u kontroliranom ludilu, od ludila izvan scene. 

Kazalište može vidjeti kako je šakohvatu nečije gline nakon duge agonije.

Kazalište je jedina zavjesa kojoj su s obje strane prozori. 
Lakuna u događajnosti. 

* * *

Prijatelj iz Finske pripovjeda mi o životu na sjeveru, o tome kako radi na gradskom groblju, miran i tih posao uređivanja vrta, podsijecanja trave i šimšira, pošljunčavanje staza i slično. Pored je krematorij, kaže Zlaja Đ., i bez ikakve zajebacije - nekoliko desetina zgrada pored griju se na krematorijski pogon.

Kužiš, veli, griju se na toplotu pokojnih sugrađana.
Šutimo….Pravda vatre, kao kada bi sve što je ikada izgovoreno imalo svoju biblioteku. 

Ranice celuloze na snimljenom fremu. 
Neki se čovjek, u nekome selu, predstavljao kao ratni zločinac kojeg progoni Tribunal i molio seljane da ga udome, sakriju, zaštite, nahrane, jatakuju…
I pola godine tako. I pričao im kako ih je, i čim ih je, i gdje ih je, i s kim ih je, i zašto ih je, i u šta ih je, kako im je pepeo pošljunčio i zaraslu stazu iskrčio iznad.

I jedan posumnjao. Previše priče, izgovoreno bi stvarno moglo imati biblioteku odakle i potiče.
Prijavili ga i odveli ga. Sad je tišina u selu.  

Klopke su polojene.
Lovci se opet ujutro dižu isklečani od molitvi, i traže okačenim gunjevima razlog za iznošenje.

Nećemo više igrati ništa o lastama, vidi im puške. 

(zurnal.info)