Saradnik Žurnala je sa popularnim Vahom razgovarao o Dinamu, Zdravku Mamiću, prijemu u Zagrebu, Safetu Sušiću, Veležu i „ljudima koji žele da BiH nestane“
Već nekoliko mjeseci ste u centru pažnje ne samo hrvatske nego i bosanskohercegovačke sportske javnosti. Davno ste otišli sa ovih prostora pa me zanima je li vas iznenadio ovaj medijski pritisak?
-Kako da ne! Ja sam se povukao iz ovih krajeva davno, odmah poslije rata. Sam moj dolazak ovdje bio je iznenadan. Nisam mogao vjerovati da ću jednog dana doći ovdje da radim. Desilo se to baš igrom slučaja. Sva ta priča koja se događa oko mene i Dinama je zaista nevjerovatna.
Jeste li se odvikli tih stvari,dizanju nebu pod oblake,brzom spuštanju na zemlju?
-Pritiska ima svugdje. U kojem god ste klubu koji hoće da pobjeđuje konstantno, uvijek postoji neka doza pritiska. Toga ima i na ovim prostorima. Međutim, ja sam se na to već navikao tako da mi je to normalno.
Trenirate klub koji već godinama neuspješno pokušava osigurati evropsko proljeće. U ovom trenutku ste vrlo blizu ostvarenju tog cilja. Šta ste to Vi donijeli novo u Dinamovu svlačionicu ?
-Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Vjerovatno sam donio mnoge novine pa sam tako preko noći, kao magičnom rukom, preokrenuo neke stvari u svlačionici. Jer,morate znati, sve što se dešava na terenu, prvo se sredi u svlačionici. Pretpostavljam da je taj moj prvi govor, prva komunikacija koju sam imao sa igračima mnogo uticala. Pogodio sam sa onim što su igrači htjeli čuti pa je od početka stvoreno neophodno povjerenje između mene i igrača. Oni su bili u vrlo kompleksnom, stanju apatije i anksioznosti. Taj prvi govor ih je razbudio, uhvatili su se za moje riječi i vjerovali su mi. Rezultata su dale i neke moje taktičke zamisli, iskustvo i znanje koja sam u tom vrlo kratkom roku mogao da prenesem. Stvorena je jaka veza između mene i igrača i oni to za sada vrlo dobro vraćaju na terenu.
Jesu li igrači bili iznenađeni vašim pristupom u svlačionici i na treninzima, s obzirom na njihova dosadašnja iskustva u karijerama?
-Ja nisam imao puno izbora. Imam iskustva u tim situacija šta treba reći, kako se ponašati i šta raditi. Gdje sam god dolazio, to je prolazilo, ne znam zašto ne bi moglo u Dinamu. Istina, malo me iznenadila brzina oporavka. Ipak, tu je mnogo rada, diskusije, dijaloga, monologa...
Kako vas je primio Zagreb? Bilo je dosta skepse budući da ste prilično otvoreno govorili o vašim iskustvima tokom rata u Mostaru...
-Šta imam kriti kad je sve što sam rekao istina?! Ja se ne stidim svoje prošlosti. Ali, zaista, najviše me ugodno iznenadio prijem koji mi je Zagreb priredio...
Jeste li se bojali kako će te biti primljeni ?
-Pa, kad sam razmišljao o tome, da, malo. Pošto imam specifičan stav o tome svemu što se meni dešavalo u ratu, to je i hrabrost s moje strane da se odlučim na takav potez.
Jeste li se savjetovali s nekim, kako se postaviti,kako se ponašati ?
-U momentu dok sam razgovarao sa ljudima iz Dinama, puno toga se promjenilo u samo tri-četiri dana. Iz Zagreba sam od svih medija dobijao pozive, poruke da dođem, da me trebaju... Iznenadilo me to što su me neki novinari koje znam ali i oni koje nikad nisam sreo zvali i tražili da dođem. To mi je dalo tako pozitivan naboj da je to nevjerovatno. I ta publika, navijači..., drugu, treću utakmicu oni već skandiraju moje ime. Čak su mi u prvoj utakmici u Koprivnici protiv Slaven Belupa aplaudirali, iako su mi prije toga rekli kako je ovdje Dinamo uvijek bio izviždan. Nešto se strašno pozitivno događa jer sam ja izvanredno primljen svugdje, od igrača, od uprave, svih tih ljudi, navijača, građana Zagreba, Hrvatske, to je nešto nevjerovatno. Postao sam medijska ličnost koja..., ja kad otvorim novine nema gdje nema moje izjave. Vidio sam da je to previše pa sam malo stopirao, manje me ima. Mene je stvarno stid, kad god otvorim novine, moja slika. Sreća je pa ne pratim mnogo medije jer što je previše, previše je. S druge strane, znam taj osjećaj jer mi se tako nešto dogodilo u Parizu. Prva godina super, druga kad je krenula lošije onda su jedan list i neki ljudi oko njega organizovano krenuli da ruše Vahu, da se uništi sve ono što se izgradilo. Prema tome, znam ja i drugu stranu medalje.
Za sada dva jaka karaktera uspješno funkcioniraju – mislim da Vas i neformalnog gazdu kluba Zdravka Mamića. Jeste li zadovoljni saradnjom? Je li recept za uspjeh nepetljanje u tuđe poslove?
-Između ljudi se uvijek nađe zajednička riječ, kad ljudi hoće da sarađuju i pobjeđuju. Ljudi koji nemaju razumijevanja, ne trebaju zajedno ni raditi. Mnogi su me pitali o našoj saradnji. Mamić ima svoj dio posla, svoj način rukovođenja, on je odgovoran za funkcionisanje kluba. Ja imam svoja zaduženja, moja je svlačionica, moji su igrači i moj je rezultat. Znate da je jedino mjerilo mog uspjeha rezultat. Za sada sve funkcioniše odlično ali morate znati da je to još krhko, da smo mi tek na početku.
Pretpostavljam da sada kada ste u Hrvatskoj pratite nešto više i dešavanja u regionu, Bosni i Hercegovini i Srbiji...
- Ne pratim. Vrlo malo vremena imam za bilo šta drugo osim za pripremu utakmica koje slijede. Zaista ih je bilo mnogo u posljednje vrijeme da ne znam ništa šta se okolo dešava. Ako će te vjerovati, od mog dolaska u Zagreb pa do danas ja nisam prošetao gradom. Jednom, samo jednom sam otišao do Trga bana Josipa Jelačića i to na zahtjev francuskih novinara koji su došli u Zagreb.To je sve što sam vidio u Zagrebu.
Ipak, stignete barem pogledati nastupe reprezentacije BiH. Kako vi komentarišete rezultate u kvalifikacijama? Dosta se govorilo o tome ima li Safet Sušić snage, znanja, autoriteta voditi ovu selekciju?
-Pratim reprezentaciju, gledao sam neke utakmice. Ma, mnogi ovdje žele nešto polemisati, kritikovati, reći. Safet Sušić je moj prijatelj, veliki sportista. Treba ga pustiti da radi posao na miru. Nije sve do njega. Mora imati podršku od sviju, bez toga nema ništa.
Imamo li kvalitetu među reprezentativcima da možemo reći da pripadamo selekcijama koje bi trebale igrati Evropsko prvenstvo?
-Kvalitet posjedujemo. Imamo kvalitetne igrače. Ali imati kvalitetne igrače i ekipu nije isto, to su dvije različite stvari. E, Sušić je zadužen da napravi ekipu. Mi imamo kvalitetu da napravimo jedan pozitivan rezultat. Ali mora se stvoriti atmosfera.
Kad se spominjao bilo kakav vaš angažman u reprezentaciji, rekli ste da ne razmišljate ni o čemu dok u Savezu presuđuje nacionalnost a ne kvalitet. Danas nam oko vrata stoji omča i kako sada stvari stoje u martu naredne godine će naš Savez biti suspendovan zbog neusvajanja inoviranog Statuta.
-Ma to nikako ne mogu da razumijem oko Statuta. Ono što vidim i što je prilično jasno jeste da neki ljudi u BiH žele da ova država nestane, da je nema nikako. Sport je ono što spaja ljude a u ovoj zemlji postoje ljudi koji će sve učiniti da se ljudi ne zbliže. Žele prikazati Evropi i svijetu da se mi ne možemo dogovoriti ni oko čega i najsretniji bi bili da nas suspenduju. UEFA i FIFA moraju biti obazrivi i mislim da prije svega moraju suspendovati te ljude koji ne žele napredak nogometa u BiH. Bez obzira na sve, i mog dolazak u Zagreb, s obzirom da sve ono što sam proživio u ratu u Mostaru, na neki način je pokazatelj da i ja želim da se ljudi zbližavaju, da rade i da funkcinišu zajedno.
Za kraj, ne mogu da vas ne pitam za komentar položaja na tabeli mostarskih premijerligaša, Zrinjskog i Veleža. Samo je Drina iz Zvornika ispod njih. Dotakli su samo dno.
- Da, znam, vidio sam. Ah, čuj..., ne znam puno o stanju u Zrinjskom, znam o Veležu. Ali, teško stanje u Veležu je već godinama, nije od juče. Ja sam pomagao godinama..., a kako bi pomogao nego novcem. Međutim, ove godine prvi put nisam pomogao finansijski jer sam se malo razočarao u te ljudi koji su oko kluba. Mnogo je ljudi koji dole sjede, ispijaju kafe i čekaju kada će im neko dati novac za klub. Tako se ne pravi klub, tako se ne izlazi iz krize. Ja ću i ubuduće pomagati klub, Velež je zauvijek moj klub i ja to nikada neću zaboraviti. Ali, želim da se ti ljudi malo preispitaju i shvate da se na drugim temeljima mora graditi budućnost kluba. Inače, sva ta priča oko Veleža i njegovog stadiona pod Bijelim brijegom me prilično nervira i samo se nasekiram kad pričam o njoj. Ako je taj grad oduzeo Veležu stadion, ili općina ili kanton..., ne znam ko već..., pa neka im onda napravi novi stadion. Vidio sam da je tu previše politike i zato sam se odmakao od svega toga.
(zurnal.info)
">Saradnik Žurnala je sa popularnim Vahom razgovarao o Dinamu, Zdravku Mamiću, prijemu u Zagrebu, Safetu Sušiću, Veležu i „ljudima koji žele da BiH nestane“
Već nekoliko mjeseci ste u centru pažnje ne samo hrvatske nego i bosanskohercegovačke sportske javnosti. Davno ste otišli sa ovih prostora pa me zanima je li vas iznenadio ovaj medijski pritisak?
-Kako da ne! Ja sam se povukao iz ovih krajeva davno, odmah poslije rata. Sam moj dolazak ovdje bio je iznenadan. Nisam mogao vjerovati da ću jednog dana doći ovdje da radim. Desilo se to baš igrom slučaja. Sva ta priča koja se događa oko mene i Dinama je zaista nevjerovatna.
Jeste li se odvikli tih stvari,dizanju nebu pod oblake,brzom spuštanju na zemlju?
-Pritiska ima svugdje. U kojem god ste klubu koji hoće da pobjeđuje konstantno, uvijek postoji neka doza pritiska. Toga ima i na ovim prostorima. Međutim, ja sam se na to već navikao tako da mi je to normalno.
Trenirate klub koji već godinama neuspješno pokušava osigurati evropsko proljeće. U ovom trenutku ste vrlo blizu ostvarenju tog cilja. Šta ste to Vi donijeli novo u Dinamovu svlačionicu ?
-Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Vjerovatno sam donio mnoge novine pa sam tako preko noći, kao magičnom rukom, preokrenuo neke stvari u svlačionici. Jer,morate znati, sve što se dešava na terenu, prvo se sredi u svlačionici. Pretpostavljam da je taj moj prvi govor, prva komunikacija koju sam imao sa igračima mnogo uticala. Pogodio sam sa onim što su igrači htjeli čuti pa je od početka stvoreno neophodno povjerenje između mene i igrača. Oni su bili u vrlo kompleksnom, stanju apatije i anksioznosti. Taj prvi govor ih je razbudio, uhvatili su se za moje riječi i vjerovali su mi. Rezultata su dale i neke moje taktičke zamisli, iskustvo i znanje koja sam u tom vrlo kratkom roku mogao da prenesem. Stvorena je jaka veza između mene i igrača i oni to za sada vrlo dobro vraćaju na terenu.
Jesu li igrači bili iznenađeni vašim pristupom u svlačionici i na treninzima, s obzirom na njihova dosadašnja iskustva u karijerama?
-Ja nisam imao puno izbora. Imam iskustva u tim situacija šta treba reći, kako se ponašati i šta raditi. Gdje sam god dolazio, to je prolazilo, ne znam zašto ne bi moglo u Dinamu. Istina, malo me iznenadila brzina oporavka. Ipak, tu je mnogo rada, diskusije, dijaloga, monologa...
Kako vas je primio Zagreb? Bilo je dosta skepse budući da ste prilično otvoreno govorili o vašim iskustvima tokom rata u Mostaru...
-Šta imam kriti kad je sve što sam rekao istina?! Ja se ne stidim svoje prošlosti. Ali, zaista, najviše me ugodno iznenadio prijem koji mi je Zagreb priredio...
Jeste li se bojali kako će te biti primljeni ?
-Pa, kad sam razmišljao o tome, da, malo. Pošto imam specifičan stav o tome svemu što se meni dešavalo u ratu, to je i hrabrost s moje strane da se odlučim na takav potez.
Jeste li se savjetovali s nekim, kako se postaviti,kako se ponašati ?
-U momentu dok sam razgovarao sa ljudima iz Dinama, puno toga se promjenilo u samo tri-četiri dana. Iz Zagreba sam od svih medija dobijao pozive, poruke da dođem, da me trebaju... Iznenadilo me to što su me neki novinari koje znam ali i oni koje nikad nisam sreo zvali i tražili da dođem. To mi je dalo tako pozitivan naboj da je to nevjerovatno. I ta publika, navijači..., drugu, treću utakmicu oni već skandiraju moje ime. Čak su mi u prvoj utakmici u Koprivnici protiv Slaven Belupa aplaudirali, iako su mi prije toga rekli kako je ovdje Dinamo uvijek bio izviždan. Nešto se strašno pozitivno događa jer sam ja izvanredno primljen svugdje, od igrača, od uprave, svih tih ljudi, navijača, građana Zagreba, Hrvatske, to je nešto nevjerovatno. Postao sam medijska ličnost koja..., ja kad otvorim novine nema gdje nema moje izjave. Vidio sam da je to previše pa sam malo stopirao, manje me ima. Mene je stvarno stid, kad god otvorim novine, moja slika. Sreća je pa ne pratim mnogo medije jer što je previše, previše je. S druge strane, znam taj osjećaj jer mi se tako nešto dogodilo u Parizu. Prva godina super, druga kad je krenula lošije onda su jedan list i neki ljudi oko njega organizovano krenuli da ruše Vahu, da se uništi sve ono što se izgradilo. Prema tome, znam ja i drugu stranu medalje.
Za sada dva jaka karaktera uspješno funkcioniraju – mislim da Vas i neformalnog gazdu kluba Zdravka Mamića. Jeste li zadovoljni saradnjom? Je li recept za uspjeh nepetljanje u tuđe poslove?
-Između ljudi se uvijek nađe zajednička riječ, kad ljudi hoće da sarađuju i pobjeđuju. Ljudi koji nemaju razumijevanja, ne trebaju zajedno ni raditi. Mnogi su me pitali o našoj saradnji. Mamić ima svoj dio posla, svoj način rukovođenja, on je odgovoran za funkcionisanje kluba. Ja imam svoja zaduženja, moja je svlačionica, moji su igrači i moj je rezultat. Znate da je jedino mjerilo mog uspjeha rezultat. Za sada sve funkcioniše odlično ali morate znati da je to još krhko, da smo mi tek na početku.
Pretpostavljam da sada kada ste u Hrvatskoj pratite nešto više i dešavanja u regionu, Bosni i Hercegovini i Srbiji...
- Ne pratim. Vrlo malo vremena imam za bilo šta drugo osim za pripremu utakmica koje slijede. Zaista ih je bilo mnogo u posljednje vrijeme da ne znam ništa šta se okolo dešava. Ako će te vjerovati, od mog dolaska u Zagreb pa do danas ja nisam prošetao gradom. Jednom, samo jednom sam otišao do Trga bana Josipa Jelačića i to na zahtjev francuskih novinara koji su došli u Zagreb.To je sve što sam vidio u Zagrebu.
Ipak, stignete barem pogledati nastupe reprezentacije BiH. Kako vi komentarišete rezultate u kvalifikacijama? Dosta se govorilo o tome ima li Safet Sušić snage, znanja, autoriteta voditi ovu selekciju?
-Pratim reprezentaciju, gledao sam neke utakmice. Ma, mnogi ovdje žele nešto polemisati, kritikovati, reći. Safet Sušić je moj prijatelj, veliki sportista. Treba ga pustiti da radi posao na miru. Nije sve do njega. Mora imati podršku od sviju, bez toga nema ništa.
Imamo li kvalitetu među reprezentativcima da možemo reći da pripadamo selekcijama koje bi trebale igrati Evropsko prvenstvo?
-Kvalitet posjedujemo. Imamo kvalitetne igrače. Ali imati kvalitetne igrače i ekipu nije isto, to su dvije različite stvari. E, Sušić je zadužen da napravi ekipu. Mi imamo kvalitetu da napravimo jedan pozitivan rezultat. Ali mora se stvoriti atmosfera.
Kad se spominjao bilo kakav vaš angažman u reprezentaciji, rekli ste da ne razmišljate ni o čemu dok u Savezu presuđuje nacionalnost a ne kvalitet. Danas nam oko vrata stoji omča i kako sada stvari stoje u martu naredne godine će naš Savez biti suspendovan zbog neusvajanja inoviranog Statuta.
-Ma to nikako ne mogu da razumijem oko Statuta. Ono što vidim i što je prilično jasno jeste da neki ljudi u BiH žele da ova država nestane, da je nema nikako. Sport je ono što spaja ljude a u ovoj zemlji postoje ljudi koji će sve učiniti da se ljudi ne zbliže. Žele prikazati Evropi i svijetu da se mi ne možemo dogovoriti ni oko čega i najsretniji bi bili da nas suspenduju. UEFA i FIFA moraju biti obazrivi i mislim da prije svega moraju suspendovati te ljude koji ne žele napredak nogometa u BiH. Bez obzira na sve, i mog dolazak u Zagreb, s obzirom da sve ono što sam proživio u ratu u Mostaru, na neki način je pokazatelj da i ja želim da se ljudi zbližavaju, da rade i da funkcinišu zajedno.
Za kraj, ne mogu da vas ne pitam za komentar položaja na tabeli mostarskih premijerligaša, Zrinjskog i Veleža. Samo je Drina iz Zvornika ispod njih. Dotakli su samo dno.
- Da, znam, vidio sam. Ah, čuj..., ne znam puno o stanju u Zrinjskom, znam o Veležu. Ali, teško stanje u Veležu je već godinama, nije od juče. Ja sam pomagao godinama..., a kako bi pomogao nego novcem. Međutim, ove godine prvi put nisam pomogao finansijski jer sam se malo razočarao u te ljudi koji su oko kluba. Mnogo je ljudi koji dole sjede, ispijaju kafe i čekaju kada će im neko dati novac za klub. Tako se ne pravi klub, tako se ne izlazi iz krize. Ja ću i ubuduće pomagati klub, Velež je zauvijek moj klub i ja to nikada neću zaboraviti. Ali, želim da se ti ljudi malo preispitaju i shvate da se na drugim temeljima mora graditi budućnost kluba. Inače, sva ta priča oko Veleža i njegovog stadiona pod Bijelim brijegom me prilično nervira i samo se nasekiram kad pričam o njoj. Ako je taj grad oduzeo Veležu stadion, ili općina ili kanton..., ne znam ko već..., pa neka im onda napravi novi stadion. Vidio sam da je tu previše politike i zato sam se odmakao od svega toga.
(zurnal.info)
">
:INTERVJU-VAHID HALILHODŽIĆ: Sušić je zadužen da napravi ekipu
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Sport
INTERVJU-VAHID HALILHODŽIĆ: Sušić je zadužen da napravi ekipu
Saradnik Žurnala je sa popularnim Vahom razgovarao o Dinamu, Zdravku Mamiću, prijemu u Zagrebu, Safetu Sušiću, Veležu i „ljudima koji žele da BiH nestane“
Već nekoliko mjeseci ste u centru pažnje ne samo hrvatske nego i bosanskohercegovačke sportske javnosti. Davno ste otišli sa ovih prostora pa me zanima je li vas iznenadio ovaj medijski pritisak?
-Kako da ne! Ja sam se povukao iz ovih krajeva davno, odmah poslije rata. Sam moj dolazak ovdje bio je iznenadan. Nisam mogao vjerovati da ću jednog dana doći ovdje da radim. Desilo se to baš igrom slučaja. Sva ta priča koja se događa oko mene i Dinama je zaista nevjerovatna.
Jeste li se odvikli tih stvari,dizanju nebu pod oblake,brzom spuštanju na zemlju?
-Pritiska ima svugdje. U kojem god ste klubu koji hoće da pobjeđuje konstantno, uvijek postoji neka doza pritiska. Toga ima i na ovim prostorima. Međutim, ja sam se na to već navikao tako da mi je to normalno.
Trenirate klub koji već godinama neuspješno pokušava osigurati evropsko proljeće. U ovom trenutku ste vrlo blizu ostvarenju tog cilja. Šta ste to Vi donijeli novo u Dinamovu svlačionicu ?
-Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Vjerovatno sam donio mnoge novine pa sam tako preko noći, kao magičnom rukom, preokrenuo neke stvari u svlačionici. Jer,morate znati, sve što se dešava na terenu, prvo se sredi u svlačionici. Pretpostavljam da je taj moj prvi govor, prva komunikacija koju sam imao sa igračima mnogo uticala. Pogodio sam sa onim što su igrači htjeli čuti pa je od početka stvoreno neophodno povjerenje između mene i igrača. Oni su bili u vrlo kompleksnom, stanju apatije i anksioznosti. Taj prvi govor ih je razbudio, uhvatili su se za moje riječi i vjerovali su mi. Rezultata su dale i neke moje taktičke zamisli, iskustvo i znanje koja sam u tom vrlo kratkom roku mogao da prenesem. Stvorena je jaka veza između mene i igrača i oni to za sada vrlo dobro vraćaju na terenu.
Jesu li igrači bili iznenađeni vašim pristupom u svlačionici i na treninzima, s obzirom na njihova dosadašnja iskustva u karijerama?
-Ja nisam imao puno izbora. Imam iskustva u tim situacija šta treba reći, kako se ponašati i šta raditi. Gdje sam god dolazio, to je prolazilo, ne znam zašto ne bi moglo u Dinamu. Istina, malo me iznenadila brzina oporavka. Ipak, tu je mnogo rada, diskusije, dijaloga, monologa...
Kako vas je primio Zagreb? Bilo je dosta skepse budući da ste prilično otvoreno govorili o vašim iskustvima tokom rata u Mostaru...
-Šta imam kriti kad je sve što sam rekao istina?! Ja se ne stidim svoje prošlosti. Ali, zaista, najviše me ugodno iznenadio prijem koji mi je Zagreb priredio...
Jeste li se bojali kako će te biti primljeni ?
-Pa, kad sam razmišljao o tome, da, malo. Pošto imam specifičan stav o tome svemu što se meni dešavalo u ratu, to je i hrabrost s moje strane da se odlučim na takav potez.
Jeste li se savjetovali s nekim, kako se postaviti,kako se ponašati ?
-U momentu dok sam razgovarao sa ljudima iz Dinama, puno toga se promjenilo u samo tri-četiri dana. Iz Zagreba sam od svih medija dobijao pozive, poruke da dođem, da me trebaju... Iznenadilo me to što su me neki novinari koje znam ali i oni koje nikad nisam sreo zvali i tražili da dođem. To mi je dalo tako pozitivan naboj da je to nevjerovatno. I ta publika, navijači..., drugu, treću utakmicu oni već skandiraju moje ime. Čak su mi u prvoj utakmici u Koprivnici protiv Slaven Belupa aplaudirali, iako su mi prije toga rekli kako je ovdje Dinamo uvijek bio izviždan. Nešto se strašno pozitivno događa jer sam ja izvanredno primljen svugdje, od igrača, od uprave, svih tih ljudi, navijača, građana Zagreba, Hrvatske, to je nešto nevjerovatno. Postao sam medijska ličnost koja..., ja kad otvorim novine nema gdje nema moje izjave. Vidio sam da je to previše pa sam malo stopirao, manje me ima. Mene je stvarno stid, kad god otvorim novine, moja slika. Sreća je pa ne pratim mnogo medije jer što je previše, previše je. S druge strane, znam taj osjećaj jer mi se tako nešto dogodilo u Parizu. Prva godina super, druga kad je krenula lošije onda su jedan list i neki ljudi oko njega organizovano krenuli da ruše Vahu, da se uništi sve ono što se izgradilo. Prema tome, znam ja i drugu stranu medalje.
Za sada dva jaka karaktera uspješno funkcioniraju – mislim da Vas i neformalnog gazdu kluba Zdravka Mamića. Jeste li zadovoljni saradnjom? Je li recept za uspjeh nepetljanje u tuđe poslove?
-Između ljudi se uvijek nađe zajednička riječ, kad ljudi hoće da sarađuju i pobjeđuju. Ljudi koji nemaju razumijevanja, ne trebaju zajedno ni raditi. Mnogi su me pitali o našoj saradnji. Mamić ima svoj dio posla, svoj način rukovođenja, on je odgovoran za funkcionisanje kluba. Ja imam svoja zaduženja, moja je svlačionica, moji su igrači i moj je rezultat. Znate da je jedino mjerilo mog uspjeha rezultat. Za sada sve funkcioniše odlično ali morate znati da je to još krhko, da smo mi tek na početku.
Pretpostavljam da sada kada ste u Hrvatskoj pratite nešto više i dešavanja u regionu, Bosni i Hercegovini i Srbiji...
- Ne pratim. Vrlo malo vremena imam za bilo šta drugo osim za pripremu utakmica koje slijede. Zaista ih je bilo mnogo u posljednje vrijeme da ne znam ništa šta se okolo dešava. Ako će te vjerovati, od mog dolaska u Zagreb pa do danas ja nisam prošetao gradom. Jednom, samo jednom sam otišao do Trga bana Josipa Jelačića i to na zahtjev francuskih novinara koji su došli u Zagreb.To je sve što sam vidio u Zagrebu.
Ipak, stignete barem pogledati nastupe reprezentacije BiH. Kako vi komentarišete rezultate u kvalifikacijama? Dosta se govorilo o tome ima li Safet Sušić snage, znanja, autoriteta voditi ovu selekciju?
-Pratim reprezentaciju, gledao sam neke utakmice. Ma, mnogi ovdje žele nešto polemisati, kritikovati, reći. Safet Sušić je moj prijatelj, veliki sportista. Treba ga pustiti da radi posao na miru. Nije sve do njega. Mora imati podršku od sviju, bez toga nema ništa.
Imamo li kvalitetu među reprezentativcima da možemo reći da pripadamo selekcijama koje bi trebale igrati Evropsko prvenstvo?
-Kvalitet posjedujemo. Imamo kvalitetne igrače. Ali imati kvalitetne igrače i ekipu nije isto, to su dvije različite stvari. E, Sušić je zadužen da napravi ekipu. Mi imamo kvalitetu da napravimo jedan pozitivan rezultat. Ali mora se stvoriti atmosfera.
Kad se spominjao bilo kakav vaš angažman u reprezentaciji, rekli ste da ne razmišljate ni o čemu dok u Savezu presuđuje nacionalnost a ne kvalitet. Danas nam oko vrata stoji omča i kako sada stvari stoje u martu naredne godine će naš Savez biti suspendovan zbog neusvajanja inoviranog Statuta.
-Ma to nikako ne mogu da razumijem oko Statuta. Ono što vidim i što je prilično jasno jeste da neki ljudi u BiH žele da ova država nestane, da je nema nikako. Sport je ono što spaja ljude a u ovoj zemlji postoje ljudi koji će sve učiniti da se ljudi ne zbliže. Žele prikazati Evropi i svijetu da se mi ne možemo dogovoriti ni oko čega i najsretniji bi bili da nas suspenduju. UEFA i FIFA moraju biti obazrivi i mislim da prije svega moraju suspendovati te ljude koji ne žele napredak nogometa u BiH. Bez obzira na sve, i mog dolazak u Zagreb, s obzirom da sve ono što sam proživio u ratu u Mostaru, na neki način je pokazatelj da i ja želim da se ljudi zbližavaju, da rade i da funkcinišu zajedno.
Za kraj, ne mogu da vas ne pitam za komentar položaja na tabeli mostarskih premijerligaša, Zrinjskog i Veleža. Samo je Drina iz Zvornika ispod njih. Dotakli su samo dno.
- Da, znam, vidio sam. Ah, čuj..., ne znam puno o stanju u Zrinjskom, znam o Veležu. Ali, teško stanje u Veležu je već godinama, nije od juče. Ja sam pomagao godinama..., a kako bi pomogao nego novcem. Međutim, ove godine prvi put nisam pomogao finansijski jer sam se malo razočarao u te ljudi koji su oko kluba. Mnogo je ljudi koji dole sjede, ispijaju kafe i čekaju kada će im neko dati novac za klub. Tako se ne pravi klub, tako se ne izlazi iz krize. Ja ću i ubuduće pomagati klub, Velež je zauvijek moj klub i ja to nikada neću zaboraviti. Ali, želim da se ti ljudi malo preispitaju i shvate da se na drugim temeljima mora graditi budućnost kluba. Inače, sva ta priča oko Veleža i njegovog stadiona pod Bijelim brijegom me prilično nervira i samo se nasekiram kad pričam o njoj. Ako je taj grad oduzeo Veležu stadion, ili općina ili kanton..., ne znam ko već..., pa neka im onda napravi novi stadion. Vidio sam da je tu previše politike i zato sam se odmakao od svega toga.
(zurnal.info)
dario mehmedović
Saradnik Žurnala je sa popularnim Vahom razgovarao o Dinamu, Zdravku Mamiću, prijemu u Zagrebu, Safetu Sušiću, Veležu i „ljudima koji žele da BiH nestane“
Jeste li se savjetovali s nekim, kako se postaviti,kako se ponašati ? 
Kad se spominjao bilo kakav vaš angažman u reprezentaciji, rekli ste da ne razmišljate ni o čemu dok u Savezu presuđuje nacionalnost a ne kvalitet. Danas nam oko vrata stoji omča i kako sada stvari stoje u martu naredne godine će naš Savez biti suspendovan zbog neusvajanja inoviranog Statuta.
