Odlučno & bezidejno: Iskustvo imamo, pamet će valjda doći

Ravno tri proljeća unatrag bio sam u Finskoj. Zadesio sam se i u Tampereu koji su mi lokalci predstavili kao finsku verziju Manchestera. Centar je to tekstilne industrije u Finskoj. Ja sam o Tampereu znao samo to da nogometna reprezentacija Finske svoje domaće utakmice igra u tom gradu. Vrijeme je bilo lijepo, pravo proljetno, bašte kavana su bile pune ljudi koji su željno čekali malo sunca nakon dugačkih mračnih sjevernih dana. 

TRI MILIONA STRUČNJAKA

Tih se dana igrala Liga prvaka ali uzalud sam tražio neku birtiju u kojoj bih uz pivo gledao utakmice. Fince nogomet, naprosto, ne interesira previše. Srećom sam u hotelskoj sobi imao televizor pa sam potpuno sam gledao polufinalne utakmice Lige prvaka. Komentator u studiju je bio legendarni Jari Litmanen. Pojma nisam imao o čemu govori ali bilo je lijepo vidjeti ga. Najbolji igrač Finske svih vremena je u toj zemlji ujedno i sinonim za nogomet ali Finci se više ponose onim u čemu su istinski dobri – lože se ljudi na hokej, recimo. A nogomet, pa dobro, kad nema hokeja i nogomet je dobra razonoda. 

Dok sam tako samotan gledao utakmice u sred Finske sjetio sam se svih tri i kusur milijuna nogometnih stručnjaka u BiH koji s listićima iz kladionice psuju u krcatim kavanam dok se na TV – u odvija nešto što ne ide na ruku njihovim prognozama. Mi smo kao nogometna zemlja, a Finska kao nije. I zato nas vjerojatno poraz u Tampereu čudi i peče, jer nismo ga očekivali. Svi smo se nadali da ćemo tu utakmicu s, u našem slučaju, obaveznom dozom neurotičnih trenutaka dobiti manje više glatko. A Finci neka igraju hokej. 

Tako sam razmišljao dok sam čekao večeru u jednom restoranu na novoj tržnici u Tirani. Već danima se kanim otići na to mjesto koje služi riblje specijalitete jer se mjesto nalazi odmah pored ribarnice pa valjda riba koju služe nije maloprije odmrznuti fosil nekog oradinog pretka. Dok sam čekao hranu gledao sam oko sebe i pijuckao hladno bijelo vino. Pokušao sam ne misliti na utakmicu koju sam maloprije gledao. Neki je klinac nedaleko od mene trenirao za kaskadera skačući s tridesetak centimetara visoke stepenice. Kada bi se izvrnuo, umjesto plača počeo bi se cerekati onako kako se djeca već smiju vlastitim nestašlucima. Odnekud se pojavila i njegova majka. Bespomoćno ga je pokušavala ubijediti da to što radi nije u redu i da se vrati za njihov stol. Dok je malac išao ispred nje otpuhnula je kao da iz sebe istjeruje neku nerješivu muku. Malac je odskakutao a majka je za njim otpuhivala krečući se tako na parni pogon. Umalo nisam ugasio cigaretu posred pečene ribe koja je stajala preda mnom. Nisam ni primijetio kada je hrana stigla na stol. 

SVE NA SVIJETU JE ZANIMLJIVIJE

Zašto sam sve ovo napisao? Pa zato što je sve na svijetu zanimljivije od prvog poluvremena utakmice između Finske i naše reprezentacije. Glavna odlika je bila potpuna bezidejnost. Bez Miralema Pjanića takvo što smo i očekivali ali Finci su, svjesni vlastitih limita, svjesno odabrali takav pristup jer su znali da je njihova jedina šansa prava reakcija na naše pogreške, a one će, kako znamo, doći kad tad. 

Kada nema glavnog pojedinca sustav je taj koji bi trebao nadomjestiti njegov izostanak. Prosinečki se odlučio sredinu zatvoriti igračima čija je specijalnost destrukcija ali to je dovelo do toga da pojma nemamo što ćemo s loptom u fazi napada osim da je pokušamo preko krila dobaciti do Džeke koji je većinu utakmice bio potpuno sam i izoliran u protivničkom šesnaestercu. Zato finski stoperi nisu imali velikih problema zatvoriti ga i učiniti nevidljivim. Zašto Džeku u toj situaciji izbornik nije malo povukao i učinio od njega igrača koji kreira završnicu napada nejasno je jer se to nebrojeno puta pokazalo solidnim rješenjem. Ovako smo naizgled bili dominatni protiv momčadi koja je to i očekivala pa je strpljivo čekala svoje prigode. 

ODLUČNO I BEZIDEJNO

Obzirom znamo što nam se u zadnje vrijeme događa u svakom drugom poluvremenu utakmica koje igramo, kako je prolazilo vrijeme, rasla je i bojazan od toga što će se dogoditi u nastavku utakmice ako u prvom dijelu nismo ostvarili prednost. Dogodilo se to da smo u drugi dio utakmice krenuli odlučnije ali i dalje bez jasne ideje. 

Glenn Camara je bez problema kontrolirao čak tri naša vezna igrača ali Prosinečki nije reagirao u poluvremenu. Izgubili smo jednu loptu u trenutku kada je naša obrana bila daleko od Šehića. Pukki je primio loptu. Šunjić je bio predaleko od njega pa ga je ovaj na tom širokom prostoru bez problema prevario. Otvorenim koridorom je izašao na naših šesnaest metara i rutinski poslao loptu u mrežu. Bilo je pitanje vremena kad će se takvo što dogoditi. 

Nejasno je zašto naši treneri redom i kada postave igru kako treba ne znaju reagirati na ono što se događa na terenu. To se Robertu Prosinečkom sad već u pravilu događa. Kao da ga nešto paralizira pa ne zna što učiniti. U trenucima kada je bilo očito da naša čvrsta sredina terena ne djeluje kako treba Prosinečki odlučuje ubaciti u igru još jednog ofanzivca. Ideja je valjda bila preskakati sredinu terena i s viškom igrača u napadu probati nešto napraviti. Sve je to legitimno osim što je ostalo još gotovo pola sata do kraja utakmice. Stvari su se još mogle iskontrolirati. Zašto je zaboravio da na klupi ima Marija Vrančića je misterij koji će to i ostati. On je tu bio jedini igrač koji je mogao barem donekle imitirati Miralema Pjanića i stvoriti nešto više problema Camari u kontroli sredine terena. Umjesto toga mi smo ispraznili sredinu gdje smo opet pukli i, po istom receptu kao i kod prvog gola, sami sebi presudili. Prosinečki jednostavno nije reagirao kako treba. I on je taj koji je izgubio ovu utakmicu. 

Kao prvo loše ju je pripremio, pomalo i podcjenjujući Fince,  nije pravilno anticipirao događanja na terenu i time je vlastite igrače doveo u situaciju da ih slabiji protivnik pobijedi bez ikakvih problema. Još da Ibrahim Šehić nije imao svoj dan tko zna kako bi se sve završilo. 

PROBLEM JE NE UČITI IZ GREŠAKA

To da ćemo plakati nad mlijekom koje smo prosuli protiv Grčke bilo je jasno odmah nakon utakmice u Zenici. Nije problem praviti greške. Problem je ne učiti iz grešaka. A to je upravo slučaj s našim izbornikom. Tri utakmice za redom gubimo drugo poluvrijeme. U utakmici s Finskom dva puta dobijamo gol na potpuno isti način. Bez adekvatne reakcije s klupe. 

Srećom je pred nama najlakša utakmica koju imamo igrati, ona u kojoj su svi već unaprijed upisali poraz. Ali do jeseni se neke stvari moraju iz korijena promjeniti. Igrači na teren mogu izaći i sami ali kroz utakmicu ih treba netko voditi jer to je ona stvar koja čini razliku među trenerima – pravilno čitati događanja na terenu i reagirati na njih jer ne idu uvijek stvari onako kako si zamislio prije samog meča. Šteta jer smo se opet sami doveli u nezavidnu situaciju. A izgubili smo i pobjednički momentum. Ali treba sada ipak uživati jer čeka nas utakmica koja se bez obzira na ishod upisuje u povijest jer igra se protiv Italije. A što se tiče ostatka kvalifikacija mogu samo parafrazirati naše majke kada nam čestitaju rođendane – iskustvo imamo, pamet će valjda doći. 

(zurnal.info)