Izbor je sasvim logičan - Španjolci, Iniesta, Del Bosque

EKIPA GODINE: ŠPANJOLSKA NOGOMETNA REPREZENTACIJA

Vjerojatno nitko ne bi zamjerio ni da ekipom godine proglasimo Chelsea, koji se potpuno neočekivano okitio naslovom klupskog prvaka Europe. Londonski su plavci postali prva ekipa iz glavnog engleskog grada koja se domogla ovog trofeja. Njihov put do ovog naslova bio je sve osim spektakla. Bila je to klasična priča o krvi, znoju i suzama. Priča o hrabrosti i nesalomivosti ljudske volje. No, njihova storija dolazi tek na drugo mjesto, jer živimo u eri najbolje nogometne reprezentacije u povijesti.

Španjolci su odbranili naslov europskih prvaka i uvezali tri velike titule za redom. Ovaj put to su učinili igrajući cijeli turnir u sumanutoj formaciji bez klasičnog napadača. I sam sam bio sklon njihovu igru nazivati dosadnom, ali onda su eksplodirali u finalu Eura i potpuno razbili Italiju. Posjed, posjed, posjed. Španjolska opsesija posjedom lopte bazirana na igri kakvu Barcelona igra u posljednjoj dekadi opet se pokazala učinkovitom bez obzira na 4-6-0 formaciju. Del Bosque je znao što radi, a nama je trebalo neko vrijeme da to shvatimo u potpunosti.

Doveo je na Euro potpuno iscrpljenu ekipu punu igrača koji su cijelu sezonu igrali na tri fronta i morao je pronaći način kako da sa što manje energije dobije turnir. Upravo je igra bez napadača, igra umrtvljenog tempa u kojoj se čeka na onaj jedan trenutak kad se protivnička odbrana rastvori da bi se poentiralo, bila idealan recept za iscrpljene igrače.

Del Bosque razumije potrebe svojih igrača i zbog toga je omiljen trener među igračima. Fizionomija igre uvijek je prilagođena onome što ima na raspolaganju. U ovom slučaju za gomilu umornih igrača idealna je receptura bila igra bez napadača, igra bez forsiranja i inzistiranja, a, opet, igra s jasnim ciljem i s punom kontrolom utakmice. Uspjeli su preživjeti kritičnu točku, utakmicu protiv Hrvatske, u kojoj se vidjelo da nisu u punoj snazi, a poslije je sve opet došlo na svoje mjesto.

Kad su došli do finala svi smo očekivali još jednu mrtvu predstavu, utakmicu u kojoj će ih nadahnuta Italija konačno slomiti. No, budući im je to bila posljednja utakmica na turniru, a oni su dozirali snagu, Španjolci su mogli ubaciti u veću brzinu i odjednom je njihova dosadna, beskrvna igra postala ona iz sfere nemogućih, do sada neviđenih. Pokazali su svima da su najbolji, uvjerljivo, najbolji u Europi, najbolji na svijetu, najbolji u povijesti.

IGRAČ GODINE: ANDRES INIESTA

Bila je ovo godina u kojoj je Leo Messi oborio sve moguće rekorde. Bila je ovo i godina Didiera Drogbe, koji je svoju karijeru u Chelseaju zaključio trijumfalnim labuđim pjevom. Cristiano Ronaldo je sa Realom prekinuo Barcinu dominaciju u španjolskom prvenstvu. Radamel Falcao je zabijao u neprekidnom nizu. Zlatan Ibrahimović je igrao virtuozno, opušteno, u maniri zrelog igrača, koji se u posljednjim godinama karijere može opustiti i pokazati svu raskoš talenta i dominirati skoro pa arogantno. Andrea Pirlo je u istoj fazi karijere, svojim igrama u Juventusu i osobito u reprezentaciji vratio je na nogometne travnjake duh i šarm nekih starih loptačkih vremena.

No, ako mene pitate, igrač godine bio je mali Barcelonin čarobnjak, Andres Iniesta. Tu sam vođen jednostavnom logikom. Ako je već španjolska reprezentacija najbolja ekipa godine, ekipa koja je trijumfirala na najvažnijoj ovogodišnjoj nogometnoj smotri, a Andres Iniesta je bio najbolji igrač te ekipe, onda je logično da je Iniesta najbolji igrač svijeta za ovu godinu, ili, bolje rečeno, najbolji među najboljima. On je bio ključni igrač Del Bosqueove formacije, onaj koji svojim kretanjem, staloženošću i sigurnošću omogućava svojoj ekipi konstantan posjed koji mrvi suparnike onako kako ručni mlin melje kavu, drobeći je polako, u fazama.

Osim toga, Iniesta je podijelio i ključne asistencije, a kad je trebalo znao je i poentirati, a poentira upravo onako kako igra u polju, a to je tako da vam se čini da je to najlakša i najprirodnija stvar na svijetu.

TRENER GODINE: CESARE PRANDELLI/VICENTE DEL BOSQUE

Istom logikom po kojoj Iniesta najbolji igrač trebali bismo Vicente Del BOsquea proglasiti najboljim trenerom godine. Većinu razloga za takvo što naveo sam već u analizi španjolskog trijumfa na Euru. Del Bosque je uveo novi sustav u moderni nogomet. Njegovo taktičko tkanje ima i najbolji materijal u Iniesti, Xaviju, Xabi Alonsu, Albi i drugima.

Del Bosque je učinio sve što je potrebno da sa potpuno iscprljenom ekipom osvoji kontinentalni naslvo prvaka. Bila je to čista trenerska genijalnost. Del Bosque je, jednostavno, uspio u najtežoj mogućoj misiji. Naime, čovjek nije napravio niti jednu pogrešnu procjenu. Savršeno je procjenio stanje svoje ekipe. Savršeno je procjenio i snagu i mogućnosti suparnika i napravio je savršen plan u skladu sa svojim procjenama. Možda "Brko" nije dovoljno atraktivan za glamuroznu klupu Reala, ali je svakako dovoljno dobar za najbolju reprezentaciju u povijesti.

Govoreći o najboljim trenerima u ovoj godini ne možemo proći bez Jose Mourinha, koji je vratio naslov prvaka Španjolske u Madrid. Učinio je to tipično mourinhovski beskrupulozno. Roberto Mancini je nakon nekoliko desetljećja donio naslov prvaka Engleske u plavi dio Manchestera. To će mu svakako biti jedna od najbitnijih stavki u CV - iju iako, pošteno govoreći, do naslova je došao s više sreće nego pameti. Roberto Di Matteo je manirom vojnog doktora skrpio Chelseajevu razbijenu vojsku i ponižene i skoro poražene odveo do naslova europskog prvaka. No, niti jedan od nabrojanih ne može stati uz bok Vicente Del Bosqueu.

Ako tražimo takvog tipa onda ćemo ga naći na klupi talijanske nogometne reprezentacije.

Baš poput Del Bosquea Cesare Prandelli je napravio jednu od najtežih stvari u nogometu. Učinio je jednu od najomraženijih reprezentacija na svijetu omiljenom i među najzagriženijim mrziteljima talijanske nogometne filozofije, a u takve se i sam ubrajam. Onako kako je Del Bosque imao hrabrosti da uvede potpuno inovativnu formaciju tako je Prandelli imao petlje igrati Euro u "zastarjeloj" 3 - 5 - 2 formaciji. Time je Prandellijeva Italija na Euro vratila šarm starih vremena na terenu vođena jednim od posljednjih nogometnih romantika, Andreaom Pirlom. Tom šarmu je svakako veliki doprinos dao i oficirski pristup Daniellea De Rossija te zločestost ingenioznog "čiravog Puljiza", Antonia Cassana. Sve to je zamislio i tako posložio nepopravljivi šminker Cesare Prandelli, čovjek koji je vratio Italiju u vrh europskog i svjetskog nogometa. I nije zgoreg ponovo pomenuti, ne samo da je Prandelli odveo Italiju do finala Eura, on ju je učinio i omiljenom među nogometnim pukom diljem svijeta. A to je zbilja veliko dostignuće.

(zurnal.info)