Iznenadili smo umišljene Brazilce

Koliko god utakmicu protiv Brazila nazivali nenatjecateljskom, morate priznati da bi bilo baš lijepo da smo ih maznuli ili makar igrali neriješeno protiv njih. Ipak je to zemlja od čijih igrača, ako uzmemo u obzir zvjezdana nogometna imena, čovjek može sastaviti barem tri potpuno ravnopravna tima i računati na dobar rezultat na bilo kojem takmičenju. No, dojam koji Brazil ostavlja posljednjih par godina unatoč takvom fondu igrača naprosto nije dobar. Nešto im nedostaje, glad, strast, vrag bi ga znao, ali naprosto ne čine se kao reprezentacija koja je u stanju popeti se na krov svijeta. Unatoč tome Brazil će dovijeka u svaku utakmicu ulaziti kao favorit.

IMA ZIME, NEMA STRAHA

Brazil danas nema igru od koje bi čovjek strahovao. Ekipu imaju da se smrzneš, ali nema prepoznatljive igre. Ovo što sam gledao pod Menezesom, ne samo u dvoboju protiv BiH, je pokušaj da ih se vrati u romantično nogometno doba. Na trenutke mi se čini da Mano Menezes pokušava preslikati igru „predivnih gubitnika“ sa Mundijala iz Španjolske, onog davnog prvenstva kad je cijeli svijet bio uvjeren da će Zico, Socrates i kompanija otplesati sambu do konačne pobjede. Ples nije upalio ni prije trideset godina, a danas tek nema nikakve šanse. Nema tu Falcaa, nema Zica, nema onog aristokrate Doktora. Ronaldinho je odavno prešao svoj zenit. Ganso i Fernandinho su, po mom skromnom sudu, pomalo izvikani i da nisu Brazilci sumnjam da bi dobijali toliku pažnju svjetske javnosti.

Brazil je danas jak u odbrani. Neymar je simpa, taj klinjo se čini paklen, ali još uvijek ostaje pitanje koji su mu limiti. Brazilci ga ne prodaju u Europu, katkad se čini zbog toga da bi mogli plašiti svijet skrivenim čudom iz Santosa. Argentinci čekaju proroka otkad se Maradona povukao, isti je slučaj i sa Brazilcima i Peleom, iako su oni od Peleovog povlačenja dva puta osvajali Svjetsko prvenstvo. Brazil ima legitimne nasljednike Dunge i Emersona, ali nema nikoga tko bi naslijedio Socratesa, Pelea, Ronalda ili Ronaldinha i tu leži njihov najveći problem.

IMA POSJED, NEMA IDEJU

No, da se vratimo na utakmicu protiv BiH. Pobjeda Brazila nit je zaslužena nit je nezaslužena, ne znam što bih mislio. Ako gledamo neki plan igre i samu ideju kako doći do rezultata čini mi se da smo u tom smislu mi bili bolji. Brazil melja loptu, ima posjed, ali konkretne ideje nema. Njihovi najbolji igrači pokušavaju nekakvim duplim pasovima izraditi odbranu protivnika na dvadesetak metara od gola, ali to im ne prolazi uvijek. Ono što im je prošlo krivica je skoro isključivo naše odbrane, koja boluje iste boljke već jako dugo vremena. Naime, lopta nam prelako prolazi između stopera i bekova, polubočno, i ako posmatramo sve golove koje smo primili u posljednjih par godina većina ih je pala tako što je lopta išla oštro, polubočno i tjerala našu zadnju liniju da se, gubeći raspored, naglavce povlači u krilo golmana.

Druga stvar, protiv Brazila smo prelako gubili loptu u zoni trideset i četrdeset metara od našeg gola. Obje mane na vidjelo su došle kod prvog gola. Izgubili smo loptu na tridesetak metara od gola, jednu od onih koje je bez rezona trebalo napucati na protivničku polovicu terena, i onda jedan polubočni pas, rezak šut sa krila i adio, bok, Brazil vodi jedan prema nula.

JASAN PLAN

Osim toga odigrali smo odličnu utakmicu. Šutevi Pjanića, Misimovića, Džeke u par navrata i gol Ibiševića bili su plod vrlo jasnog plana. Plan je bio što jednostavnije doći u zonu šuta. Pozadi smo stajali dobro, gusto, uglavnom bili koncentrirani, ako izuzmemo gore navedene boljke. Unatoč tome što nemamo pretjerano brze igrače odlično smo izvodili kontre i polukontre. A pomenuti šutevi bi svi odreda bili pospremljeni u mrežu da su nam igrači u malo boljoj formi. Boljka naše ekipe je i prespor ulazak u utakmice. Uvijek najviše problema imamo na samom otvaranju tekme i na početku drugog poluvremena. To nam se znalo često obijati o glavu, ali posljednje utakmice pokazuju i da se znamo vratiti.

NEMA VAŽNIJE STVARI

Definitivno imamo kvalitetnu reprezentaciju i možemo igrati sa svima. Izgubili jesmo, još jednom nesretno, opet zbog jedne lopte koja se provukla polubočno, zbog lopte koju je Hulk više iz očaja napucao pred Begovićeva vrata. Bez obzira ja sam prilično zadovoljan onim što smo odigrali, prije svega kolektivno, pojedinačne prezentacije mogu biti na višoj razini i da su bile maznuli bi Brazilce. Imamo vremena za korekcije do kvalifikacija.

Iznenadili smo veliki, umišljeni Brazil. Ona radost kod drugog gola nije baš uobičajena za prijateljske utakmice i po njoj se vidjelo da su Brazilci u jednom trenutku počeli strahovati. Možda je Menezesa kući čekao i otkaz, možda mu je autogol Papca spasio glavu. Bili su uvjereni da će na nama bildati samopuzdanje. Na kraju mogu biti sretni što će izbjeći gnjev nacije. Pazite, brazilski centralni dnevnik traje pola sata, a od tih pola sata 15 minuta otpada isključivo na nogometne vijesti i analize. Za njih ne postoji važnija stvar na svijetu. Nogomet im uopće nije sporedan. Možete zamisliti kako bi Menezesu i njegovim trupama bilo da su došli doma s remijem ili porazom od tamo neke BiH.

(zurnal.info)