KAMPANJA POČINJE KLANJEM: Pobićete pse, šta ćete sa džukelama?

Za onog ko ne podliježe političkim spinovima, stvari su odavno jasne: kada problem eskalira, onda prestaje mogućnost racionalnih rješenja. Tada se u najvećoj panici i bez ikakvog plana, te s mnogo demagogije i vatrenih riječi, ublažavaju posljedice, dok uzroci ostaju netaknuti.

Nema boljeg dokaza za ovu staru, neproduktivnu praksu od načina na koji se aktuelna vlast zainatila da u Sarajevu riješi problem uličnih pasa. Prije punih pet godina, Bosna i Hercegovina dobila je moderan, civiliziran, human i u suštini efikasan Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja. Ali kada je za moderan, civiliziran, human i u suštini efikasan zakon i njegovu realizaciju nadležna jedna staromodna, necivilizirana i radikalno korumpirana & neefikasna uprava, dobije se katastrofa bez premca. Pa su onda – samo da se zna – one tisuće napuštenih pasa po ulicama rezultat naopake i nesposobne vlasti, a ne lošeg zakona.

Početak predizborne trke u Sarajevu nekim se čudnim gospodnjim putevima podudario s početkom jedne druge kampanje, one protiv uličnih pasa. Istina je da ih je previše, da u mnogim dijelovima grada predstavljaju ozbiljnu opasnost, da je broj ujeda sve veći... Sve su to neoborive činjenice kojima mjesecima svjedočimo, međutim, čekao se septembar kako bi vlast krenula u žestok obračun sa psima i kako bi zabrinutim građanima pokazala da joj je njihova bezbjednost iznad svega. Iako je  svojim nečinjenjem i pogrešnim djelovanjem dala neprevaziđen doprinos ugrozi te bezbjednosti.

Građani Sarajeva, s pravom frustrirani uličnim čoporima, apsolutno nisu svjesni procesa u koji su uvučeni. Onima koji su proizveli ovakvo stanje dozvoljavaju da im kanaliziraju bijes i – što je vrhunac manipulacije – da u ime lošeg rješenja pogaze važeće zakonske propise i reaktiviraju zloglasnu kafileriju.

U toj ubilačkoj instituciji decenijama su implementirane najsurovije metode mučenja i ubijanja. U filmu Kinofil, turobnoj slici netolerantnog i surovog Sarajeva, reditelj Damir Nemir Janeček pokazao je samo dio metoda te zastrašujuće kantonalne firme. Tamo su psi davljeni bodljikavom žicom, umirali su od gušenja u vlastitim fekalijama, nasmrt udarani bejbzol palicama... Sadizam je tu bio zakoniti metod državnog djelovanja, tako da ovu retrogradnu mjeru slobodno možemo nazvati udruženim zločinačkim poduhvatom, za koji podjednaku odgovornost snose sve one političke snage koje nisu riješile problem i koje zagovaraju povratak ubijanja: SDP prije svih drugih, ali mu za vrat dišu i SDA te SBB, stranka od čijih smo članova nekada mogli čuti najbolju i najmoralniju argumentaciju glede uličnih pasa, što je daleka i vjerovatno neponovljiva prošlost.

Ovogodišnja predizborna kampanja, kao i sve prethodne, donosi nam novi cunami starih podvala: neobuzdanu provalu banalnih laži, prizemnih spinova i sumnjivih obećanja. Način na koji se naša politika bavi psima određuje i način na koji će raditi sve drugo što joj je posao. Samo ih pratite, oni brzo uče posao: dovoljno je da uz pomoć poslušnih portala, korak po korak, izgrade “nevidljivu arhitekturu straha” i taj spin će odraditi sve. Građani će sami tražiti kršenje zakona, samo da se problem riješi.

A tu smo već na terenu s kojeg nema povratka: kršenje po kršenje i eto nas u totalnom haosu. Zabrinuti roditelji se samoorganiziraju i poručuju da im djeca ne smiju izaći na ulice. Dramatična je to i u stvarnosti utemeljena poruka, ali nakon nje ostaje novo pitanje: šta će biti kada pobijemo sve pse? Hoće li tada djeca mirno smjeti da hodaju ulicama, ili će ih čekati široka lepeza džukela nad kojima vlast nema nikakvu kontrolu: dileri, pedofili, maloljetničke bande, školske siledžije, alkoholizirani vozači, cijeli jedan spektar kriminala i samovolje koji niko ne shvaća ozbiljno?

Kada izostane studiozan pristup, onda nema ni adekvatnog uvida u problem, a to je majka svih loših djelovanja. Evo nekoliko pitanja na koja niko nema odgovora:

Zbog čega ni pet godina nakon stupanja Zakona na snagu nije donesen podzakonski akt o obaveznoj identifikaciji pasa i mačaka? 

Ko i zašto koči ovaj akt, čije je donošenje definirano i u planu rada Vijeća ministara već dvije godine? 

Ko onemogućava uspostavu centralnog registra označenih pasa i mačaka?

Ko štiti lobije nelegalnih uzgajivača, lovačke lobije i neodgovorne vlasnike? 

Šta je sa izradom nacionalne strategije i programom uhvati-steriliziraj-pusti...?

Naravno, odgovore na ove dileme nećemo dobiti.

Ali predizbornu demagogiju sigurno hoćemo.

Evo jednog udžbeničkog primjera. Gradonačelnik Sarajeva posjetio je prvog dana predizborne kampanje osobu koju su napali i izujedali ulični psi. Divan potez zabrinutog političara, koji je tom prilikom izjavio da su psi lutalice akutni problem glavnog grada i da će ga ova vlast – kao što radi i sa svim drugim problemima – efikasno riješiti.

Nekoliko dana nakon toga, nekakav divljak je na Grbavici ubio psa. Pucao čovjek, pače motorista, iz pištolja i dao svoj doprinos uklanjanju ulične pošasti. Kako u ovom slučaju da se ponaša odgovorna, pravedna i humana vlast? Sada bi gradonačelnik morao obići i porodicu ubijene kuje, šest bespomoćnih kučića, izraziti im duboko saučešće, ograditi se od vandalskog čina podivljalog motoriste, izjaviti kako je Sarajevo otvoreni grad u kojem ima mjesta za sva živa bića dobre volje i obećati da će ova vlast nedužne pse zaštititi od neodgovornih pojedinaca koji...

Ah, da, izbori su, a psi ne glasaju.

Tekst, uz saglasnost autora, prenosimo iz magazina Gracija

(zurnal.info)