Katalonska gospoda & kraljevski mesari



Osam igrača Reala i Barcelone izabrano je u najbolju jedanaestoricu 2011. godine. To je činjenica koja govori u prilog tezi da trenutno na svijetu ne postoji veća i spektakularnija utakmica od El Clasica.

Ogledi Reala i Barce oduvijek su više od igre. Iako su negdašnji politički motivi donekle ustupili mjesto sportskim duel Reala i Barce još uvijek ima puno političkog naboja. S jedne strane stoji klub koji simbolizira unitarističku Španjolsku politiku dok s druge strane stoje Katalonski separatisti. S jedne strane je kraljevski klub za koji je navijao i generalissimus Franco dok su s druge strane baštinici političke tradicije anarhista i komunista iz Španjolskog građanskog rata. To je razlog zbog kojeg sam oduvijek više simpatizirao Barcelonu.

POBJEĆI OD PIJANIH SCOUSERSA

Skoro mjesec dana sam spavao u krevetu iznad čijeg su uzglavlja stajale žuto crvena katalonska zastava i crveno crna anarhistička zastava. Bilo je to u Barceloni, u stanu mog prijatelja Marcela, u radnoj sobi njegovog oca, zastupnika u katalonskom parlamentu. Baš tih dana su utakmicu polufinala Kupa UEFA igrali Barcelona i Liverpool. Ironijom sudbine, ja, koji od djetinjstva navijam za Liverpool, provodio sam te dane s navijačima Barcelone.

Jednu cijelu noć, nas trojica, Juan, Marcel i ja, proveli smo pokušavajući uteći od pijanih Scousersa. Nije mi padalo na pamet da im probam objasniti da ja zapravo navijam za Liverpool. Pedesetak nalivenih Liverpoolovih navijača nisu izgledali kao ljudi kojima se da išta objasniti. Marcel i Juan su obični navijači Barce što će reći da nisu ekstremni huligani. No, sutradan, poslije ultramaratona koji smo istrčali bježeći pred Scousersima, upoznao sam nekolicinu Boixos Noisa (Crazy Boysa). To su pripadnici skupine kojoj je zabranjeno dolaziti na domaće utakmice Barcelone. Uvjerenja su im fašistička, ekstremni su katalonski nacionalisti, militantni su i gadi im se anarhističko komunistička tradicija kluba za koji navijaju. Zbog toga im je zabranjen pristup na Camp Nou. A i zbog sigurnosti ostalih navijača.

No, u početku je to bila potpuno druga priča. Boixos su bili lijevo orijentirani katalonski anarhisti. Sve je počelo 1981. godine. Najveći neprijatelji bile su im fašističke skupine Zaragozinih i Realovih navijača. Grupa je zbog ozbiljnih incidenata, koji su uključivali teške tjelesne ozljede i ooptužbe za ubojstva, nekoliko puta zabranjivana. Na koncu su je činili isključivo skinsi, još uvijek katalonski separatisti i nacionalisti, ali ekstremno desne provinijencije. Kampanju protiv Boixosa započeli su ostali navijači Barcelone i to, u prvom redu, zbog rasističkih ispada članova ove grupe. No, tek dolaskom Joana Laporte na predsjedničko mjesto u Barceloni Boixos su potpuno zabranjeni na Camp Nou. Juanov školski kolega bio je pripadnik Boixosa. Tako je došlo do toga da upoznam nekolicinu tih momaka. Glupo mi je reći da sam se osjećao neprijatno u njihovom društvu. Popili smo par piva, razgovarali nismo skoro nikako, jer njihov Engleski je čak gori i od mog Katalonskog. Osjećao sam se onoliko glupo koliko se osjeća čovjek koji zbog jezičke barijere naprosto ne može komunicirati s drugima. Nisu me čudno gledali i nisu djelovali nadrkano poput Skinsa s ovih prostora. Izgledali su kao opaki momci koji gledaju svoja posla, štogod taj posao bio. Prema Juanu i Marcelu su se odnosili nekako zaštitnički poput starije braće. Valjda sam naletio na neke normalnije od njih. Razmišljao sam o tome što bi se dogodilo da su Scousersi umjesto na nas naletjeli na skupinu od desetak Boixosa, poznatih po ne baš plemenitoj vještini baratanja džepnim noževima.

E, sad mi recite koji je to klub na svijetu zabranio najvatrenijim navijačima dolazak na stadion zbog rasističkih uvjerenja? Koliko ja znam niti jedan, osim Barcelone, naravno. Ima tu nekog vraga, Katalonci drže do toga da njihova svetinja ne bude okaljana zbog stotinjak fašističkih čimpanzi. I zbog toga je Barca poseban klub.

NIMALO SPORTSKI, NIMALO KRALJEVSKI

Kako god, došao je prvi El Clasico u 2012., sraz dviju momčadi s najvećom koncentracijom talenta na svijetu. Isprva, Mourinhove trupe su dobro zatvorile prilaze golu. Konačno je Mou uspio u nakani da zauzme prostor gomilanjem defenzivnih igrača u sredini terena s linijama koje su jedna od ruge udaljene jedva nekih pet šest metara. To je dosta otežavalo Barcinu igru u kojoj lopta trči umjesto igrača. Tika - taka nije prolazila.

Real je i poveo iz jedne kontre. Bio je to jedini Ronaldov bljesak na utakmici. Dečko je sve više indisponiran kad igra protiv Barce. Da ne govorimo o tome da se često nalazio i na poziciji beka po starom Mourinhovom receptu, koji je usavršio sa Samuelom Ettom u Interu i to baš protiv Barcelone. Ali, avaj, ova generacija Reala osuđena je na frustracije protiv Barce. Nije Barcelona stvorila onoliko šansi koliko to inače čini, ali dali su dva pogotka i to nakon pada koncentracije odbrambenih igrača Reala i to je bilo sasvim dovoljno za još jednu veliku pobjedu Katalonaca na Santiago Bernabeu. Kad tome pribrojimo prečku i stativu, rezultat je mogao biti uvjerljiviji.

Mourinhova kontraška taktika ni ovaj put nije urodila plodom. Pored gola, jedna jedina šansa, Benzema pogađa stativu poslije Altintopovog ubačaja. I što se događa u zadnjem kvartalu utakmice? Pokolj. Portugalac Pepe je zreo za psihijatrijsko vještačenje. Coentrao ga je pratio u stopu, ali nitko ne može dostići najvećeg psihopatu nogometa. Ipak, možda nije toliko do Pepea koliko je do Mourinha. Ulazi Callejon i prva stvar koju čini je da napravi težak prekršaj. Ulazi Granero i čini istu stvar. Trenerski naputak? Nisam siguran, ali trebalo bi to ispitati.

Pepe bi već kad ulazi na stadion trebao dobiti žuti karton. I nakon sinoćnje tekme, vjerujem da se svi slažete, zaslužio je suspenziju. Igrač Reala si onakve stvari ne smije dopuštati. Frustracija ne smije prevladati zdrav razum u mjeri u kojoj to čini kod Realovih igrača u svim susretima s Barcom otkad Mou vodi Kraljevski klub. Zamislite profi boksače kako nakon par primljenih idaraca popizde i počnu tući protivnika rukama, nogama, glavom. Istinski profi mora biti u stanju suzdržati emocije u većini slučajeva. Eh, sad, opet kažem, je li frustracija baš tolika da Realovi igrači gube glavu ili se radi o trenerskom naputku, boga pitaj. Tek Mourinho kao da time pokušava dobiti alibi za poraze i prebaciti krivnju na suce, koji mu ovaj put nisu isključili niti jednog igrača. Jedno je fajterska engleska igra, a ovo što rade Mourinhovi Portugalci je nešto sasvim drugo.

Messi se nije naigrao, ali mali argentinski čarobnjak prosuo je malo magije kod asistencije za drugi Barcin gol. Savršeno tempirano dodavanje za Abidala izbacilo je iz igre kompletnu Realovu zadnju liniju. Gospodin je upisao prisustvo na tekmi senzacionalnim potezom.

Definitivno vodstvo Reala mora još jednom preispitati zaslužuje li Mourinho voditi Kraljevski klub. Nije sramota to što gube, ali način na koji to rade je i više nego sramotan. Nimalo sportski, nimalo gospodski, nimalo kraljevski. Ako ovako nastave imidžu Reala će biti nanesena nepovratna šteta, jer čak i oni kojima je dodijala Barcina dominacija nakon onakvih krvničkih poteza Realovih igrača počnu navijati za Barcelonu. Sramotno je da nakon jednog nogometnog spektakla više prostora u medijima zauzimaju grubi startovi nego lijepi nogometni potezi. A za to su isključivi krivci Realovi igrači.

Nakon sinoćnje tekme Barca se izjednačila s Realom po broju pobjeda u El Clasico ogledima. Oba kluba imaju po 86 pobjeda. Dvadeseto stoljeće je obilježila dominacija Reala, koja je započela davne 1902. godine upravo pobjedom u Kupu Kralja. Kako stvari sada stoje, 21. stoljeće, u nogometnom smislu, obilježit će dominacija dječaka izraslih u La Masiji, nogometnom inkubatoru koji je patentirao veliki Johan Cruyff. Kad bi se mjerio ukupni doprinos razvoju nogometne igre Cruyff bi zasluženo bio veći od Maradone i Pelea. Centar nogometnog svijeta trenutno je u njegovom drugom domu, Barceloni.

(zurnal.info)