KAUČ SELEKTOR: Košmari, strave i delirij u Brazilu

Jednom prigodom, sjedili smo u jednoj kafani u splitskom Getu, Bekim Sejranović mi prepričavao dogodovštine s putovanja u Brazil.

Prva stvar zbog koje je doživo kulturni šok bila je opsjednutost Brazilaca tjelesnošću. Drugi šok je doživio gledajući brazilski centralni dnevnik. Polusatna emisija bila je podijeljena na dva dijela. Prvi dio je otpadao na vijesti iz zemlje i svijeta, a drugi dio, cijelih petnaest minuta, bio je posvećen nogometu.

BRAZILSKA OPSJEDNUTOST

Brazil je zemlja opsjednuta savršeno isklesanim tijelima i, na prvom mjestu, nogometom. Znajući za brazilsku opsjednutost nogometom nitko se iz FIFA – e, a bogami ni iz multinacionalki koje su uključene u poslove vezane uz organizaciju svjetskog prvenstva, nije nadao prosvjedima zbog mjera koje su većinom nusprodukt organizacije svjetskog prvenstva koje se ima odigrati u Brazilu naredne godine. Prosvjedi su bili tempirani kad su oči cijelog svijeta bile uprte u Brazil zbog odigravanja svojevrsnog probnog turnira za svjetsko prvenstvo, Kupa konfederacija. No, ipak nisu uspjeli potisnuti nogomet u drugi plan. Na turniru je sudjelovala krema reprezentativnog nogometa, svi kontinentalni prvaci i domaćin turnira, Brazil.

Stadioni i atmosfera na njima bila je potpuno u skladu sa strastvenošću koju Brazilci imaju ka nogometu. Ako je suditi po tome, naredne godine, na svjetskom prvenstvu gledat ćemo vrhunski dekor, možda i najbolji u posljednjih dvadesetak godina.

Što se nogometa tiče, stvari su se razvile kako je većina ljudi očekivala i kako je krovna nogometna organizacija priželjkivala.

ŠTA JE BILO U PRVOJ RUNDI

U prvoj rundi otpali su simpatični prvaci Oceanije, afrički prvak, prvak Srednje i Sjeverne Amerike te prvak Azije. Japan i Meksiko su se pokazali kao ozbiljne ekipe, ali ipak nedovoljno jake da bi ozbiljno ugrozili velike momke iz Južne Amerike. I jedni i drugi su prilično nestabilni u odbrani, a u napadu nedorečeni. Sve to mora biti puno struktuiranije da bi se ugrozilo najbolje svjetske reprezentacije.

Nigerijska ekipa je vjerovatno najslabija koju je ova zemlja imala u protekle dvije decenije. No, s određenim taktičkim korekcijama mogli bi biti izrazito opasni. Prije svega i oni moraju stabilizirati odbranu te biti discipliniraniji i osmišljenije kreirati napade. Inače imju sjajan fizički kapacitet i sposobni su nametnuti izrazito zahtjevan tempo. Tahiti je pak bio pravo osvježenje. Iskreni sportski duh bez natjecateljskih ambicija i mogućnosti je ono što su amateri iz Oceanije donijeli na ovaj turnir. Statistički, uspjeli su postati najgora reprezentacija u povijesti ovog turnira.  

Grupnu fazu turnira, kako smo i očekivali, prošli su veliki dečki svjetskog nogometa, europski i svjetski prvak, prvak Južne Amerike, europski viceprvak i domaćin turnira.

PRIZNAJEM, NAVIJAO SAM ZA ITALIJU

Nikad nisam mislio da ću to reći, ali navijao sam za Italiju. Zbog Andree Pirla i nogometnog šmeka kakav više ne postoji. Igrali su većinom u staromodnoj 3 – 5 – 2 formaciji s Pirlom kao glavnom polugom igre i odbranom s flasterom, korektorom i jednim isturenim liberom. 

Takvom igrom uspjeli su izdominirati nedodirljive Španjolce koji su opet igrali svoju klasičnu tiki taka gnjavažu, doduše malčice ofenzivniju od one kakvu smo gledali prošle godine na Euru. Ne možemo tvrditi da je ova sjajna španjolska generacija na zalasku, ali ono što možemo sa sigurnošću tvrditi jeste da su postali pročitana knjiga i da sve više ekipa nalazi recept igre kojom ih mogu nadigrati i ugroziti. Talijanima je za takvo što nedostajalo malo sreće.

Talijani koji konačno dopuštaju drugima da igraju i zato su njihove utakmice postale pravi užitak. Možda je razlog tome i nikad gora talijanska odbrana pa se moraju vaditi napadom, ali svakako ostaje dojam da su utakmice koje su oni igrali bile redom najatraktivnije na turniru. Takvo nešto nismo mogli ni zamisliti prije desetak godina. No, stvari se očito mijenjaju. Bilo kako bilo, Španjoci su prošli u finale boljim izvođenjem jedanaesteraca.

KOŠMARI I STRAVE

Svi su čekali vidjeti novi Brazil predvođen Neymarom koji se u polufinalu susreo sa svojom najvećom nogometnom morom još od 1950. godine kad su ih Urugvajci pobijedili u finalu Svjetskog provenstva kojem su bili domaćini.

Brazilci su grupu prošli dominantno, ali ipak imam dojam da je sve ovo bilo samo pucanje u prazno. Nema tu ozbiljne igre, poleta ima, talenta ima na bacanje, želja je prisutna, igraju na svom terenu, ali mislim da nemaju kapacitet postati pobjednici Mundijala. Iako su se rješili košmara.

Stravu su si salili pobjedom nad Urugvajem, više sretnom nego spretnom. Urugvaj je ekipa koja me najviše razočarala jer su djelovali kao na brzinu skupljena banda a ne ozbiljna nogometna momčad. Ne znam kako je Maestro Tabarez dozvolio takvo što, ali urugvajske zvijezdice su bile s glavom u oblacima makar su grizli koliko god su mogli da pobjede svaku utakmicu koju su igrali. Uostalom svi znamo na što su spremni za pobjedu. Sjetimo se samo Suarezovog golmanskog poteza sa prošlog Mundijala. Dobra je to ekipa i vjerujem da će, ukoliko se plasiraju za Mundijal, Tabarez iduće godine dovesti puno kompaktniju momčad.

LOŠA REŽIJA

I, kao u loše režiranom, predvidivom filmu do finala su dogurali oni od kojih se to i očekivalo. Utakmicu za treće mjesto igrali su Italija i Urugvaj. Sjajna utakmica. Od prve do posljednje minute. Na neku foru starinski nogomet. Završilo je neodlučeno s po dva gola u obje mreže.

Penali su donijeli jednu malu osobnu dramu značajnu za svjetski nogomet. Veliki Blek svjetskog nogometa Diego Forlan promašio je prvi penal. Imam dojam da smo svjedočilli njegovom odlasku sa velike pozornice. Djelovao je nesigurno i skoro mu se na licu moglo vidjeti koliko ga je strah tog penala, kao da se radi o pitanju života i smrti, kao da će tim penalom presuditi sam sebi, odgovoriti na pitanje koliko još ima baruta za velike nogometne bitke. I, paf, Gigi Buffon je odbranio. Forlan je pognute glave s tko zna kakvim mislima otišao prema centru igrališta i po prvi put u karijeri ostavio svoju momčad na cjedilu, da bez njegove pomoći spašavaju što se spasiti da, a on ih je uvalio u probleme, prvi i, vjerovatno, zadnji put. Budućnost urugvajskog nogometa ostavio je Cavaniju, Suarezu i Garganu.

Velikog Forlana više nema, a Talijani su pobjedili na penale i uzeli utješnu treću poziciju na turniru. Na koncu su doma otišli sa pobjedom, a uvijek je lijepo tako završiti turnir. Za razliku od Forlana, Andrea Pirlo će nas još koju godinu zabavljati svojim majstorijama na velikoj nogometnoj pozornici, dok će Diego čekati penziju u brazilskom prvenstvu i na klupi reprezentacije.

RAZMONTIRANJE MEDIOKRITETA

I, jebem ti, očekivao sam da će konačno netko razmontirati mediokritetski Brazil i razotkriti njihove slabosti koje se očituju u slabo organizrianoj igri, na mišiće i talent, svojevrsnom nogometnom lakrdijašenju. Kad pade Španjolska bez ispaljenog metka. Brazilci su se pravocrtno kao nož probijali kroz tijelo španjolske igre i pobjedili s tri gola razlike ulijevajući nadu da će konačno ponovo zasjesti na tron svjetskog nogometa.

Neymar je istinsko novo čudo svjetskog nogometa, ali u kompletnoj igri Brazila nešto nedostaje, ponajviše ozbiljnosti rekao bih, a i ujednačenosti. Manje ispuhana i bolje pripremljena Španjolska bi ih sigurno razmontirala. Govorim, dakako, svoje dojmove, znam da glupo zvuči da je netko tko izgubi sa 3 prema nula bolji od onoga tko je tu istu utakmicu dobio. No, pokušavam procijeniti realne domete ovih ekipa na slijedećem Mundijalu pa otuda sve ove zadrške. Recimo, uvjeren sam da protiv, primjerice, Njemačke ili Nizozemske ovaj Scolarijev i Neymarov Brazil nema nikakve šanse. Niti protiv nabrijanije Španjolske ili potpuno spremne Italije, čak su i mrljavi Urugvaj dobili na jedvite jade. No, možda se i varam.

Ne postoji apsolutna istina, kako u životu tako i u nogometu. Brazil je pobednik Kupa Konfederacija i to je ono što se trenutno broji. No, to je i dvosjekli mač. Dok će drugi raditi na ispravljanju pogrešaka, Brazilci bi mogli krivo pomisliti da su već sada spremni za osvajanje Mundijala na kojem će, nadamo se, igrati i Bosna i Hercegovina.

Teško je reći koliki bi mogao biti domet naše ekipe na Mundijalu, ali, ako je suditi prema viđenom na Kupu konfederacija, sigurno je da nećemo biti topovsko meso, čak štoviše, tvrdim da bi na ovom turniru naša momčad sigurno igrala u polifinalu, a prolazak grupe na Mundijalu bio bi velika stvar obzirom da će to biti naš debi na velikom natjecanju koje traži i specifične pripreme i organizaciju cijele priče što je know how koji mi trenutno nemamo.

No, vrijedi pričekati, vrijedi vidjeti, bilo bi istinski sjajno gledati reprezentaciju BiH na brazilskim stadionima u atmosferi koja obećava pravi nogometni delirij. 

(zurnal.info)