KAUČ SELEKTOR UOČI MUNDIJALA: Zašto volim i zašto prezirem nogomet!

PALI ANĐEO
Nije to nikakva priča iz davnina. Svi smo mogli vidjeti anđela kako pada. U direktnom televizijskom prijenosu. Takvo što nije se dogodilo nikad u povijesti. Božanstvo je moralo pasti na očigled svih. Čuvari poretka došli su po njega obučeni u bijelo. Ušli su na teren i uzeli ga pod ruku. Lažna božanstva, oni zakopčani do grla, sivi, zadovoljno su promatrali kako buntovni anđeo plaća danak borbi za pravdu.

Grondona, Havelange i Blatter su morali poniziti stvarnog idola. El Diego je samo tražio da se igra vrati igračima i publici. Tražio je da igrači, stvarno vlasnici igre, imaju uvid u poslovanje Svjetske nogometne organizacije. Bunio se jer su morali igrati utakmice po najvećim vrućinama samo zbog podilaženja europskim televizijskim kućama. Zato je morao pasti. Maradona je direktno sa terena odveden na doping kontrolu. Bila je to nesretna 1994. godina. Diegovo posljednje svjetsko prvenstvo. Bio je pozitivan na ephedrine, supstanciju koja nije zabranjena u SAD – u, ali je zabranjena na međunarodnim natjecanjima.

Koncem iste godine Diego je skupa sa Stoičkovom, Bebetom, Francescolijem, Laudrupom, Zamoranom i Hugom Sanchezom pokrenuo stvaranje međunarodnog sindikata nogometaša.

Cinični Blatter je izjavio: Nogometaši su službenici klubova, njih se ništa ne pita.

Zanimljivo je da je jedan od urotnika protiv Maradone bio predsjednik argentinskog nogometnog saveza Julio Grondona, jedan od Maradoninih najvećih neprijatelja. Nažalost, Diego je iza sebe imao samo ljubav naroda dok su iza Grondone, Blattera i Havelangea stajale multinacionalne korporacije.

Buntovni anđeo iz siromašnog predgrađa Buenos Airesa bio je kriv i zato što je vratio radost i ponos sirotinjskom jugu Italije. Ali ponajviše, vlasnike svjetskog nogometa, El Diego je iritirao vječnim zamjerkama načinu na koji gospoda u opeglanim odijelima vode svjetski nogomet.

OTIMANJE IGRE

Otimanje nogometne igre od nogometaša i navijača počelo je dolaskom Joaoa Havelangea na čelo FIFA – e. Bilo je to nakon Mundijala 1974. godine. Kolika je moć prvog čovjeka svjetske nogometne federacije reći će vam samo površni podatak da ta organizacija ima više članica od Ujedinjenih naroda. Kada je došao na čelo svjetskog nogometa, taj bivši brazilski vaterpolist je bez stida izjavio:
"Došao sam ovdje kako bih prodao jedan proizvod, nogomet."

Masovni mediji, prije svega televizija, sudjelovali su dobrim dijelom u operaciji otimanja igre. To se, naravno, dogodilo s blagoslovom Havelangea čija je moć bila tolika da je na čelo Međunarodnog olimpijskog odbora, uz pomoć Coca Cole, postavio svog prijatelja Juana Antonia Samarancha.

Mundijal u Meksiku, onaj iz 1986. godine, FIFA je, zapravo, organizirala u partnerstvu sa Televisom, meksičkim medijskim divom koji je imao prodavati prava na prijenose utakmica europskim televizijskim kućama. Čim su došli u Meksiko, Maradona i Valdano su uputili oštre primjedbe FIFA – i zbog toga što se utakmice igraju u podnevnim terminima, po najvećoj mogućoj vrućini. Kad je u Meksiku podne, u Europi je veče i to dovoljno govori o tome zbog koga se igra nogomet. Nogomet se od tada igra za televiziju. Kontroverzni njemački vratar Harald Toni Schumacher u svojoj je autobiografiji zapisao:

Znojim se. Grlo mi je suho. Trava je kao sasušeno govno: tvrda, čudna, odbojna. Stadion se topi na suncu, koje nam prži glave. Sjenke isparavaju. Kažu da je to dobro zbog televizije.

Kad su se meksički novinari drznuli pitati vlasnika Televise, Guillerma Caneda, koliki su prihodi njegove kuće od TV prava, Canedo je odbrusio:

Ovo je privatna kompanija koja nikome ne mora polagati račune.

Harald Toni Schumacher  je pisao i dalje. Svoje mišljenje o profesionalnom nogometu iznio je u kratkoj rečenici:
Tu ima previše lijekova i premalo žena.

Ove dvije izjave koštale su Schumachera karijere dostojne njegovog talenta. Bivši kovač je protjeran iz Koelna, izgubio je mjesto u reprezentaciji i bio primoran karijeru nastaviti u Turskoj. Njemački nogometni savez morao se rješiti buntovnog vratara.

NEKOLIKO HEROJA

Poznato je da je Albert Camus, izjavio kako je sve što zna o moralu naučio baveći se nogometom. Manje je poznata njegova slijedeća izjava:

Naučio sam da lopta nikad ne dođe sa strane s koje je očekuješ. To mi je pomoglo u životu prije svega u velikim gradovima gdje ljudi obično nisu onako ispravni kako se isprva prikazuju.

Jedan slavni argentinski ljekar također je kratko bio vratar i trener. U vrijeme dok je lutao Latinskom Amerikom, Ernesto Guevara je kratko vrijeme proveo kao trener jednog malog kluba u Leticiaji. Svog saputnika iz tog perioda Guevara je nazivao Mali Pedernera po jednom od najtujecajnijih igrača River Platove slavne Mašine. I još je negdje s ponosom zapisao:

U povijesti Leticiaije ostat će zapisano kako sam odbranio jedan penal.

Arthur Friedenreich bio je prvi crni profesionalni nogometaš. Kažu da je upravo on izmislio najsjajniji biser u niski nogometnih bisera, dribling. Dribling je izmislio iz nužde. Morao je nekako izbjeći krvničke nasrtaje rasistički nastrojenih protivnika.

Na prvoj Copa Americi igranoj 1916. godine Urugvaj je bio jedina nacionalna momčad koja je u svom sastavu imala crne igrače. Bili su to Isabelinho Gradine i Juan Delgado. U prvoj utakmici Urugvaj je pobjedio Chile sa 4 prema 0. Chielanska delegacija je naredni dan tražila poništavanje utakmice jer su za Urugvaj nastupila dva „Afrikanca“. Dva od četiri urugvajska pogotka postigao je Gradine.

Pred finale Mundijala 1938. godine talijanskoj reprezentaciji je iz Rima stigao telegram s porukom: Pobjeda ili smrt. Telegram je potpisao Benito Musollini. Kako znamo, Talijani su osvojili Mundijal pa smrti nije bilo, ali prvenstvo je ipak obilježio onaj koji je terenima širio radost, nasljednik Artura Fridenreicha u brazilskoj momčadi, Leonidas. Bio je najboji strijelac turnira sa 8 pogodaka. Jedan od golova postigao je bosom nogom. Bilo je to protiv Poljske. Kopačka mu je zapela u blatu šesnaesterca, ali Leonidas je nastavio igrati i postigao je pogodak. Brazil je ispao od Italije nakon sumnjivog penala.

Zbog talijanskog trijumfa na Mundijalu, fašisti su slavili pobjedu čiste rase nad sirovom crnačkom snagom. No, iste godine, otprilike u isto vrijeme, apoteoza o nepobjedivosti bijele rase bila je nokautirana šakama Joea Luisa koji je u New Yorku razorio njemačkog prvaka Maxa Schmelinga.  

Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća prosvjetni radnici u Argentini bili su u štrajku. Julio Grondona zabranio je nogometašima da ističu natpise potpore prosvjetnim radnicima tijekom utakmica argentinske lige. No, jedan jezik nije mogao odsjeći. Čovjek koji je imao rotaciju stopala od 360 stupnjeva, imao je i jedan od najotrovnijih jezika u povijesti sporta. Pretpostavljate, bio je to Diego Armando. Njega se i njegovu potporu prosvjetnim radnicima nije moglo ušutkati.

FIFA je u to vrijeme zabranila igračima da ističu poruke političkog i socijalnog sadržaja. To što su im tijela postala oglasne table, nikome nije smetalo. Malo prije Grondonine zabrane, FIFA je kaznila buntovnog Scousera, igrača Liverpoola, Robieja Fowlera zato što je na majicu ispisao poruku potpore lučkim radnicima koji su bili u štrajku. Sada vam je valjda jasno da Fowlerove kasnije afere nisu bile plod slučaja. Baš kao što to nisu bile ni Maradonine.

TANGO, FADO, SAMBA

Mnogi su lijevi intelektualci od početka protivnici nogometne igre. Smatrali su da ova igra, koju je sirotinja isprva otela bijeloj aristokraciji, predstavlja ono što bi Marx nazvao opijumom za narod. No, nogomet je često bio simbol otpora ugnjetavačima. Ljudi su se oko njega organizirali i kroz njega se borili protiv raznih nepravdi.

Jedan slučaj iz prvog svjetskog rata potkrepljuje izjavu Ivice Osima da je „igra veća od rata“. Uoči Božića 1915. godine na jednom dijelu fronta zavladalo je primirje. Nostalgični za svojim domovima u to predblagdansko vrijeme, Engleski i Njemački vojnici ostavilli su puške u rovovima i ničiju zemlju između položaja na neko su vrijeme pretvorili u nogometno igralište. Igra je bila prekinuta gnjevnim urlanjem njihovih oficira koji su im prijetili vojnim sudom i strijeljanjem zbog izdaje domovine.

Dolaskom Havelangea na vlast nogomet je otet od naroda i igrača. FIFA je postala beskrupulozna multinacionalka. To se očituje i u trenutnom stanju u Brazilu gdje, nekoliko dana pred početak Mundijala, masa nezadovoljnih prosvjeduje protiv raspiništva Brazilske vlade, nesvjesna zapravo da cijelu operaciju vodi FIFA u suradnji s nekolicinom velikih korporacija. Brazilska vlada je tu nemoćna. Vidjet ćemo da li će se ijedna brazilska zvijezda sjetiti ne tako davno preminulog Socratesa, koji je u doba diktature sa svojim suigračima u Corinthinansu organizirao socijalističko upravljanje pod egidom Democracia Corinthiana. Ako ništa drugo, bilo bi lijepo da netko od brazilskih igrača, u pomen na ovog nogometnog heroja,  potpuno svjestan posljedica, na trenutak postane Robie Fowler.

Nogomet je opterećen raznim nepodoštinama. Uz njega se veže nasilje. Postao je oličenje najsurovijeg kapitalizma. Rasizam protiv kojeg se FIFA deklarativno bori nikako se ne može iskorjeniti, a i neće dok god netko ne objasni da nema smisla crne igrače nazivati crnoputim ukoliko istovremeno bijele igrače nećemo nazivati bjeloputim.  

Puno je tuge u nogometnoj igri, ali one plemenite, tuge koja je i odustajanje i pomirenje ali i bunt. Zato nogomet zna podsjetiti na tango, na fado, na sambu, na te melankolične pokušaje da se umakne surovoj svakodnevici. Samo zato ću i ovog puta od nogometa tražiti samo ono što nam mora i dati, a to je malo radosti, one djetinje a uvjeren sam da će se pojedini igrači stvarno igrati. Oni će za mene biti heroji, buntovnici koji se opiru tehnokraciji i robotizaciji nogometa, a samim tim i kapitalizmu koji ih tjera da pobjeđuju pod svaku cijenu, po cijenu zdravlja, bez kompromisa i skrupula.

CHURCHILL

A ako tvrdoglavo želite ostati protivnici ovog sporta, vlastita uvjerenja možete potkrijepiti izjavom tada devedesetogodišnjeg Winstona Churchilla. Kad su ga pitali koja je tajna njegovog zdravlja, stari mudrac je odgovorio:
- Sport. Nikada se nisam bavio sportom.


Hvala Mladenu iz Beopolisa što mi je poklonio divnu knjigu Eduarda Geleanoa, koja me još jednom podsjetila zašto volim i zašto prezirem nogomet!

(zurnal.info)