Knjigom po korupciji

Ispod stola: Najljepše antikorupcijske priče je knjiga priča nastala u sklopu projekta "Knjigom po korupciji", koji su zajednički realizovali Transparency International Hrvatska i izdavačka kuća V.B.Z.

Autori priča u knjizi su Vlado Bulić, Ivica Đikić, Zoran Ferić, Julijana Matanović, Jurica Pavičić, Edo Popović, Ivana Simić-Bodrožić, Olja Savičević-Ivančević, Tena Štivičić i Ivan Vidić te neobjavljivani autori (Darko Šeparović, Nenad Dragaš, Andrea Žigić-Dolenec, Ksenija Kušec i Jadranko Pušić).

Urednik knjige Marko Pogačar za Žurnal pojašnjava kako je do ostvarenja projekta Knjigom po korupciji, samo jedne od karika u široko osmišljenoj akciji Kulturom protiv korupcije, došlo na inicijativu Transparency Internationala Hrvatska, u saradnji s izdavačkom kućom V.B.Z.:

- Cilj je bio, kako to i samo ime govori, kulturnim manifestacijama i artefaktima, u našem slučaju beletristikom, ukazati na jedan od gorućih simptoma problema u kojem se do grla nalazi naše društvo, naravno, nikako ne samo naše. Sigurni smo da će ova knjiga podići dosta medijske prašine i još jednom, barem nakratko, staviti svakodnevni problem korupcije u fokus najšire javnosti. Time, nadamo se, na neki način ukazujemo i na sam problem – sistemsku neodrživost poretka koji u svoje temelje, kao imanenciju, ima upisanu fundamentalnu socijalnu nejednakost…

Ističe i kako su posttranzicijska društva dobra podloga za korupciju:

- Takva društva, kakvo je i ovo naše, sjajni su poligoni za manifestacije simptoma sistemske nestabilnosti poput korupcije i sličnih. Mislim da je domaćem čitaocu odgovor jasan – i sami ste se, ne sumnjam, s ovom praksom razmjerno često susretali, na najrazličitijim i najneočekivanijim mjestima.

Ipak, može li i kako književnost uticati na svijest o korupciji ili djelovati u pozitivnom smislu na njenom smanjenju? Izdavač smatra kako je važno barem ukazivtai na korupciju, ali da osim te svrhe knjiga svakako ima i onu drugu – jednako vrijednu – umjetničku:

- Književnost može, mislim pritom uglavnom na beletristiku, s vremena na vrijeme podići zasluženu prašinu oko svega, i problem korupcije i slične probleme staviti u centar pažnje, pogotovo kad se radi o ovako elaboriranim i medijski dobro pokrivenim projektima. Da će ovakva književnost unutar postojeće paradigme utjecati na konkretnu sistemsku promjenu bilo bi naivno očekivati, no to od nje nitko ni ne očekuje. Za pravu liniju fronte bit ce nam potrebne neke druge knjige i neko drugo oružje, no, što je bitka bez ljepote, koju ove mahom vrsno napisane priče, nepobitno posjeduju…

Promociji knjige prisustvovali su visoki hrvatski zvaničnici - predsjednik Ivo Josipović, glavni državni odvjetnik Mladen Bajić i ravnatelj Uskoka Dinko Cvitan. Autori su govorili o tome šta je njih nagnalo na pisanje ovih priča. Za Ferićevim je to bila njegova "osobna frustracija" iz djetinjstva, kad je nosio "kovertu s novcem",  a za Popovića je jednako važan građanski aktivizam i spisateljski angažman jer je u pitanjima korupcije "najgora ravnodušnost". Đikić drži da je od literarne vrijednosti objavljenih priča važnija gesta kojom se društvu šalje poruka.

Magazin Žurnal svojim čitaocima, zahvaljujući V.B.Z.-u poklanja priču Ede Popovića "Tako stoje stvari".

Edo Popović

Tako stoje stvari

all the bed things I do

will go up in smoke

and so will I

(Ikkyū)

Opet su me tukli, poslije večere, u hodniku, pljuvali su me i
udarali, krv mi je curila iz usta i nosa i kapala po podu, prljavi
ubojico, trudnice ubijaš, govorili su mi, a nisam...

Nisam ubio tu ženu. Ne bih to mogao učiniti, ne bih mogao ubiti
čovjeka, samo sam nakon toliko godina na cesti poželio probuditi se
konačno na toplome i suhom. Nisam je, kažem, ubio, niti je to bila
moja ideja, uostalom.

To jutro probudila su me dva policajca u uniformi. Jedan me je udario
nogom, najprije u leđa, a onda i u glavu. Nije im to inače običaj,
niti smo im zanimljivi mi beskućnici, od nas ne mogu dobiti ništa,
niti će im se upisati kao junački podvig ako nas uhapse i privedu zbog
skitnje, koliko su puta samo prošli pokraj mene dok sam tako ležao na
pločniku, ali to jutro, velim, taj je policajac iz nekog razloga
poludio, udarao me je u glavu i vikao: "Ti si to uradio, ti si je ubio,
priznaj, mater ti jebem."

Jaukao sam kvrčeći se, pokušavajući rukama zaštititi glavu, nisam
pojma imao o čemu on priča, kakvo ubojstvo, ništa nisam vidio ni
čuo, spavao sam, kad spavam, mogu pokraj moje glave prolaziti tenkovi,
neće me probuditi, a i kad vidim neko sranje, pravim se da ga ne vidim,
tako se mirnije živi, a ja sam ljubitelj mirnog života, no ovaj put
stvarno nisam ništa čuo ni vidio niti sam znao o čemu se tu radi, a
on je i dalje vikao na mene, i udarao me, a onda je odnekud izvukao
pištolj i ja sam se usrao od straha, pomislio sam taj će me luđak
još i ubiti, i počeo sam plakati i moliti ga da ne puca, a on mi
je pružio pištolj, i ja sam ga automatski uzeo ne znajući što s
njim, a on je izvadio drugi pištolj i počeo je vikati da bacim
pištolj, i ja sam ga bacio, a drugi je policajac uzeo taj pištolj za
cijev i stavio ga u neku vrećicu.

Ni tada mi nije ništa bilo sumnjivo, mislio sam, neki nesporazum,
sigurno se radi o nekom nesporazumu, zamijenili su me s nekim, ubrzo će
se stvar raščistiti, čim me odvedu u postaju i preuzmu me neki
razumniji policajci, koji sam ja kreten, kao da postoje razumni
policajci.

Tek sam sljedeće jutro shvatio o čemu se radi. U ćeliju je provirio
neki tip i rekao:

"Oho, pa uopće ne izgledaš tako opasno." A ja sam blenuo u njega:
"Ko, ja?" i on se nasmijao i ubacio novine u ćeliju. Na naslovnoj
stranici bila je moja fotografija, kako me vode u postaju. Istina, bila
je ondje hrpa novinara, i tad sam počeo malo sumnjati, otkud odjednom
toliko novinara, vidio sam i trojicu tipova s kamerama, ali opet, mislio
sam, ti novinari uvijek su ispred policijskih postaja i sudova, oni i
žive od tuđih nesreća, i sam sam često čitao o raznim ubojstvima i
nesrećama, ali sada, kad sam ugledao sebe u novinama, sinulo mi je u
što sam upao, i spopao me strah.

Koji je još narastao i ispunio me cijelog kad sam pročitao da sam
ubio trudnu suprugu nekog ministra.

Čuo sam za taj slučaj, cijeli je grad brujao o tome, ljudi su bili
ogorčeni, tražili su ubojičinu glavu, a i sam bih rado otkinuo glavu
tom ubojici, tko ne bi.

S druge strane, ubojstvo trudnica u ovim krajevima nije novost, a
najpoznatiji je takav slučaj onaj Sarajeva, gdje je ubijena trudna
žena nekog cara, zbog čega je izbio Prvi svjetski rat, a ubojica, zvao
se Gavrilo Princip, poslije je slavljen kao heroj, i po njemu su se
zvale mnoge ulice i škole u onoj državi Jugoslaviji.

No ovo je nešto drugo, ovo nema veze s politikom, ovdje se radilo o
pljački, tko bi normalan ubio trudnu ženu? Sigurno je nisam ubio ja,
kao što stoji u naslovu, mora da je to učinio neki psihopat, ili
narkoman, oni su spremni na sve da dođu do droge.

Osim toga, mislio sam, kako sam mogao ubiti ženu koju nikad u životu
nisam vidio?

No, nisam trebao razmišljati o tome, u novinama je sve pisalo, i kako,
i kada, i gdje, i zašto. U novinama uvijek piše što nam se događa
i zašto, uopće ne trebamo uključivati mozak što se takvih stvari
tiče, valja nam samo čitati novine i kupovati stvari koje tamo
reklamiraju, i sve će biti u redu.

Dakle, tu piše da sam je ubio prije tri dana, u podzemnoj garaži
trgovačkog centra u Novom Zagrebu, da sam joj tri puta pucao u glavu, a
onda sam iz njezine torbe uzeo novčanik i pobjegao. Snimka sigurnosne
kamere koja pokriva mjesto ubojstva misteriozno je nestala, policija
još istražuje kako se to moglo dogoditi? Ali, stoji u novinama,
zahvaljujući brzoj, kvalitetnoj i temeljitoj istrazi uhićena je osoba,
u zagradi je navedeno moje ime i prezime te starost, za koju se osnovano
sumnja da je počinila taj gnusni zločin i kod koje je pronađeno
oružje kojim je zločin počinjen.

Bingo!

I kao da to nije bilo dosta, u ćeliju je tada ušao policajac koji me
je jučer iscipelario i rekao mi:

"Slušaj, možeš birat. Jedan, priznat ćeš i lijepo sjedit u
zatvoru. Dva, negirat ćeš i eventualno će te, ako ćeš imat masu
sreće, sudac oslobodit, al ćeš dobit metak čim izađeš van. Jel
jasno?"

Pa se pokupio.

Neko vrijeme sjedio sam na krevetu i zurio u pod. Nije mi on trebao
ništa reći, i sam bih skužio da sam u gabuli, ako sam ostao bez
stana, nisam bez mozga, vidim što se oko mene događa, vidim tko vozi
kakve aute, tko gradi kuće od milijun eura, a tko kopa po kantama za
smeće, i jasno mi je, velim, da policija i suci nisu tu da čuvaju moju
guzicu, red i zakon, već da čuvaju guzice onih koji imaju lovu i
položaj i koji ovu zemlju vuku naprijed, kako piše u novinama ispod
slika takvih ljudi.

Kakav je na primjer onaj čija se fotografija nalazi odmah ispod moje
na naslovnoj stranici. On gradi neku zgradu u centru grada, ja prosim na
ulici. Njega nešto gnjave iz ministarstva graditeljstva, mene iz
policije. On pliva u lovi, ja u govnima. On će riješiti svoj problem,
ja neću.

To nije peh.

Tako stoje stvari.

Dok sam tako zurio u pod, sjetio sam se onog filma u kojem neki
Indijanci žrtvuju ljude da zadovolje bogove i masu. Nije mi se svidio
film, previše je krvi u njemu, a ja ne mogu podnijeti krv, kao onda kad
je pred mojim očima auto pokupio nekog djedicu i odbacio ga na
pločnik, a iz glave mu je šiknula krv, srušio sam se u nesvijest,
tako da su oni iz hitne pomoći morali brinuti o dvojici, nije mi se,
velim, svidio taj film, ali u jednom se mogu složiti s njime: kad se
dogodi neko sranje, netko mora nadrapati kako bi bogovi i masa bili
mirni.

Znademo tko su današnji bogovi.

Masa je uvijek ista.

Masi je svejedno tko će nadrapati, važno je da u novinama
pročitaju da je krivac uhvaćen i kažnjen, i odmah su mirniji. Bolje
im je. Imaju osjećaj da žive u normalnom svijetu.

Zbog toga, ali i zato što sam bio umoran od godina skitnje i što sam
poželio kakav-takav krov nad glavom, priznao sam da sam ubio tu ženu.
Osim toga, znao sam da onaj policajac misli ozbiljno. Zatvor je još
uvijek bolji izbor od metka. Jedino što nisam računao na to da
osuđenici ne vole ubojice trudnica.

Dobio sam deset godina. Svaki dan me tuku. Svaki dan pljujem krv po
hodniku. Polako se navikavam na batine i krv.

Vani je, čujem, sve u najboljem redu.

Bogovi mirno nastavljaju sa svojim poslovima.

Masa je sretna i zadovoljna.

(zurnal.info)