Šljam egoistični: Ko su pripadnici najopasnije populacije u Bosni i Hercegovini?

Siguran sam da Diana Zelenika najozbiljnije misli da je najveći problem ženske populacije ove naše lijepe domovine to što još uvijek nemamo Ikea prodavnicu.

Kao što svi dobro znamo, o našim životima ne odlučuje normalan, staložen svijet. Ma kakvi, to je jedna živopisna skupina egoista koja svoj privilegirani položaj koristi kako bi sebi život napravila što udobnijim. To je opšte poznata stvar, pomalo me i sramota to iznova napominjat. 

Ipak, ono što kod njih fascinira jeste brzina njihove mutacije. 

MUTACIJA

U početku su oni sasvim obični primjerci neke od bosanskohercegovačkih nacija – mali ljudi, puni neznanja i različitih strahova, uplašeni od svega na svijetu - drugog i drugačijeg, društvenih promjena, novih tehnologija, budućnosti, šefova… Gaze nejaki pod zvijezdama, paralizirani od egzistencijalnog grča. Onda, preko noći, tačnije preko jedne trijumfalne izborne večeri, dobrohotni prst sudbine ustremi se prema njima i ne zgnječi ih, naprotiv, izabere ih da ušetaju  u neki parlament, vladu, skupštinu, vijeće… I onda odmah, momentalno i monumentalno, dogodi se veliki prasak, bljesak, šta li, i oni pomisle da su bolji od nesretnika čije su drhtave redove napustili, da zaslužuju više, da trebaju bolje, da je to pravedna prirodna selekcija. 

Od tog momenta oni smatraju da je najveći problem ženske populacije u Bosni i Hercegovini to što ona još uvijek nema Ikea prodavnicu. Ali, da se razumijemo, njihovo poimanje ženske populacije je prilično skučeno, takorekuć selektivno, ne misle oni na sve žene, misle samo na sebe i sebi slične. Nikoga drugoga ne vide i to sljepilo vjerovatno je posljedica onoga bljeska iz prethodnog pasusa.  

Na žalost, čak i takvi kakvi jesu, svakoga prezira vrijedni, naši narodni poslanici i poslanice nisu najopasniji dio ovoga društva. Nisu to ni nacionalisti, taman posla, nisu nit četnici, ustaše a ni mudžahedini, nisu ni kriminalci, ni ratni zločinci, dementni generali nit psihopatski heroji. 

OKRENIMO SE BUDUĆNOSTI

Najopasniji dio društva je onaj nježni sloj, prhak i delikatan - najčešće čuvari urbanoga duha, obrazovani, ukusno odjeveni i obuveni. Stoje iza tamnih naočala i najozbiljnije tvrde da se pretjeruje sa kritikama, preziru loše vijesti, za kompletan geostrateški položaj zemlje krive seljake i mudruju: “Hajte molim vas, ko hoće radit naći će i poso, ne smijemo kukat, nego stvari realno sagledat, a ima se gdje izać, ima modernih butika za obuć, izađite u prirodu, dobićemo žičaru, doći će nam Čola, evo sad i Ikea.” 

Na svaku lošu vijesti, oni širom rašire lijepe oči i smjerno, sasvim uljudno kažu “okrenimo se budućnosti”

To su one naše tihe, pristojne komšije, koje užasno nerviraju nesretnici koji kukaju nad svojom sudbinom. Nesretnicima su oči urokljive, bulje, “da je i njima”, zbog njih građani ne mogu zasluženo uživati u stečevinama. Kako planirati odmor u Austriji dok nekakva kukavelj jeca kako nije šest mjeseci dobila platu? Kako voditi pristojan život ako te uznemirava horor storija o višedecenijskoj potrazi za kostima ubijene porodice? Kako, molim vas lijepo?  

Ovaj sloj društva prilično je otporan i najjasnije se pokazuje u najekstremnijim prilikama. Jer, znate, nisu oni osjetljivi samo na štrajkove, novinarske tekstove o korupciji ili nepotizmu, ne podnose oni ni koncentracione logore, hapšenja, progone, batinanja niti ubistva. I pred takvim prizorima, oni elegantno, decentno, nego kako, okrenu leđa i prošapću “okrenimo se budućnosti”. 

ŠLJAM

E takvi, takvi nas ubijaju razornije i dugotrajnije od svakog teroriste ili generala. 

Šljam egoistični. 

(zurnal.info)