Korak, dva i eto mraka

Jim Ford je 1969. godine snimio album “Harlan County”. Kada ga je čuo, ekscentrični Sly Stone, koji je izbacio Milesa Davisa iz studija samo zato što mu je dodirnuo klavijature, nazvao je Forda the funkiest white man I know. Eto, toliko je to dobra ploča, ako ničemu bar Stoneu moramo vjerovati.

Ford je rođen u Kentakiju, u konzervativnoj porodici, kojoj je jedina zabava bila slušanje folk muzike. Kad mu je konačno dosadio svakodnevni “muzički tobogan”, pobjegao je u New Orleans gdje je živio na ulici i družio se s tamošnjim uličnim muzikantima i orkestrima. U neprestanoj potrazi za novim iskustvima, dobrim ili lošim, nije mu bilo pretjerano važno, premjestio se u Kaliforniju. Etape njegovih selidbi mogu se lako locirati na ploči Harlan County, mada su bluegrass, country, soul, funk, rock često izmiješani do prijatne neprepoznatljivosti.

Kao i mnogi drugi, skoro neprirodno talentirani muzičari, i Jim Ford je imao problem s drogama. Nakon izlaska ploče belaj je postao toliko veliki da ga nikako nije mogao riješiti. Postao je nesposoban za bilo kakav kontakt s ljudima. Preko noći, funky kicoš nestao je sa scene. Bez ikakvog traga!

Izgleda da ga niko nije pažljivo ni tražio, jer nikada nije napustio Kaliforniju. Samo se izmakao iz muzičkih krugova i mondenskih mjesta. Korak, dva i eto mraka... Švedski fanovi pronašli su ga 2006. godine u njegovoj kamp kućici koja je bila nakrcana master trakama nikada objavljenih pjesama.

Izdavačka kuća Sonic imala je ogromne planove s Fordom – prvo kompilacija neobjavljenih snimaka, onda demo kolekcija, pa konačno i povratak na scenu. Na žalost, u novembru 2007. godine Ford je pronađen bez svijesti u svojoj kamp prikolici. Istrošeni organizam konačno je popustio.

Eto ti sreće...

…

Nedavno je preminuo Terry Callier jazz, folk i soul muzičar. Ako slučajno nemate, obavezno nabavite njegov album “What Color Is Love”, koji je snimio 1972. godine.

Iako je snimio takvu ploču, Callier je čitavu deceniju odustao od muzike. Da bi obezbijedio sigurnost porodici radio je kao kompjuterski programer i svirao tek povremeno, da uljepša svakodnevnicu. Srećom, krajem devedesetih godina počeli su ga otkrivati soul i jazz DJ-evi, a onda i popularni muzičari. Prvo je s njim sarađivala Beth Orton onda Paul Weller i Massive Attack.

Koga zanima neka istražuje taj period Terryjeve karijere. Meni je ploča “What Color Is Love” sasvim dovoljna. Volio bih je imati u vinilnom obliku. Gledao bih kako igla štepa po filigranskoj produkciji, a omot bih naslonio na gramofon i hvalio se gostima namjernicima.

(zurnal.info)