Iz Crvenog solitera: Kristalne noći

Vijesti idu u valovima – “Prosvjed u Zadru protiv covid propusnica, ljudi nosili žute Davidove zvijezde na odjeći”, asocirajući, valjda, da su oni neki Židovi, koje se tjera u smrt u plinskim komorama? (Istoga je dana, 9. studeni - Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. Na “Kristalnu noć”!) 
Upravo isti dan, noć, večer, samo u Beogradu, specijalne snage policije čuvaju zid stambene zgrade (?!) na kojem je nacrtan Ratko M., u Njegoševoj ulici! Kordon policije razdvaja desničare i ljevičare (od kojih su dvije žene gađale mural kokošijim jajima). 
Na zidu nacrtani, bio je general srpske vojske u BiH, osuđen pred Međunarodnim sudom u Haagu (koji priznaju sve republike nekadašnje Jugoslavije) na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida u Srebrenici, zbog granatiranja Sarajeva, itd…
A večer je, noć je Međunarodnog dana borbe protiv fašizma i antisemitizma! 
Stvarnost je potpuno okrenuta naglavce. Pristojni ljudi idu pognutih glava, sve siromašniji, sve beznadniji. Sve je skupo, skuplje, do neba, kaže Lj. 
Od goriva za kamione dušegupke, kruha, lijekova, do kokošijih jaja. Do važnih zidova, ne Židova.
Do kristala i plina. 

* * * 

Plačevina od domovine. Promijenili smo puščanom orozu samo kažiprste dječaka. Orozovi su isti, isto I klikću, svake zore, bilokoje godine.
“Ćelavi dječaci mirišu Renault” - koliko su me samo zajebavali frendovi 1990. godine, kada se pojavio taj stih u mojoj prvoj knjižici “Noćni Gorbačov”! “To ne znači ništa…”, vikali su oko Crvenog.
A, onda su ćelavi dječaci počeli da se pojavljuju odasvud, u Audijima, Mercedesima, Renaultima… 
I šmrču, mirišu. 
Od kristala do plina. 

* * * 

A za to vrijeme….
U BiH otvorena prva javna kuhinja za bebe ! U Bratuncu je, dakle, otvorena javna kuhinja za najmlađu djecu “svih nacionalnosti”. U sklopu kuhinje je i prostorija u kojoj roditelji mogu besplatno dobiti i odjeću za svoje bebe. Dolaze roditelji iz Bratunca i Srebrenice. Trideset beba iz ta dva grada svaki dan dobiva obrok – litar mlijeka, griz, kašice, kakao, čokoladni dodatak za mlijeko, bio-baby sok, domaće voće i povrće otkupljeno od domaćih poljoprivrednika. 
Bratanac i Srebrenka.
Tu bi trebalo da mi nestane tinte u olovci. „Raskoljnikovljeva“ je pjesma iz „Noćnog Gorbačova“, napisana 1988. godine. Sve ušice bez naušnica, sve ušice.

* * * 

Ali, tinte ima, samo je od fluorescentnosti prešla u deranje:
“Pažnja! Pažnja! Prelazak poljske granice je legalan samo na graničnim prelazima” – čuje se preko razglasa upozorenje upućeno migrantima sa druge strane bodljikave žice. Reflektori, psi.
U šumama između dvije zemlje, Bjelorusije i Poljske, ljudi, tisuće muškaraca, žena i djece, bukvalno umire od smrzavanja, od gladi… Noću se temperature spuštaju ispod nule, vatre svijetle, izgladnjeli ljudi već lišeni ljudskih osobina očajni umiru. Najmanje osam ljudi je umrlo do sada, uglavnom od hipotermije, usljed nasilja poljskih vlasti i lažnih obećanja Bjelorusije. 
Kristali se nahvatavaju na ljude zaogrnute ćebadima, isprepadanim, šokiranim “tom Europom”, tretmanom kao prema zvijerima… Niotkud sažaljenja. Niotkud pomoći. Ovo je svijet bez milosti, bez nade. Bjelorusija prijeti obustavom opskrbe plinom Europi. Na ničijoj zemlji, opet neki ljude mlate neke ljude (poljski, bjeloruski, litvanski graničari). 
Kako smo postali takva rasa, jesmo li ikada bili drukčiji? Nismo, naravno. Žica, logor, ponižavanje ljudi od strane drugih ljudi, otimanje, prebijanje, plač, histerija, glad, glad, glad…Postojanje nekog Schumana, Mozarta, čisti incidenti, čak je posljednji završio u masovnoj grobnici za sirote, ili Mahler, Horovitz…

“To su isto semiti, ti migranti”, kaže konobar u tržnom centru, pokazujući na članak u mojim otvorenim dnevnim novinama, “samo, muslimanski semiti”. 
“Što ih Amerikanci ne prime?”, nastavi, nesvjestan da ponavlja rečenicu njemačkog građanina o Židovima, izgovorenu 1938. godine. 
“Što njih nisu vakcinisali?”, dobacuje ćelavi dječak za susjednim stolom. 

* * * 

Kad god bi popio koju rakiju više, uzimao bi kutiju iz kredenca. 
Iz nje bi vadio zrno, puščano zrno, koje su mu iz lubanje odstranili na VMA u Beogradu, ’94. 
Bio je tad danima u komi. Nikada više nije progovorio. Ne može. Ni riječi.
Pogodio ga rikošetiran metak koji mu je kroz vilicu nekako dogurao do maloga mozga, i tu se zaustavio. 
Pretrčavali su neku livadu, njih trojica iz čete, dan sunčan, ubio se za neku tekmu ili cugu kraj vode. 
Frajer ih sačekao i povaljao mitraljezom u dva rafala, nestao u šumi. Od krvi nije ništa vidio, to je zadnje čega se sjeća, vreline po očima, neke svjetlosti, nejasno, nečiji krik još nejasnije. 
Oni pali izrešetani, mrtvi na njega, i spasili ga. Njih dvojica. 
Uzme, kažem, to zrno, kad popije, iz kutije na kredencu, pa kao da s njim ima neku priču koja se u šutnji i raspliće dok ga netremice gleda. Kada bi pričica tražila neki babeljevski trag, došao bi netko ulaštenih čizama, u oficirskoj uniformi, koji bi se derao: taj metak, to zrno, dragoviću, ne pripada tebi, nego onome koji je cijev njime punio! Ali, pričica ne traži čak ni babeljevski kraj. Ništa ne traži. 
I kakav je to sentiment, spram jednog metka, koji je pritom napravio vlasnika kutijice invalidom, šutljivim invalidom? Ništa, nakon nekog vremena on vrati zrno u kutijicu, kutijicu u kredenac. 

Sve poslije toga je kristal. 

(zurnal.info)