Sport

LIKVIDACIJA VELEŽA: Jami koliko možeš

Od svega što je nekad bilo ostali su samo navijači. Ali i oni su već umorni od dugogodišnjeg truckanja po vukojebinama i pokušavanja da spase voljeni klub

 

 

 Pokušat ću biti kratak, precizan, konkretan, unatoč tome što problema ima za jednu ozbiljnu studiju koja bi uključivala sociološke, ekonomske, psihološke i kakve sve ne analize. Proteklih par tjedana u Mostaru se iskristalizirao još jedan problem koji oslikava propadanje čitavog BH društva. Riječ je o propadanju kultnog i jednog od najvoljenijih nogometnih klubova bivše države. Govorimo o Veležu, naravno.

UMORNI NAVIJAČI

Ono što se s Veležom događa u poslijeratnom periodu istinski oslikava kako nezrela i glupava politika i divlji „biznis“ uništavaju čak i simboličke potencijale ove države. Egida „jami koliko možeš“ došla je glave nekada slavnom i ponosnom klubu. U pripreme se ulazi bez trenera, bez definiranog igračkog kadra, sportski direktor daje ostavku dan prije početka priprema, igrači nisu dobili plaće mjesecima itd. Sve u svemu potpuni kaos i rasulo. Baš kao i u cijeloj državi. Ono što je znakovito za cijelu situaciju jeste upravo činjenica da je Velež, kao simbol Mostara i BiH, ne bačen na konopce nego već odavno izvan ringa. Velež je istinska metafora rasapa društva u kojem živimo. I to već godinama, ali na to nitko ne obraća pažnju.

Od svega što je nekad bilo ostali su samo navijači. Ali i oni su već umorni od dugogodišnjeg truckanja po vukojebinama i pokušavanja da spase voljeni klub. Legende Veleža su daleko od kluba zbog upravljačkih struktura i menadžerčića koji već godinama od njega rade privatnu prćiju iz koje sustavno isisavaju po 100, 200, 1000 kerma.

U uvjetima BH nogometanja za konstantne uspjehe dovoljno je stvarno malo sredstava i ne treba nam nikakav Abramovič, dovoljni su Bajević, Halilhodžić, Marić. No, zašto bi oni bacali svoje novce u bunar sitnim proždrljivim piranama? Dođu, vide koliko je sati i razgule. Nema ozbiljnog čovjeka s kojim bi sjeli za stol i pokušali osmislitit dugoročan projekt i strategiju za razvoj kluba. Vjerujte, nije slučajno Ahmet Džubur suspendiran. Konačno smo imali lika koji je vukao pošteno i pametno. No, to je mnogima smetalo pa su preko mafijaški organiziranog nogometnofudbalskog saveza čovjeka udaljili od Veleža, a s njime i pamet i mogućnost da Velež ponovno izraste u uzoran sportski kolektiv. Očito je mnogima stalo da se Mostar i BiH unište prije svega na simboličkoj razini, a onda i na svakoj drugoj. A način na koji se to radi je stvarno gadljiv. Kokošarski, džeparoški, baš kao što političari već godinama kradu i varaju izmučene građane ove zemlje.

Glavinjanje se naročito vidi u mlađim uzrastima. Nekada slavna nogometna škola danas niti ne postoji. Ono što bi trebao biti temelj svakog ozbiljnog kluba, u Veležu je igralište za tatine sinove. Tate tih sinova mogu makar treneru gurnuti nešto keša pa da čovjek preživi. Čak ih se ne može ni kriviti (trenere mlađih uzrasta op.a.) kad iza njih ne stoji ozbiljan klub. A vjerujte, talenata u Mostaru ima. Samo, bolji se nogomet igra na školskim terenima i malonogometnim turnirima nego u prvoligaškoj konkurenciji. Ako te nema tko gurnuti sigurno nećeš igrati u Veležu pa da si novi Tuce. To vodi k tome da svaki kabadahija koji za sebe kaže da je menadžer dovodi igrače ž klase i iste prodaje dalje, a mostarska djeca ne mogu ni blizu. Stara je to i poznata priča i ne odnosi se samo na Velež.

TREBA DA SE ČISTI

Ono što se trenutno događa u Savezu ne treba ni komentirati. I jedino se možemo moliti da UEFA stvarno suspendira cijeli Savez i sve reprezentacije i klubove pa da se situacija počne čistiti. Jer toliku količinu samoljublja i bezobrazluka je istinski teško svariti. To govori o gluposti čelnika Saveza, govori o njihovoj neljudskosti i nebrizi za sport. A sport bi, pored obrazovanja, trebao biti osnov zdravog društva, igra kroz koju se djeca uče disciplini i tjelesno razvijaju. I nije bitno tko će postati profi. To postanu rijetki i uporni. Uglavnom, kao i u politici, kod nas sportom vladaju provincijski tikvani, seoske gazde bez trunke soli u glavi. A mi, mi za njih niti ne postojimo, ne postoje djeca, ne postoji budućnost, ne postoji ništa osim njih samih. Za povratiti i ništa drugo. I onda se ljudi čude kad se razbiješ ko kanta i upadneš u tešku duboku tugu koja te izjeda i muči do kraja svijeta. Naprosto, tko više može podnijeti bezgranični bezobrazluk? A taj je bezobrazluk poput živog blata u koje tonemo sve dublje i dublje i već nam odavno puni usta.

Jednostavno, sve treba rasformirati. Sport u BiH treba biti amaterski. Jedino tako možemo skloniti mešetare od sporta i vratiti mu njegovu bit. Ako Irska, Danska, Švedska i Norveška imaju poluamaterske lige, a bogatiji su i sređeniji od BiH u svakom smislu, ne vidim što se mi tu imamo kurčiti. Po kojem osnovu mi imamo profi lige? Po kojem osnovu udruge građana, što naša sportska društva jesu, mogu poslovati kao profesionalni sportski pogon? A? Naravno da je to potpuno ludilo, ali samo jedno od ludila koje živimo. Pod hitno treba mijenjati zakon o sportu i amaterizirati sve sportske pogone. Djeci i roditeljima razlog za bavljenje sportom ne smije biti novac. Sportu u BiH treba vratiti suštinu, a to jedino amaterizacija može učiniti. Fokus mora biti na radu s djecom. Od sporta se mora maknuti politika i kojekakvi „biznismeni“, a to se može jedino ako ne postoji financijski interes.

Kad poželim da Velež ispadne u kantonalnu ligu to je zbog toga što sam uvjeren da, kad ne bude ni ovo malo para što ih ima, sve će pirane otići na drugo mjesto tražiti hranu. Tad možemo krenuti iz početka. Vratiti klub i radost igre mostarskoj djeci, koja će istinski cijeniti proleterski crveni dres. A onda ću i ja ponovno ići na stadion, a i mnogi drugi koji se na pomen Veleža uzrujaju i rastuže, jer ne mogu podnijeti sve što se događa s klubom u koji se zaklinju cijeli život.

(zurnal.info)