PISMENA ZADAĆA:Ljuti li vas iko, glasate li za svoje?
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Marko Tomaš

PISMENA ZADAĆA: Ljuti li vas iko, glasate li za svoje?

Plaču li radnik i radnica kada djetetu ne mogu osigurati tri obroka dnevno? Skrivaju li suze od djece? Znate li koliko košta biftek u skupštinskoj menzi? Ljuti li vas itko? Glasate li za svoje?

Ljuti li vas iko, glasate li za svoje?
foto: alexandra stojkov

 

Bizarnosti me isprva magnetski privlače. Zatim počnu gnjaviti. To je slučaj i s nesretnom destabilizacijom Bosne i Hercegovine. Naprosto, Bosna i Hercegovina i stabilnost ne idu jedno uz drugo. Jedina stabilna stvar, bosanskohercegovačka konstanta jeste pad, možda je bolje reći srozavanje apsolutno svega što je ikada na ovim prostorima bilo iznad nule, one danas teško dosegljive točke nepostojanja, ništavila. Postali smo primjer kako je moguće dodatno uništavati, unižavati, ponižavati nešto već uništeno, prodano i poniženo. Osobe ponajviše odgovorne za jedini tekući društveno – ekonomsko – politički proces u Bosni i Hercegovini i regiji ovih su se dana sastale u Mostaru. 

 

CRNI AUTOMOBILI

 

Nakon nekoliko dana ukradenih od strane opjevanih mostarskih kiša - upornijih od mitske hercegovačke živuljke, magarca - osvanuo je raskošan proljetni dan. Prvi dan sajma gospodarstva, koji se, mostarski bizarno, održava u praznim halama tvornice „Soko“, prosto je mamio na dangubljenje u vidu čuvenog mostarskog „gušteranja“. U karakter svakog Mostarca je utkana jedna tanka gušterska osobina a to je ljubav prema fizičkom mirovanju i izlaganju suncu. Krovna terasa jednog ugostiteljskog objekta u centru Mostara idealna je za tu krajnje nesportsku i antikapitalističku mediteransku disciplinu. Na njoj smo se nešto nakon podneva obreli moj prijatelj Dragan i ja.

Komentirali smo izbore u Srbiji, po milijuniti put izvukli iste zaključke koje smo garnirali kiselim humorom. Sirene proparaše zrak taman kad smo vedro primijetili kako je u odnosu na neke zemlje čak i BiH zemlja jasnog političkog smjera i uzornog državnog sustava. Promet je u samom središtu grada zaustavljen kako bi izlokanim mostarskim cestama uz policijsku pratnju bez zastajanja prošla kolona crnih automobila sa zatamnjenim staklima. Nakon što je prošla kroz kružni tok na Španjolskom trgu, crna kolona je skrenula prema zgradi u kojoj se nalazi središnjica stožerne političke snage Hrvata u BiH rečenoga HDZ – a. Propade tako naša balkanska Švedska dok si rekao policijska sirena. A dok je ona propadala s mostarskog aerodroma put neba se vinula legendarna, u javnosti često prizivana i spominjana, letjelica na propelerski pogon, koju kao privatno prometalo koristi mitsko političko biće obljubljeno u dvije srpske republike i tri mađarske općine – Milorad Mile Dodik. Djelovalo je kao da leti prema Gacku a gdje je zaista odletio Miletov privatni helikopter vrag bi ga znao. Ono što smo znali jeste da je netom prije polaska prisustvovao otvaranju sajma gospodarstva u društvu prve srbijanske gospođice ministarke, Ane Brnabić, hrvatskog kancelara Andreja Plenkovića i domaćeg čovjeka, koji u krugu tvornice „Soko“ predstavlja istinskog domaćina, Dragana Čovića. Taj je čovićvjek vjerojatno najbolji primjer za kalibriranje spomenutog uglednog društva i slikovito prikazivanje političkih dosega nabrojanih uglednika i uglednice. 

„Soko“ je kroz tranziciju od tvornice koja proizvodi avione do praznih sajmišnih hala proveo upravo plemeniti dr. Dragan Čović. Sličnim tranzicijskim putom svi članovi društvanceta okupljenog u Mostaru vode države i institucije koje predstavljaju. Kao što „Soko“ odavno nije „tvornica aviona“ tako to što oni predstavljaju odavno nisu države niti institucije. Ostale su samo prazne hale, ljušture, kosturi na smetlištu povijesti, mrtvaci na biračkim mjestima. 

 

NARODNO BIĆE

 

Iz apatije u koju smo upali gore opisanim misaonim tokom trgnuli smo se prisjetivši se ohrabrujućeg podatka da su na biračkom mjestu u Mostaru na izborima za srbijanski parlament premoćnu pobjedu odnijeli SNS Aleksandra Vučića i SRS Vojislava Šešelja. Ta činjenica i ono što će se tek, ali sasvim sigurno, dogoditi na bosanskohercegovačkim izborima govori o tome koliko je narod oduševljen postignućima ovdašnjih političkih pregalaca. Zaslužili su svaki glas takvog naroda kao što je i takav narod debelo zaslužio njih baš takve kakvi jesu u punom kapacitetu. Zbog svega toga odavno umrli ljudi moraju trenirati glasanje jer uskoro nitko živ a iole normalan neće ostati da ludi do smrti u ovim bjelosvjetskim povijesnim i političkim pripizdinama.

Pa mi smo grozni čak i kao kolonije, svaku smo carevinu glave stajali. Nije zato ni čudo da su izaslanici imperijalnih vladara vladanje ovim prostorima doživljavali kao uvredu i kaznu. To se može sviđati samo nekome tko je precizna mjera i jasna slika „narodnog bića“. Srećom nemamo ništa s nebom i suncem pa su tog dana klimatski uvjeti u Mostaru nastavili biti predivni. Idealni za šetnju. Nakon dvije kave, pomireni sa sobom i svijetom koji nas okružuje odšetali smo dalje u sunčano popodne. 

Do „svog“ frizeraja stigao sam u pravom trenutku. Nisam morao čekati šišanje pa sam se pozdravio s prijateljem i ušao u „salon“ a prijatelj, inače pasionirani šetač, otišao je odraditi jednu od svojih uobičajenih šetačkih ruta. 

Frizerka mi se požalila na PTSP pokrenut ruskom „vojnom intervencijom“ u Ukrajini. Jel' negdje na svijetu zapucalo, rekla je, eto i njoj rata. Tko je bio u jednom ratu bio je u svim ratovima koji su se dogodili i u onima koji se tek imaju dogoditi, zaključio sam. Kada je frizerka završila posao bojažljivo sam provjerio i odahnuo kad sam vidio da se frizerkin PTSP nije odrazio na moju glavu. Svakako ona ima vlastite post traumatske poremećaje, ne zna ni što bi s njima a kamoli s tuđim. 

Kada sam došao kući otvorio sam link na tekst Vedrane Rudan kojeg mi je iz tuđine poslala moja M. Kad tamo identičan događaj kakvom sam i sam svjedočio prije nekoliko dana. 

 

DJEČAK

 

U istoj franšiznoj pekari u kojoj je bila Vedrana Rudan, samo u Mostaru, čekao sam da se ispeče pizza. U pekaru je ušao dječak, osnovnoškolac, u šaci je stiskao kovanice. Pitao je gospođu za pultom što može kupiti za 40 pfeninga. Žena koja je u ceker stavljala kupljena peciva je zasuzila istog trena i bez riječi blenula u dječaka. Dječak je bio u čistoj ali sirotinjskoj odjeći, na leđima je imao roze ruksak naslijeđen vjerojatno od starije sestre, a u šaci je imao novčića dostatno za jednu praznu kiflicu. Ponudio sam da mu kupim štogod mu se jede ali dječak je to odbio. Stegnulo mi se srce jer sam svojom ponudom kod njega izazvao samo nelagodu. Gospođa sa suzama je ponudila isto što i ja ali dječak je odbio i nju ponavljajući – samo mi dajte tu kiflu… 

Djeca u tim godinama u pekare uvijek ulaze čoporativno uz nesnosnu galamu, samo sirotinja koja svoju sirotinju pokušava dostojanstveno sakriti u pekare ulazi sama kako nitko od njegovih kolega ne bi znao koliko nema. A pride je bio na putu iz škole ka kući. Tamo je usamljen i krenuo vadeći kiflicu iz malog fišeka. Gospođa je ostala u pekari sa suznim očima i počela psovati državu u kojoj su djeca gladna. Pitala se koliko li djece nema ni za onu kiflu a pitanje je imaju li što jesti i kući. Pitali smo se to i za dječaka s roze ruksakom na leđima, ona, žena iza pulta i ja. 

Prepričavali smo slične scene koje smo doživjeli ranije. Ali to nisu teme od vitalnog nacionalnog interesa. To su tek posljedice ostvarivanja vitalnih interesa šačice gadova koji su privatizirali cijele države ostavljajući pužuću bijedu da slini naseljenim mjestima i uvlači se u kuće otupjelog i izgubljenog pučanstva. Tek je počelo, prizori istinske bijede su češći i vidljiviji iz dana u dan. Ali to je priroda kapitalizma puštenog s lanca. Istog onog zbog kojeg ukrajinska i ruska sirotinja završava život na brzinu sahranjena u neoznačene grobnice. 

Nakon dvije godine ekonomske pasivnosti profit mora biti visok i ostvaren brzo jer valja sačuvati čarobni svijet privilegija i atomiziranih prava. Samo, bojim se, ovaj put neće biti pošteđenih, čak ni blizu kraljevskih trpeza. 

A znate li vi da u parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine sjede predstavnici čak 25 političkih partija? Znate li da je čak i u socijalizmu postojao Dom naroda koji se u jednom trenutku pretvorio u Dom proizvođača? Znate li da je prezidij Bosne i Hercegovine još od 1946. godine imao čak četiri člana? Mi se bunimo zbog njih trojice a znate li da je u jednom trenutku taj isti prezidij, preimenovan prije toga u predsjedništvo Socijalističke republike Bosne i Hercegovine, imao čak 9 članova? Što mislite - brine li Dodikov helikopter zbog poskupljenja goriva? Plaču li radnik i radnica kada djetetu ne mogu osigurati tri obroka dnevno? Skrivaju li suze od djece? Znate li koliko košta biftek u skupštinskoj menzi? Ljuti li vas itko? Glasate li za svoje?

(zurnal.info)