KAKO SISTEM ŠTITI ŽRTVE NASILJA: Male kazne za nasilnike, nijednu sigurnu kuću nisu osnovale institucije

U BiH žrtve nasilja u porodici najčešće se vraćaju nasilniku zbog ekonomske ovisnosti. U tom su zakoni u većini kantona – na strani nasilnika. Naime, zakonodavstvo iz oblasti socijalne politike ne prepoznaje žrtve nasilja kao kategoriju korisnika socijalne zaštite i to u čak šest od deset kantona u Federaciji BiH: HNK, Kanton 10, USK, BPK, PK i SBK. U kantonima TK, ZDK, KS i ZHŽ žrtve nasilja prepoznate su kao korisnici socijalne zaštite.

Također, kod slučajeva ubistva žena od strane njhovih sadašnjih ili bivših partnera kaznena politika nije odgovarajuća jer se izriču neprimjereno male kazne.

Ovo je samo dio onoga na što se upozorava u izvještaju Rodna ravnopravnost i sprečavanje nasilja nad ženama, koji je u oktobru objavio Ured za reviziju institucija u Federaciji BiH.

Prema podacima objavljenim u izvještaju, u periodu od 2019. do 2022. samo jednom nasilniku sudovi su izrekli mjeru privremenog lišavanja slobode, iako su, primjera radi, samo u 2022. za 278 osoba izrečene mjere zabrane približavanja žrtvi:

- Veoma mali broj počinilaca nasilja bude procesuiran zbog toga što žrtve često odustanu od krivičnog gonjenja počinioca.

U narednoj tabeli Ured je objavio izrečene mjere u četverogodišnjem periodu (podaci Gender centra FBiH).

U Centrima za socijalni rad nije zaposlen odgovarajući broj socijalnih radnika i psihologa. Nedostaje ih ukupno 106 iz analiziranog uzorka (44% od potrebnog broja), kao i 37 psihologa (59%). Centri za socijalni rad iz Ljubuškog i Orašja uopće nemaju zaposlenih psihologa, dok u Goraždu, Travniku i Livnu imaju samo po jednog zaposlenog psihologa.

U FBiH je 52,8% žena od svoje petnaeste godine doživjelo neki oblik nasilja. Prema provedenim istraživanjima, iako 90% građana izražava visok stepen svjesnosti o problemu nasilja u porodici, 45% njih na to gleda kao na privatni problem. Čak 80% ispitanika smatra u određenim situacijama opravdanim nasilje nad članom porodice!

Ovom revizijom obuhvaćene su aktivnosti 33 subjekta: Gender centara FBiH, Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, 11 komisija/odbora za ravnopravnost spolova, 10 kantonalnih ministarstava nadležnih za socijalnu politiku i 10 Centara za socijalni rad (po jedan iz svakog kantona).

Još prije deset godina BiH se, ratifikacijom Istanbulske konvencije, obavezala da će svoje zakonske i institucionalne okvire prilagoditi ovoj konvenciji. Analizom Zakona o zaštiti od nasilja u porodici konstatovani su brojni nedostaci, a Zakon nije usklađen s Konvencijom. Revizija je uočila nekoliko oblasti neusklađenosti: pojmovi u vezi sa nasiljem, procjena rizika kod postupanja policijskih i drugih službenika koji zbrinjavaju žrtve nasilja, finansiranje sigurnih kuća, nasilje nad trenutnim ili bivšim partnerom koji ne živi u istom domaćinstvu.

Nacrt novog Zakona je već dvije godine u parlamentarnoj proceduri:

- Komisija za ravnopravnost spolova Predstavničkog doma Parlamenta FBiH još uvijek nije organizovala raspravu, iako je to bila obavezna učiniti, tako da je i dalje na snazi zakon iz 2013. – navodi se u izvještaju.  I Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona FBiH već godinu i po je u proceduri.

Često je jedino utočište koje žrtve mogu pronaći sigurna kuća. Ali u FBiH postoje problemi sa finansiranjem i zakonskom regulativom u vezi sa njihovim radom. Revizija je utvrdila da deset godina od donošenja Zakona o zaštiti od nasilja u porodici Federalno ministarstvo rada i socijalne politike nije izradilo podzakonski akt kojim bi bili propisani kriteriji i standardi za osnivanje, rad i finansiranje sigurnih kuća, iako su to bili obavezni u roku od šest mjeseci nakon stupanja na snagu Zakona. 

Nijednu sigurnu kuću u FBiH nisu osnovale nadležne institucije, već nevladine organizacije: Žene sa Une Bihać, Vive žene Tuzla, Medica Zenica, Žena BiH Mostar, Fondacija lokalne demokratije Sarajevo:
- Iako je to obaveza propisana zakonom, u FBiH još uvijek nisu uspostavljeni minimalni standardi koje trebaju ispunjavati sigurne kuće, uključujući i one u pogledu prostorija, opreme, osoblja itd. Standard koji je preporučilo Vijeće Evrope je jedno mjesto u sigurnoj kući na 10 hiljada stanovnika. Raspoloživi kapacitet mjesta u FBiH je 126, što je za 57% manje od potrebnog broja predviđenog standardom Vijeća Evrope – navedeno je u izvještaju.

S obzirom na to da su sigurne kuće formirane samo u pet kantona žrtve nasilja iz ostalih kantona nemaju mogućnost adekvatne zaštite, navodi se:

- Žrtve nasilja s mjestom prebivališta u kantonima koji nemaju sigurne kuće ne mogu pristupiti sigurnoj kući osim ukoliko se ne pokrene procedura u kojoj nadležni kanton daje suglasnost da će snositi troškove za smještaj žrtve.

Zakonom je predviđeno da se sigurne kuće finansiraju 70 posto iz federalnog budžeta, a 30 posto iz kantonalnih budžeta. Za četiri godine, od 2019. do 2022. sigurnim kućama dodijeljeno je ukupno 3,1 miliona KM i to iz budžeta FBiH 37% a ostatak iz kantonalnih budžeta. Podaci revizije pokazuju da dodijeljena sredstva ne pokrivaju ukupne troškove stručnih lica koja rade u sigurnim kućama i ostale troškove.

Osim toga resorna ministarstva i nadležna za socijalnu politiku nisu provodila institucionalni nadzor nad radom sigurnih kuća, a kao jedan od uzroka navode da u FBiH nikada nisu utvrđeni standardi rada i funkcionisanja sigurnih kuća.

Generalni zaključak revizije je da nadležne institucije nisu poduzele adekvatne i blagovremene aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti i sprečavanje nasilja nad ženama. Nema institucionalnih mehanizama, zakoni nisu usklađeni sa konvencijom, nisu izrađeni svi potrebni dokumenti, a ne poduzimaju se odgovarajuće aktivnosti za zbrinjavanje žena žrtava nasilja. ovo je samo dio uočenih propusta u sistemu koji bi trebao brinuti za žrtve nasilja,a detaljan pregled dat je u izvještaju na stranici Ureda za reviziju institucija u FBiH. 

(zurnal.info)