Sport

MARKO TOMAŠ: Sve navijačke frustracije

Moje ime je Marko Tomaš i ja sam frustrirani navijač. I to dvostruko. Naime, navijam za Velež i reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Nekad prije, situaciju je znao izvaditi Liverpool, ali u posljednje vrijeme i Merseyside Redsi postaju izvor frustracije.

Ovo i jeste priča o frustracijama.

Jasno mi je da svatko uzdiže vlastite heroje, ali frustrira me činjenica da je sarajevski lobi prije desetak godina proglasio Safeta Sušića najboljim nogometašem BiH u prošlom stoljeću. Nezahvalna je to priča, ali svatko iole razuman priznat će da to ne bi bilo tako unisono prihvaćeno da mostarski nogometni i novinarski pregaoci imaju moć suprostaviti se sarajevskim. Nekako razišljam na način da je to trebala biti nagrada za sveukupan doprinos razvoju nogometne igre u BiH. Nešto kao nagrada za životno djelo. A tu Pape ne bi imao šanse pored Sule Repca, Vahe, Duška ili Ivice Osima. Sve redom veliki igrači, ali i veliki treneri.

Sulejman Rebac

Uzmite npr. Sulejmana Sulu Repca. U neka davna vremena Sule je bio igračina. Dok sam živio u Splitu, Duje Lucić mi je govorio da je Sule za njegovog oca i tu, najstariju, generaciju Hajdukovih navijača, bio ono što njegovoj generaciji predstavlja Baka, netko nezaboravan, netko tko je igri davao magijsku dimenziju.

Sule je, legenda kaže, u Hajduk otišao za dva metra štofa, koji je poklonio svom prijatelju kojem je trebalo odijelo za vjenčanje. Kao legende ga se sjećaju stari nogometni navijači, a i običan svijet, koji se kod nas najviše sastaje u kafani (što je jedan od rijetkih gradskih običaja koji je ostao živjeti i dan danas). Sule Rebac, dakle, boem, veliki igrač, ali i tvorac jedne cijele nogometne škole, one prijeratne Veležove, koja je bila pojam za atraktivnu i lepršavu igru. Bio je igrač, nogometni inovator i pedagog koji je odgojio velike igrače poput Duška Bajevića, Envera Marića, Vahe Halilhodžića, Bore Primorca itd. Po meni, iako ga nisam nikad gledao kao igrača, Sule je bio veća i kompletnija nogomenta pojava od Sušića. Istu priču možemo vezati i za Ivicu Osima. Ali evo i četvorice Sulinih pulena koje sam naveo, sve redom veliki igrači i treneri. Duško je u AEK-u, Marić u Herthi, Vaha izbornik Obale Bjelokosti, a Boro Primorac pomoćnik Arsene Vengera u Arsenalu i jedan od glavnih klupskih skauta.

No, sad je sve to prdimahovina, Pape je dobio tu počast i točka, a ja i da neću moram se složiti s time. Rekoh već, ovo je priča o frustracijama.

Safet Sušić

Jednu od ranih nogometnih frustracija vežem uz Mundijal u Italiji 1990. godine. Za Sušića i Osima, uglavnom. Sušić, već na zalasku, spor, potrošen, igrač iz prošlog vremena, koji je tu bio zbog prijašnjih zasluga i Osimove tvrde glave, uzeo je mjesto nekim mladićima koji su par godina prije bili svjetski omladinski prvaci i to zbog Švabine taktike, koja je podrazumijevala da protivnik umre od dosade, a onda mi damo gol. Malo Sušić gnjavi loptu, pa Baždarević, pa Piksi i kad protivnici zaspu, smoreni dosadom, onda neki naš genijalac gurne mješinu u gol. Gledajte, Osim je malo poslije Mundijala dokazao svoju ljudsku veličinu. Činio je to i nebrojeno puta prije i poslije legendarne i potresne ostavke u FSJ. Dokazao se i kao trener u jednoj maloj nogometnoj sredini, Sturmu iz Graza, a i puno prije sa šampionskom generacijom Želje. Pape je igrao srcem, pošteno, koliko je mogao, ali, za mene, ostaje činjenica da su neki drugi, na njihovim mjestima, u datom trenutku, mogli više. Ali, zbog sentimentalnosti i starih dobrih vremena generacije će pamtiti taj Mundijal drugačije od mene. Pape je trebao Osimu zbog njegovih nogometnih vizija i opet točka. Ja ga uglavnom nisam upamtio kao velikog igrača, nikad ga nisam ni gledao u zenitu karijere i to je valjda to.

Dakle, ovo je priča o frustracijama.

Jedna od frustracija je nogometna selekcija Bosne i Hercegovine. A s njom skupa idu i novinari koji je prate. Uvijek su jednoglasni. Kad uzdižu među zvijezde i kad bacaju u trnje i blato. Kod nas, naprosto, pluralizam ne prolazi ni kad se priča o nogometu. Ako nisi s njima svi se prave da te nema, a ja više volim da mi puknu šamar nego da me ignoriraju. Doduše, nije baš ni da sam se, do sada, trsio da bilo što kažem, pogotovo na ovu temu.

Ćiro Blažević

Kad je Ćiro dolazio izbila je opća pobuna. Nakon dvije pobjede i par izljeva patriotskih osjećanja u medijima peder Ćiro je postao nogometni Sultan. Najrazvijenija industrijska grana našeg vremena jeste proizvodnja zaborava pa su svi odjednom zaboravili Ćirine velikohrvatske eskapade iz devedesetih i prigrlili ga kao najbliži rod. Nisam mogao vjerovati da su tome podlegli i moji najbliži prijatelji, koji su ga branili od mojih žučnih (frustriranih) napada. Nisam ga napadao samo kao medijskog klauna i prevrtljivca već i kao trenera. Ako pitate koji mu je najveći grijeh reći ću vam jednostavno: treće mjesto s Hrvatskom na prvenstvu 1998. Zvuči ludo, zar ne!? S onakvom ekipom je morao u finale. Ali, kapetan je morao igrati pa makar i ozlijeđen, a čovjek zbog kojeg je davno trebao pojesti trenersku diplomu je sjedio na klupi. No, sve je to šbb kbb. Treneri su valjda takvi, tvrdoglav i tašt svijet, a ti sviri kurcu što oni ne žele vidjeti što i svaki prosječan navijač.

O Ćiri sam ljudima govorio još jednu stvar kojom sam probao argumentirati moje stavove: on je toliki prevarant da ni Zdravko Mamić, glavom i bradom, nije s njim mogao izaći na kraj.

I tako, kad smo ispali od Portugala ljudi se odjednom otrijeznili pa Ćiro neznalica, Ćiro ovakav, Ćiro onakav. A on, stari lisac, slalomaš, junorski prvak BiH u skijanju, namiriše kad se treba povući pa spakira kufere i eno ga sad prodaje maglu na Dalekom Istoku i kune se u pradjeda Kineza, koji je stvorio recept za rebarca u umaku od malina, sudjelovao u osnivanju Komunističke partije i preplivao Jangcekjang.

Poštenom čovjeku dođe da se ispovraća.

Nitko nije radio pritisak kad je počeo činiti budalaštine i stavljati Ibričića i Salihovića na bekovske pozicije, dok je šikanirao Zlatana Bajramovića, a na njegovo mjesto stavljao Muratovića, napadača koji je igrao pošteno, ali naprosto ga bog nije dao za poziciju koju mu je Ćiro namjenio. Pritisak nisu radili, jer se nisu pitali što će biti kad dođu ozbiljne utakmice.

Daj ti nama, Ćiro Cezare, kruha i igara, jebo sustavan rad i razmišljanje o tome što će biti sutra.

U velikim utakmicama Ćiro je uzeo samo bod. Onaj protiv Turske u Zenici. To danas svi znaju. Priču o Belgiji može okačit' mačku o rep, jer Belgija ovog doba je tek prosječna ekipa od koje smo bolji za dvije ili tri klase skoro na svim pozicijama i to se moralo dobiti. Izgubiti od Španjolske je u redu, ali od onakvog Portugala nikako. Ali tko će Ćiru pozvati na odgovornost i pitati ga zašto je žrtvovao Salihovića, blamirao Ibričića, gradio autoritet na konfliktima s našim najboljim igračem Misimovićem, cijele kvalifikacije šikanirao Bajramovića, ignorirao Pjanićev nebeski talent, gurnuo Medunjanina u živčani slom...

Stvari su, po meni, jednostavne. Boljeg desnog beka od Džeme Berberovića nemamo. Zašto onda napadački orijentirani veznjak igra tu poziciju? Hrgović je kakav takav lijevi bek. Zašto onda žrtvujemo sjajnog lijevog veznog na toj poziciji?

Valjda Ćiro voli igrati s manjkom igrača, što li? Ne, nego se, kao i svi treneri, voli tvrdoglaviti i izmišljati toplu vodu u najbitnijim utakmicama. A i boli ga đon, pjesnički rečeno. Sam je rekao da, kad mu je teško, razmišlja o svom kontu u nekoj švicarskoj banci. Money is religion, isn't it? A kad je novac religija onda je bankovni račun jedina država koju priznaješ i od srca voliš. Tako Ćiro jedan dan može biti zakleti Hrvat, drugi dan Zmaj od Bosne, a treći dan Kinez Ći Ro.

Neka si otišao, prevarantu matori, daleko ti lijepa Kina!

Meho Kodro

Prije Ćire smo, ko zadnje pičke, dozvolili sebi da potrošimo jednog velikog igrača i perspektivnog trenera i to u rekordnom roku. Meho Kodro, negdašnji centarfor Barcelone, otišao je pognute glave i vjerovatno mu još uvijek nije jasno u kakvoj se žabokrečini našao i što mu se dogodilo.

Čovjek je htio ozbiljno raditi, a kad su to uvidjeli nogometni stručnjaci iz našeg saveza brže bolje su mu zakuhali takvu kašu da je ni pas s maslom ne bi pojeo.

Kod nas ozbiljnost ne prolazi, a želja za sustavnim radom još manje. Čim zucneš o takvim budalaštinama loše ti se piše. Idi ti negdje drugo tjerat' ljude da rade, napreduju i ozbiljno pristupaju poslu kojim se bave!

Sjećam se kad je Meho počeo igrati u prvom timu Veleža. Nekad bi mijenjao Seju Kajtaza, nekad Peđu Jurića. Na istočnoj tribini, legendarnom stajanju, stadiona Bijeli Brijeg bi nastala opća smijurija i tipično mostarsko podjebavanje u stilu: bjeri tamo, okle tebe s loptom! Nitko od nas nije mogao ni sanjati da će Meho, za kojeg se činilo da sam sebe sapliće dok trči, jednog dana obući Barcin dres i davati golove u El Clasicu, pa čak ni onda kad je zabio Borusiji Dortmund u Kupu UEFA. Objektivno, po talentu, Peđa Jurić je za njega bio svemirski brod, ali je karijeru završio u Hrvatskom Dragovoljcu, a Meho, uporno dijete hercegovačkog sela, u jednoj od najjačih liga na svijetu. Ozbiljnost, rad, upornost i želja za napretkom su ga odveli do dresa klubova iz španjolske Primere. Ta mu šema kod nas nije mogla proći.

Eh, da, ovo je priča o frustracijama.

Iskreno, žao mi je Papeta. Žalosno mi je bilo čitati knjigu Zlatka Topčića posvećenu Papetu, unatoč svemu ona zrači neuspjehom, nekakvom neobjašnjivom tugom kao da je sve moglo ispasti i bolje po Papeta. Tome je vjerovatno kriv autor knjige, ali zakačila se ta luzerska nota za Papeta kao drača. Žao mi je što ga ne pamtim iz najboljih dana njegove loptačke karijere.

Veliki igrač naprosto nije veliki trener. Po stavu mu se vidi da nema tu žicu i da mu fali samopouzdanja. Još je manje vješt u medijskom manipuliranju. A to će mu najviše trebati ukoliko želi preživjeti ovu našu močvaru. Bojim se da slijede najteži dani njegovog života.

A imao je puno teških dana, barem tako kaže knjiga.

Kroz karijeru i život je najviše patio zbog toga što su drugi vukli konce njegove karijere neodvojive od života, a samim tim i njega za nos. Pa sad vi zamislite takvog čovjeka, arhetip bosanske dobričine, kako surađuje s ovim hohštaplerima koji vode naš savez (za imena pitajte poreske inspektore, meni je lijeno navoditi, i ovako sam odužio)! Bojim se, iskreno, da će otići odavde i go i bos i žedan preko vode preveden.

Imamo sjajan tim, ali nedostaje nam sjajan trener, gromada koja može dobro raditi u nemogućim uvjetima i odjebati čaršijske interese, šutnuti ih daleko od nacionalnog tima. Molim boga da me Pape uvjeri kako je baš on ta dimenzija koja nam nedostaje da konačno odemo na jednu veliku nogometnu smotru. Odmah bi mu oprostio onu počast s početka ove priče i prihvatio je kao neprikosnovenu činjenicu. Halalio bih mu i Mudnijal 1990. Ali bojim se da neće biti tako. Osim ako stvarima ne bude pristupao jednostavno i puštao ljude da igraju kako najbolje znaju na pozicijama koje igraju cijeli život, a ne da Ibričić igra desnog beka kao kod Ćire, ili kao što je Barbarez igrao stopera kod blentavog Bake.

I neka zapamti da nije Ćiro, kako se voli hvaliti, stvorio te igrače, nije ih stvorio ni Baka niti Muzurović. Oni su nam se slučajno dogodili, kao dar s neba, odgojili su ih u nogometnim školama njihovi sadašnji i bivši klubovi. I tu su, spremni da igraju za Bosnu i Hercegovinu.

Baka iz pakla

Do sada se Sušić iskazao sa par potpuno nediplomatskih i promašenih izjava. One su mi dokazale da je iskren, prostodušan i pošten čovjek, jer treba biti stvarno lud(ili totalno glup, ispričavam se) pa izjaviti da nemaš pojma o igračima selekcije koju upravo preuzimaš. To obećava da će naredni period s njim biti interesantan, ali na žalostan način, jer će naše palanke i palančice jedva dočekati da srozaju u blato nekoga ko im se još jučer činio velik i nedodirljiv. I možda upravo zbog toga što je nekad bilo tako.

Jebiga, tako se liječe frustracije, a da samo napomenem, ovo i jeste priča o frustracijama.

Za Barbu je stvarno bilo prerano. Baka je bio opcija iz pakla. Acu Ristića nitko nije spomenuo. Salema Halilhodžića, također. Hadžibegić i Baždarević mi dođu kao i Pape, dobri, iskreni, ali sumnjam u njihove kapacitete. Duško i Vaha su predaleko, previsoko i mogli bi prihvatiti tu funciju isključivo iz luđačkog patriotizma ili samilosti(čekamo da polude, dakle).

I tako nam ostaje da vidimo što će Sušić uraditi. Može li uspostaviti autoritet nad velikim europskim zvijezdama? Sumnjam da će ih osvojiti prostodušnom iskrenošću, jebiga, ljudi smo i svi volimo zabušavati kad nam se dopusti, a sigurno im je već povrijedio taštine priznavajući kako malo zna o njima.

Selektor Mrduše donje

A da se za kraj malo igram trenera i kandidiram za selektora Mrduše Donje? Baš mi je volja. Evo idealnog tima.

U formaciji 4 – 4 – 2: Begović – Berberović – Jahić – Spahić – Hrgović(Papac, kad bi pristao) – Pjanić – Bajramović – Misimović – Salihović – Džeko – Ibišević.

U formaciji 4 – 5 – 1: Begović – Berberović – Jahić – Spahić – Hrgović/Papac – Pjanić – Bajramović – Medunjanin – Misimović – Salihović – Džeko.

A klupa: Hasagić, Ibričić, Rahimić, Nadarević, Muslimović, Vladavić. Mnogo smo jaki, rekli bi istočni susjedi.

Nije li to sadašnjost i budućnost u jednom!?

I otkud mi uopće sve ovo?

Jednostavno, sit sam mitskih poraza. Sit sam prevaranata i cirkusanata tipa Ćire. Riga mi se od provincijskih nakupaca i nogometnih mešetara, od neodgovornosti, bezidejnosti i luzerstva. Ovo već odavno nije zabavno. Sve skupa je prosto frustrirajuće.

(zurnal.info)