Mediokritetski nogomet i Sliškovićeva maksima

Španjolci su decenijama čekali pravu pobjedničku generaciju nogometaša. Uvijek su slovili za favorite, za Furiju su igrali neki od najvećih nogometaša u povijesti, ali sve do 2008. godine i Eura u Švicarskoj i Austriji vukli su za sobom luzersku karmu.

Od kada pratim nogomet Furija je najljepše igrala u Japanu i Koreji 2002. godine. Napad su predvodili Morientes i Raul, na golu je, baš kao i danas, stajao sveti Iker. Ali džaba sva raskoš talenta i atraktivnost igre. Tek kad su počeli igrati mediokritetski nogomet Španjolci su se popeli na postolje rezervirano za najbolje.

PARADOKSALNO ALI TAČNO

Ako realno pogledamo, Furija od 2008. godine igra na sigurno s punom svješću o vlastitoj kvaliteti i nadmoći. 2008. godine najljepši nogomet na Euru igrala je Rusija koja se prvi put svijetu predstavila u nizozemskoj varijanti, a time se zapravo vratila nauku legendarnog Valerija Lobanovskog. Na južnoafričkom Mundijalu najljepši nogomet je igrala podmlađena Njemačka. No, oba turnira osvojili su Španjolci sa svojim strogo kontroliranim nogometom koji odlikuju beskrajna dodavanja, ultimativni posjed lopte i stravična efikasnost.

Način na koji Španjolska napada je zapravo izrazito defenzivan, koliko god to paradoksalno zvučalo. Njihova igra uključuje minimum rizika. Preuzimanjem kontrole nad loptom, igrajući, prije svega, na posjed Španjolci onemogućavaju protivniku razvijanje bilo kakve smislene igre. Ono malo kontri i napadačkih pokušaja lako im je braniti, jer se igrom kakvu preferiraju minimalno umaraju pa su sposobni biti koncetrirani svih 90. minuta.

Španjolska igra je spora, nimalo okomita, igrači sredine terena, koja je obično zatrpana njihovim crvenim dresovima, ne rade puno sprinteva već čitavu utakmicu igraju u laganom trku te su, u odnosu na protivnike, koji trče za loptom poput pasa za štapom, uvijek svježi. Paulo Bento, portugalski izbornik, savjetovan, vjerovatno, od strane Jose Mourinhoa, znao je da je jedini način da zapravo slomiš Španjolce, osim recepta Chelsea, pokušaj da im oduzmeš posjed te ih natjeraš da se umaraju više nego obično.

Za takvo što moraš imati izrazito dinamičnu i, prije svega, momčad približne igračke kvalitete kao Španjolci. Portugalska selekcija ima sve to. No, ono što im nedostaje, a pokazalo se to i u polufinalu, jeste pravi, vrhunski centarfor. Portugalci su prva ekipa koja je u protekle 4 godine Španjolce napala visoko i, pogotovo u prvom dijelu, uspjela preuzeti posjed lopte i sustavno napadati.

NAVIJATI ZA PORTUGAL

Nikad nisam vjerovao da ću navijati za Portugal. Oduvijek sam ih smatrao previše grubom ekipom koja igra na rubu incidenta. Njihova najveća zvijezda Cristiano Ronaldo oduvijek mi je bio antipatičan. Pepe je vrhunski stoper, ali jednako tako i vrhunski krkan kojem bi, da se mene pita, svako malo zabranjivao da igra po nekoliko mjeseci (prizovite koljeno u leđa Xabi Alonsa iz sinoćnje utakmice).

No, što više odmiče ovo prvenstvo i što dulje gledam španjolskih 4 - 6 - 0, čak mi i Jose Mourinho postaje drag. Njegove ekipe možda igraju defenzivno i građene su, prije svega, na čvrstoj odbrani, ali, dame i gospodo, kad napadaju onda istinski napadaju, onda je to direktno, okomito, vrlo jasno. Nije to privid napadanja kakvo gaje Barcelona i Španjolska. Jeste da se na koncu piše i pamti rezultat, ali nogomet se igra zbog golova.

Budući me kao navijača interesira isključivo igra, dakle nemam nikakvog drugog interesa osim voajerskog užitka, Španjolci su za mene prekriženi. Divim se ja vrhunskoj taktici, samoj ideji koja omogućava berbu trofeja, divim se genijalnom Andresu Iniesti, divim se Casillasu, Xabi Alonsu, Xavi Hernandezu, ali način na koji su počeli koristiti svoju nogometnu moć sve više prezirem. Del Bosque ne vjeruje niti jednom napadaču kojeg je poveo na Euro. Možda bi s Davidom Villom to djelovalo makar malo drugačije. Ali to je tek možda. Villu su imali i na protekla dva turnira pa su igrai jednako ubitačno dosadno. Tek bi poneki bljesak talenta i kakva genijalna akcija trznula pospane promatrače. Naprosto, dešava se to vrlo često, umjetnost je postala industrija, običan, nimalo uzbudljiv šablon.

Portugal je trebao pobjediti, ali i oni su gledali da što manje riskiraju što je kočilo i Ronalda i Nanija. S jednom vrhunskom klasičnom devetkom sigurno bi dobili utakmicu. Ovako su stigli tek do penala gdje je presudila sreća i jedan glupavi nesporazum između Benta i Brune Alvesa, koji su pobrkali raspored izvođenja jedanaesteraca.

SLIŠKOVIĆEVA MAKSIMA

Talijani su došli do polufinala s tek jednom pobjedom na cijelom turniru, ali to je Italija kakvu oduvijek znamo i jedina ekipa na turniru koja zrači nekakvim šarmom prošlih vremena. Prandelliju je, kako je to primijetio Tomislav Židak, ekipu sastavio istražni sudac, ali čak i ta činjenica čini Azzure drugačijim od drugih.

Andrea Pirlo igra šmekerski vodeći se maksimom Bake Sliškovića koja kaže: neka trči onaj tko ne zna, tko zna ne mora trčati. Njemačka multikulturna nogometna divizija zrači talentom i impresionira snagom. Hummels igra poput Fabia Cannavara na Mundijalu u Njemačkoj. Gomez postigne zgoditak skoro svaki put kad dotakne loptu. Lahm je pravo nabreklo sportsko srce. Dvije najtrofejnije europske reprezentacije međusobnim ogledom odlučivat će o drugom putniku u finale Eura. Tko god pobjedi, kad kroči na teren Olimpijskog stadiona u Kijevu, u meni će sigurno imati gorljivog navijača. Razloge za to sam naveo opisujući španjolsku igru.

(zurnal.info)