Milina od dva derbija i osam golova

Nema boljeg načina za prekratit dosadnu mostarsku zimsku večer od gledanja čak dva nogometna derbija. I to ne bilo kakva već dva derbija sa 8 golova unutar 180 minuta. Milina u najčistijem obliku...

LIVERPOOL Vs. MANCHESTER CITY

Dugo je vremena prošlo od kada je Manchesterska luka preuzela dobar dio posla od Liverpoolskih dokova, a sve kako bi brodske kompanije izbjegle plaćanje lučkih taksi. Davno je bilo kada je to postao razlog za međusobnu mržnju između lučkih šljakera iz ova dva grada. A budući je nogomet nekad davno uglavnom zabava za šljakere ta se mržnja naprije odrazila na rivalstvu između nogometnih fanova. Naravno, govorimo o rivalstvu između Uniteda i Liverpoola, dva najveća i najtrofejnija engleska kluba. No, nema tome jako dugo od kada se i ogled između Manchester Citya i Liverpoola smatra derbijem. To rivalstvo je puno nogometnije i seže natrag par godina od kada su šeici iz Emirata odlučili od Citya napraviti dream team.

Mancinijev dream team ima ozbiljnih problema otkako je Yaya Toure otputovao na Afrički kup nacija. Igra naprosto ne klapa kako bi trebala. Ono što je dobrim dijelom sezone bio čisti spektakl pretvorilo se u ponovno traženje pravih rješenja u onom najbitnijem segmentu igre, a to je začetak napadačkih akcija. Nigel De Jong je, prije svega, tu da krši i lomi, a Gareth Barry nije kapacitet koji može zamijeniti Yayu Tourea. S druge strane od kada se, nakon ozljede, vratio Steven Gerrard, Liverpoolu je vraćeno srce. Konačno Liverpool počinje ličiti na ekipu iz ovog doba. Igra je okomitija, brža, srčanija. Upravo je ta stvar prevagnula na stranu Liverpoola i rješila dva polufinalna ogleda Carling kupa u njihovu korist.

Neriješen ishod je bio najpravedniji. Periodi dominacije jednih i drugih su se smjenjivali skoro pa u identičnim vremenskim fazama. Puno tempa, puno snage, tu i tamo poneka majstorija, to je dovoljno da kažemo da smo gledali jednu sjajnu, pravu englesku utakmicu. Liverpool ide u finale po jedan utješni trofej. Cityju ostaje lov na puno veću stvar, prvi naslov prvaka još od davne 1968. godine.

BARCELONA Vs. REAL

Camp Nou je dočekao Pepea s mrženjom i uzvicima: ubojice! A portugalski psiho je još jednom potvrdio da je glavni kostolomac današnjeg nogometa. Koliko je udaraca podijelio i ovaj put to nitko ne može da izbroji. Mourinho je veliki trener, definitivno. Pokazao je da može igru postaviti i tako da Real dominira nad Barcom. No, pogriješio je u par igračkih rješenja pa se dominacija nije konkretizirala u prvom dijelu.

Kaka nije onaj stari, a potpuno je nejasno favoriziranje inače sjajnog Higuaina u odnosu na Karima Benzemu. Upravo je Benzema bio ključ u pobjedi Reala s dva razlike, doduše samo u drugom poluvremenu.

Realov problem je taj što su prvo poluvrijeme zijanili s dva razlike. Jedna Messijeva majstorija i Pedro pogađa za jedan naprema nula. Nakon samo par minuta Dani Alves spektakularnim šutom pogađa za dva nula i produbljivanje Realovih frustracija nakon što su imali više od igre. No, u nastavak Real ulazi furiozno. Majstorija Ozila, majstorija Ronalda i eto ga dva naprema jedan. A onda još i mjastorija Karima Benzeme za poravnanje.

Na terenu je uslijedila nova tučnjava. Fabregas je jučer zvanično postao šampion u pretrpljenim prekršajima. Tukli su Realovci, ali tukli su i igrači Barce, ne tako krvnički, ali nisu ostajali dužni. Već par utakmica pratim Sergia Busquetsa. Prefin i pretanak za jednog zadnjeg veznog igrača. No, ima nešto što ga razlikuje od drugih destruktivaca, radi se naime o postavljanju u duelima. Busquets se na neku foru uvijek postavi tako da prekršaj bude učinjen nad njim. Onako tanak nekako se omota oko redovito tjelesno jačeg protivnika i sudiji nema druge nego svirati prekršaj nad njim. A valjda je i to nekakvo majstorstvo. Pitanje je tko ga je tome naučio?

Mourinho opet laje na sudije. No, ako će biti pošten Diarra je još krajem prvog dijela zaslužio crveni karton. To što ga je mijenjao u drugom dijelu je svojevrsno priznanje. Sve je teže suditi utakmice između Barce i Reala. U ovoj je zasluženi drugi žuti dobio Sergio Ramos. Suđenje je postalo glavni Mourinhov alibi tako da ćemo se narednih par dana načitati njegovih gnjevnih reakcija. Bilo kako bilo, imali su utakmicu u nogama. Nisu je dobili, uglavnom svojom krivicom. Ali pitanje je i kako bi Barca reagirala da je Real poveo u ranoj fazi utakmice, a, ako ćemo pošteno, trebao je.

Barca ide dalje u pohodu na osvajanje Kupa Kralja, ali u prvenstvu Real ima prednost. Doduše, bez prava na kiks. Mogu si dopustiti da izgube još jedan El Clasico, ali ne i da gube bodove u onim manjim utakmicama. Trofej prvaka bi sigurno zaliječio rane Realovaca, ali za frustraciju zvanu Barca neće im biti dovoljan pokal prvaka Španjolske. Po onome što pokazuju u ogledima s Barcom tu bi im više pomogao psiholog.

(zurnal.info)