Kako je moguće praviti tako čiste predstave u ovakvome svijetu. Odgovor je bio – muzikom. A muzika je bila Vivaldijeva, uz malo Čajkovskog i dosta Piazzolle.
Nesumnjiva je poetička kompeticija MESS-a ove godine zatečena imaginarnom a opet realnom ekonomskom krizom. Već ta činjenica dovoljno je sumnjičila istost egzistencijalnih parametara političkog i umjetničkog bitka. S toga i krilatica ovogodišnjega MESS-a „Sve je isto samo različito“ uz još ono rejected, potpisano marionetskoj šaci s plakata festa koji je ponajprije upućivao na standarde evrounijske društvenosti, doima se sasvim razumnom.
Četrdeset i deveti MESS počeo je usred zaigranog, multikulturnog, kölnskoga geta njemačke predstave „Pakao na zemlji“ rediteljice Constanze Macras. Nadalje, trajao je multipliciranjem marginalne stvarnosti neoliberalnog doba a završio žesnim monologom i loženjem vatre u predstavi Medeje, mišljene iskonom crnoga kontinenta. Uzmemo li da bi ovo bio tek činjenični a opet relativizujući hod po vremenu koje se sabire i rasipa pred našim očima, preostaju nam i još neki drugi regenerirajući i apsurdistički osnovi kojima se MESS da samjeravati. I dok je, navodno, dječija predstava „Sapun ima smisla“ pretendirala balonima, koji u svojoj nematerijalnosti imaju mnogo više smisla nego li silni trk među teatarskim tendencijama, neke druge su, pak, osvajale prostor svoje samobitnosti direktnošću iskaza. Tako je „jedna žena, sama samcata - kako već bi zabilježeno u jednom twitter komentaru - pojela izmet srpskoga nacizma“, u predstavi „Will You Ever Be Happy Again“. U pitanju je Sanja Mitrović, kojoj mnogi mogu zamjeriti na manjku teatralnosti ili imputirati evolutivni stadij etide ovoga komada ali joj malo ko može oduzeti od časovničarske preciznosti. A, vjerodostojnost, pa taman i doslovna, u današnjem svijetu, i međunarodnoj pravdi i umjetnosti, jeste sve samo ne istina.
S druge strane, koliko malo znamo ili osjećamo sa svojim susjedima potvrdila je predstava „Led“, po tekstu Vladimira Sorokina, Nacionalnoga teatra iz Budimpešte. Avet totalitarizma, „odabrani“ i svi oni koji će našu čednost premrežiti svojim utvarama, nasiljem i prijetnjom, lažju i našom vlastitom sklonošću da budemo podvedeni, prikazuje se ujednačenim ansamblom ove mađarske pozorišne kuće, koji će ponijeti specijalnu kolektivnu nagradu MESS-ovog žirija. Jednako, kako je Sorokin začudan pisac tako će i na sceni sva naša očekivanja života ostati magnovenjska, u destruiranom prostoru privatnosti. No, iako je u ovom slučaju reditelj Kornél Mundruczó donio ugaženu brazdu vremena i prostora traume, tek je belgijska Needcompany posvjedočila manjkavost komunikacije, pa čak i jednostrane inicijative za njom.
Autor predstave „Isabellina soba“, poznati flamanski reditelj Jan Lauwers, ni tekstom ni scenskom adaptacijom neće sugerisati, usljed nedostatka korelacije među prividom likova, mogućnost velike radnje. Dakako da Lauwers kao umjetnik postdramskog teatarskog koda neće unositi bilo kakav dramski naboj u vašu utrobu ali će vam direktno na pleća nasloniti prizor sa svim svojim humanim artefaktima. On je autor koji žive i mrtve drži zajedno na sceni i postkolonijalno evropsko iskustvo detektira kao porazno za spekulativni um i pruža zadovoljstvo razrokog posmatranja pozornice, gdje ste pod stalnom nedoumicom jeste li nešto ispustili. Uz sporost naracije i dinamičnost rediteljske intervencije, u ovoj predstavi će se muzikaliziranjem izraza pobrinuti i za ukupni zvučni krajolik, što je čest imperativ u savremenom pozorištu. Osim toga, i nijemim plesom osvojen je prostor koji glumačka tijela ne ostavljaju havi. Sve to je bilo sasvim dovoljno za Gran prix MESS-a.
Predstava „Usamljeni zapad“, rediteljice Selme Spahić, po tekstu ostrvskoga pisca Martina McDonagha, donijela je komparativno i amblematično viđenje naše stvarnosti i naše usamljenosti u irskoj perspektivi. Takva analogna izvođenja naših problema i rješenja postala su manir koji umara u ovdašnjoj pozorišnoj praksi. Sigurno i da bismo željeli češće čitati tekstove domaćih dramskih autora kojima se ne bismo silili da uskačemo u cijele dogmatske, ideološke i ine svjetove, kako bismo tili čas iza predstave ustanovili da baš i nije sve isto. Jedino je možda identično oceubistvo, jedan od dva ključna problema u ovoj predstavi, simptom kojim se bespomoćno priziva Lakan.
Ipak, da sarajevska publika ima neka svoja rješenja pokazali su rezultati glasovanja. Ruska predstava „Vremena… Godišnja doba…“ Ivana Popovskoga, od samoga starta festivala važila je za favorita. Bajkovit likovni kolaž uz vokalima podvučenu muziku, tu i tamo namjerne ili slučajne parodije, očito je sve što je ovogodišnjim posjetiocima MESS-a trebalo. U tom smislu, moderator okruglih stolova na MESS-u, Bojan Munjin, upitao je praveći paralele sa pripovjednim manirom Dostojevskog, kako je moguće praviti tako čiste predstave u ovakvome svijetu. Odgovor je bio – muzikom. A muzika je bila Vivaldijeva, uz malo Čajkovskog i dosta Piazzolle. Šta bi tek rekao OskarDanon, ovogodišnji dobitnik “Zlatnog lovorovog vijenca za izuzetan doprinos umjetnosti teatra”: Je li nam praviti partizanske pjesme ili zabušavati sa turboklasičnom literaturom a là Vivaldi. Možda to znaju u Collegium artisticumu, nekada proleterskom, danas, SUBNOARskom okupljalištu.
(zurnal.info)
">Kako je moguće praviti tako čiste predstave u ovakvome svijetu. Odgovor je bio – muzikom. A muzika je bila Vivaldijeva, uz malo Čajkovskog i dosta Piazzolle.
Nesumnjiva je poetička kompeticija MESS-a ove godine zatečena imaginarnom a opet realnom ekonomskom krizom. Već ta činjenica dovoljno je sumnjičila istost egzistencijalnih parametara političkog i umjetničkog bitka. S toga i krilatica ovogodišnjega MESS-a „Sve je isto samo različito“ uz još ono rejected, potpisano marionetskoj šaci s plakata festa koji je ponajprije upućivao na standarde evrounijske društvenosti, doima se sasvim razumnom.
Četrdeset i deveti MESS počeo je usred zaigranog, multikulturnog, kölnskoga geta njemačke predstave „Pakao na zemlji“ rediteljice Constanze Macras. Nadalje, trajao je multipliciranjem marginalne stvarnosti neoliberalnog doba a završio žesnim monologom i loženjem vatre u predstavi Medeje, mišljene iskonom crnoga kontinenta. Uzmemo li da bi ovo bio tek činjenični a opet relativizujući hod po vremenu koje se sabire i rasipa pred našim očima, preostaju nam i još neki drugi regenerirajući i apsurdistički osnovi kojima se MESS da samjeravati. I dok je, navodno, dječija predstava „Sapun ima smisla“ pretendirala balonima, koji u svojoj nematerijalnosti imaju mnogo više smisla nego li silni trk među teatarskim tendencijama, neke druge su, pak, osvajale prostor svoje samobitnosti direktnošću iskaza. Tako je „jedna žena, sama samcata - kako već bi zabilježeno u jednom twitter komentaru - pojela izmet srpskoga nacizma“, u predstavi „Will You Ever Be Happy Again“. U pitanju je Sanja Mitrović, kojoj mnogi mogu zamjeriti na manjku teatralnosti ili imputirati evolutivni stadij etide ovoga komada ali joj malo ko može oduzeti od časovničarske preciznosti. A, vjerodostojnost, pa taman i doslovna, u današnjem svijetu, i međunarodnoj pravdi i umjetnosti, jeste sve samo ne istina.
S druge strane, koliko malo znamo ili osjećamo sa svojim susjedima potvrdila je predstava „Led“, po tekstu Vladimira Sorokina, Nacionalnoga teatra iz Budimpešte. Avet totalitarizma, „odabrani“ i svi oni koji će našu čednost premrežiti svojim utvarama, nasiljem i prijetnjom, lažju i našom vlastitom sklonošću da budemo podvedeni, prikazuje se ujednačenim ansamblom ove mađarske pozorišne kuće, koji će ponijeti specijalnu kolektivnu nagradu MESS-ovog žirija. Jednako, kako je Sorokin začudan pisac tako će i na sceni sva naša očekivanja života ostati magnovenjska, u destruiranom prostoru privatnosti. No, iako je u ovom slučaju reditelj Kornél Mundruczó donio ugaženu brazdu vremena i prostora traume, tek je belgijska Needcompany posvjedočila manjkavost komunikacije, pa čak i jednostrane inicijative za njom.
Autor predstave „Isabellina soba“, poznati flamanski reditelj Jan Lauwers, ni tekstom ni scenskom adaptacijom neće sugerisati, usljed nedostatka korelacije među prividom likova, mogućnost velike radnje. Dakako da Lauwers kao umjetnik postdramskog teatarskog koda neće unositi bilo kakav dramski naboj u vašu utrobu ali će vam direktno na pleća nasloniti prizor sa svim svojim humanim artefaktima. On je autor koji žive i mrtve drži zajedno na sceni i postkolonijalno evropsko iskustvo detektira kao porazno za spekulativni um i pruža zadovoljstvo razrokog posmatranja pozornice, gdje ste pod stalnom nedoumicom jeste li nešto ispustili. Uz sporost naracije i dinamičnost rediteljske intervencije, u ovoj predstavi će se muzikaliziranjem izraza pobrinuti i za ukupni zvučni krajolik, što je čest imperativ u savremenom pozorištu. Osim toga, i nijemim plesom osvojen je prostor koji glumačka tijela ne ostavljaju havi. Sve to je bilo sasvim dovoljno za Gran prix MESS-a.
Predstava „Usamljeni zapad“, rediteljice Selme Spahić, po tekstu ostrvskoga pisca Martina McDonagha, donijela je komparativno i amblematično viđenje naše stvarnosti i naše usamljenosti u irskoj perspektivi. Takva analogna izvođenja naših problema i rješenja postala su manir koji umara u ovdašnjoj pozorišnoj praksi. Sigurno i da bismo željeli češće čitati tekstove domaćih dramskih autora kojima se ne bismo silili da uskačemo u cijele dogmatske, ideološke i ine svjetove, kako bismo tili čas iza predstave ustanovili da baš i nije sve isto. Jedino je možda identično oceubistvo, jedan od dva ključna problema u ovoj predstavi, simptom kojim se bespomoćno priziva Lakan.
Ipak, da sarajevska publika ima neka svoja rješenja pokazali su rezultati glasovanja. Ruska predstava „Vremena… Godišnja doba…“ Ivana Popovskoga, od samoga starta festivala važila je za favorita. Bajkovit likovni kolaž uz vokalima podvučenu muziku, tu i tamo namjerne ili slučajne parodije, očito je sve što je ovogodišnjim posjetiocima MESS-a trebalo. U tom smislu, moderator okruglih stolova na MESS-u, Bojan Munjin, upitao je praveći paralele sa pripovjednim manirom Dostojevskog, kako je moguće praviti tako čiste predstave u ovakvome svijetu. Odgovor je bio – muzikom. A muzika je bila Vivaldijeva, uz malo Čajkovskog i dosta Piazzolle. Šta bi tek rekao OskarDanon, ovogodišnji dobitnik “Zlatnog lovorovog vijenca za izuzetan doprinos umjetnosti teatra”: Je li nam praviti partizanske pjesme ili zabušavati sa turboklasičnom literaturom a là Vivaldi. Možda to znaju u Collegium artisticumu, nekada proleterskom, danas, SUBNOARskom okupljalištu.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Teatar Žurnal
Nakon MESS – a: Kako praviti čiste predstave
Kako je moguće praviti tako čiste predstave u ovakvome svijetu. Odgovor je bio – muzikom. A muzika je bila Vivaldijeva, uz malo Čajkovskog i dosta Piazzolle.
Nesumnjiva je poetička kompeticija MESS-a ove godine zatečena imaginarnom a opet realnom ekonomskom krizom. Već ta činjenica dovoljno je sumnjičila istost egzistencijalnih parametara političkog i umjetničkog bitka. S toga i krilatica ovogodišnjega MESS-a „Sve je isto samo različito“ uz još ono rejected, potpisano marionetskoj šaci s plakata festa koji je ponajprije upućivao na standarde evrounijske društvenosti, doima se sasvim razumnom.
Četrdeset i deveti MESS počeo je usred zaigranog, multikulturnog, kölnskoga geta njemačke predstave „Pakao na zemlji“ rediteljice Constanze Macras. Nadalje, trajao je multipliciranjem marginalne stvarnosti neoliberalnog doba a završio žesnim monologom i loženjem vatre u predstavi Medeje, mišljene iskonom crnoga kontinenta. Uzmemo li da bi ovo bio tek činjenični a opet relativizujući hod po vremenu koje se sabire i rasipa pred našim očima, preostaju nam i još neki drugi regenerirajući i apsurdistički osnovi kojima se MESS da samjeravati. I dok je, navodno, dječija predstava „Sapun ima smisla“ pretendirala balonima, koji u svojoj nematerijalnosti imaju mnogo više smisla nego li silni trk među teatarskim tendencijama, neke druge su, pak, osvajale prostor svoje samobitnosti direktnošću iskaza. Tako je „jedna žena, sama samcata - kako već bi zabilježeno u jednom twitter komentaru - pojela izmet srpskoga nacizma“, u predstavi „Will You Ever Be Happy Again“. U pitanju je Sanja Mitrović, kojoj mnogi mogu zamjeriti na manjku teatralnosti ili imputirati evolutivni stadij etide ovoga komada ali joj malo ko može oduzeti od časovničarske preciznosti. A, vjerodostojnost, pa taman i doslovna, u današnjem svijetu, i međunarodnoj pravdi i umjetnosti, jeste sve samo ne istina.
S druge strane, koliko malo znamo ili osjećamo sa svojim susjedima potvrdila je predstava „Led“, po tekstu Vladimira Sorokina, Nacionalnoga teatra iz Budimpešte. Avet totalitarizma, „odabrani“ i svi oni koji će našu čednost premrežiti svojim utvarama, nasiljem i prijetnjom, lažju i našom vlastitom sklonošću da budemo podvedeni, prikazuje se ujednačenim ansamblom ove mađarske pozorišne kuće, koji će ponijeti specijalnu kolektivnu nagradu MESS-ovog žirija. Jednako, kako je Sorokin začudan pisac tako će i na sceni sva naša očekivanja života ostati magnovenjska, u destruiranom prostoru privatnosti. No, iako je u ovom slučaju reditelj Kornél Mundruczó donio ugaženu brazdu vremena i prostora traume, tek je belgijska Needcompany posvjedočila manjkavost komunikacije, pa čak i jednostrane inicijative za njom.
Autor predstave „Isabellina soba“, poznati flamanski reditelj Jan Lauwers, ni tekstom ni scenskom adaptacijom neće sugerisati, usljed nedostatka korelacije među prividom likova, mogućnost velike radnje. Dakako da Lauwers kao umjetnik postdramskog teatarskog koda neće unositi bilo kakav dramski naboj u vašu utrobu ali će vam direktno na pleća nasloniti prizor sa svim svojim humanim artefaktima. On je autor koji žive i mrtve drži zajedno na sceni i postkolonijalno evropsko iskustvo detektira kao porazno za spekulativni um i pruža zadovoljstvo razrokog posmatranja pozornice, gdje ste pod stalnom nedoumicom jeste li nešto ispustili. Uz sporost naracije i dinamičnost rediteljske intervencije, u ovoj predstavi će se muzikaliziranjem izraza pobrinuti i za ukupni zvučni krajolik, što je čest imperativ u savremenom pozorištu. Osim toga, i nijemim plesom osvojen je prostor koji glumačka tijela ne ostavljaju havi. Sve to je bilo sasvim dovoljno za Gran prix MESS-a.
Predstava „Usamljeni zapad“, rediteljice Selme Spahić, po tekstu ostrvskoga pisca Martina McDonagha, donijela je komparativno i amblematično viđenje naše stvarnosti i naše usamljenosti u irskoj perspektivi. Takva analogna izvođenja naših problema i rješenja postala su manir koji umara u ovdašnjoj pozorišnoj praksi. Sigurno i da bismo željeli češće čitati tekstove domaćih dramskih autora kojima se ne bismo silili da uskačemo u cijele dogmatske, ideološke i ine svjetove, kako bismo tili čas iza predstave ustanovili da baš i nije sve isto. Jedino je možda identično oceubistvo, jedan od dva ključna problema u ovoj predstavi, simptom kojim se bespomoćno priziva Lakan.
Ipak, da sarajevska publika ima neka svoja rješenja pokazali su rezultati glasovanja. Ruska predstava „Vremena… Godišnja doba…“ Ivana Popovskoga, od samoga starta festivala važila je za favorita. Bajkovit likovni kolaž uz vokalima podvučenu muziku, tu i tamo namjerne ili slučajne parodije, očito je sve što je ovogodišnjim posjetiocima MESS-a trebalo. U tom smislu, moderator okruglih stolova na MESS-u, Bojan Munjin, upitao je praveći paralele sa pripovjednim manirom Dostojevskog, kako je moguće praviti tako čiste predstave u ovakvome svijetu. Odgovor je bio – muzikom. A muzika je bila Vivaldijeva, uz malo Čajkovskog i dosta Piazzolle. Šta bi tek rekao OskarDanon, ovogodišnji dobitnik “Zlatnog lovorovog vijenca za izuzetan doprinos umjetnosti teatra”: Je li nam praviti partizanske pjesme ili zabušavati sa turboklasičnom literaturom a là Vivaldi. Možda to znaju u Collegium artisticumu, nekada proleterskom, danas, SUBNOARskom okupljalištu.
(zurnal.info)
Mersid Ramičević
Kako je moguće praviti tako čiste predstave u ovakvome svijetu. Odgovor je bio – muzikom. A muzika je bila Vivaldijeva, uz malo Čajkovskog i dosta Piazzolle.
Nesumnjiva je poetička kompeticija MESS-a ove godine zatečena imaginarnom a opet realnom ekonomskom krizom. Već ta činjenica dovoljno je sumnjičila istost egzistencijalnih parametara političkog i umjetničkog bitka. S toga i krilatica ovogodišnjega MESS-a „Sve je isto samo različito“ uz još ono rejected, potpisano marionetskoj šaci s plakata festa koji je ponajprije upućivao na standarde evrounijske društvenosti, doima se sasvim razumnom. 
