Mračni oblak depresije koji je nakon poraza od reprezentacije Portugala pritisnuo Bilino polje bio je, čini mi se, otrovniji čak i od kancerogenih oblaka koje Mittal svakodnevno ispušta iznad Zenice.
Jer, previše se očekivalo. Zbog ove utakmice čitava nacija je zaboravila na probleme. U fudbalskoj euforiji niti je ko šta radio, niti se neko zbog nečeg brinuo. Na javnim mjestima bilo je nepristojno govoriti o bilo čemu drugom sem o okršaju sa Portugalom. Ništa nas drugo nije zanimalo.
Čak nismo osjećali ni pretjeranu zavist što će naše istočne komšije do kraja godine uživati u bezviznom režimu, da bi kao normalni Evropljani, kako im je rečeno, mogli za novogodišnje i božićne praznike samostalno izabrali mjesto gdje će slaviti. Nama se za utjehu obećalo, ako budemo dobri i naši političari mudri, da će se naše vize razmatrati sredinom naredne godine. Nismo uočili ni posjetu delegacije MMF-a koji su rekli da će nastaviti razgovore o aranžmanu nakon nove godine i to ako naši ministri izbace politiku iz ekonomije. Nije nas brinula ni kriza Federalne vlade iz koje niko ne vidi skorašnji izlaz.
Nismo imali vremena za to, u fudbalskoj euforiji razmišljali smo samo o tome ko će zamijeniti Spahića. Bezvizni režim, finansijske injekcije, budućnost zemlje bili su manje interesantni od tog skoro pa nerješivog problema.
Bitka protiv Portugala uspjela nas je odvratiti od minornih problema koje obično nazivamo preživljavanje. Voditeljica Centralne državne informativne emisije od državne zastave Svjetlana Topalić napravila je kravatu, njen sportski kolega ogrnuo je šal koji je raširen po reverima sakoa podsjećao na nekakav ritualan predmet. Ankete na ulicama svjedočile su da se narod već prepustio trijumfalnom zanosu, djeca, penzioneri, radni ljudi, građani i građanke predviđali su sigurne pobjede. Golovi Džeke i Ibiševića trebali su nam omogućiti odlazak u Afriku, a odatle ćemo lako do Evrope. Budućnost je bila svijetla, sigurna i bogata, pa je jedna prosjakinja pred televizijskim kamerama priznala da nikada nije imala veći promet. Jer, šta je novac pred sladostrašćem pobjede?
Na žalost, nije samo običan narod bio euforičan. Ne znam da li ste uočili, ali federalni premijer Mujezinović nije propustio niti jednu utakmicu. Bio je i u Portugalu, a agencije su objavile da je tamo otišao na poziv portugalskog premijera. To što su se važni razgovori poklopili sa terminom utakmice bila je čista slučajnost. Na Bilinom polju Mujezinović je sjedio sa Misimovićem. Blijedu igru u Portugalu lako smo oprostili Misketu, ali ovakvu mrlju u karijeri biće mu teško zaboraviti. (Sada razumijem šta je mislio Bakir Hadžiomerović kada je zamolio Blaževića da igrače sačuva od lošeg društva.) Nije samo Mujezinovića navijačka strast potpuno odvratila od posla za koji ga plaćamo. Ako ste čitali novine uočili ste da su Ćirinu strategiju danima po novinama komentirali federalni ministar Gavrilo Grahovac i njegov kantonalni kolega Emir Hadžihafizbegović. Kada sada razmislim, s takvim vođama navijačima i fudbalskim stratezima šanse za pobjedu bile su nam dodatno otežane.
Bez obzira na sve i ja sam vjerovao u pobjedu. Vjerovao sam i selektoru Blaževiću, a najviše mi se dopala ova njegova procjena o našoj prednosti nad Portugalom:
- Ništa nas ne može tako motivirat kao borba za domovinu. Znaš, Portugalci to nemaju jer oni su već napravili sve za afirmaciju svog nogometa, pa i za afirmaciju zemlje kad su okolo kao imperijalisti okupirali pola svijeta. Znaš, najjebenije se borit protiv sirotinje, a mi smo sirotinja!
I ovo se završilo. Narednih par dana pričaćemo o nedostatku sreće, propuštenim šansama, procjenama ko je zaista trebao igrati na mjestu Spahića, pa ćemo se vratiti pričama o nedostatku sreće, propuštenim šansama i procjenama ko bi trebao igrati na mjestu partijarha Pavla. I, naravno, Mittalov oblak vratiće se na svoje mjesto.
(zurnal.info)
">
Mračni oblak depresije koji je nakon poraza od reprezentacije Portugala pritisnuo Bilino polje bio je, čini mi se, otrovniji čak i od kancerogenih oblaka koje Mittal svakodnevno ispušta iznad Zenice.
Jer, previše se očekivalo. Zbog ove utakmice čitava nacija je zaboravila na probleme. U fudbalskoj euforiji niti je ko šta radio, niti se neko zbog nečeg brinuo. Na javnim mjestima bilo je nepristojno govoriti o bilo čemu drugom sem o okršaju sa Portugalom. Ništa nas drugo nije zanimalo.
Čak nismo osjećali ni pretjeranu zavist što će naše istočne komšije do kraja godine uživati u bezviznom režimu, da bi kao normalni Evropljani, kako im je rečeno, mogli za novogodišnje i božićne praznike samostalno izabrali mjesto gdje će slaviti. Nama se za utjehu obećalo, ako budemo dobri i naši političari mudri, da će se naše vize razmatrati sredinom naredne godine. Nismo uočili ni posjetu delegacije MMF-a koji su rekli da će nastaviti razgovore o aranžmanu nakon nove godine i to ako naši ministri izbace politiku iz ekonomije. Nije nas brinula ni kriza Federalne vlade iz koje niko ne vidi skorašnji izlaz.
Nismo imali vremena za to, u fudbalskoj euforiji razmišljali smo samo o tome ko će zamijeniti Spahića. Bezvizni režim, finansijske injekcije, budućnost zemlje bili su manje interesantni od tog skoro pa nerješivog problema.
Bitka protiv Portugala uspjela nas je odvratiti od minornih problema koje obično nazivamo preživljavanje. Voditeljica Centralne državne informativne emisije od državne zastave Svjetlana Topalić napravila je kravatu, njen sportski kolega ogrnuo je šal koji je raširen po reverima sakoa podsjećao na nekakav ritualan predmet. Ankete na ulicama svjedočile su da se narod već prepustio trijumfalnom zanosu, djeca, penzioneri, radni ljudi, građani i građanke predviđali su sigurne pobjede. Golovi Džeke i Ibiševića trebali su nam omogućiti odlazak u Afriku, a odatle ćemo lako do Evrope. Budućnost je bila svijetla, sigurna i bogata, pa je jedna prosjakinja pred televizijskim kamerama priznala da nikada nije imala veći promet. Jer, šta je novac pred sladostrašćem pobjede?
Na žalost, nije samo običan narod bio euforičan. Ne znam da li ste uočili, ali federalni premijer Mujezinović nije propustio niti jednu utakmicu. Bio je i u Portugalu, a agencije su objavile da je tamo otišao na poziv portugalskog premijera. To što su se važni razgovori poklopili sa terminom utakmice bila je čista slučajnost. Na Bilinom polju Mujezinović je sjedio sa Misimovićem. Blijedu igru u Portugalu lako smo oprostili Misketu, ali ovakvu mrlju u karijeri biće mu teško zaboraviti. (Sada razumijem šta je mislio Bakir Hadžiomerović kada je zamolio Blaževića da igrače sačuva od lošeg društva.) Nije samo Mujezinovića navijačka strast potpuno odvratila od posla za koji ga plaćamo. Ako ste čitali novine uočili ste da su Ćirinu strategiju danima po novinama komentirali federalni ministar Gavrilo Grahovac i njegov kantonalni kolega Emir Hadžihafizbegović. Kada sada razmislim, s takvim vođama navijačima i fudbalskim stratezima šanse za pobjedu bile su nam dodatno otežane.
Bez obzira na sve i ja sam vjerovao u pobjedu. Vjerovao sam i selektoru Blaževiću, a najviše mi se dopala ova njegova procjena o našoj prednosti nad Portugalom:
- Ništa nas ne može tako motivirat kao borba za domovinu. Znaš, Portugalci to nemaju jer oni su već napravili sve za afirmaciju svog nogometa, pa i za afirmaciju zemlje kad su okolo kao imperijalisti okupirali pola svijeta. Znaš, najjebenije se borit protiv sirotinje, a mi smo sirotinja!
I ovo se završilo. Narednih par dana pričaćemo o nedostatku sreće, propuštenim šansama, procjenama ko je zaista trebao igrati na mjestu Spahića, pa ćemo se vratiti pričama o nedostatku sreće, propuštenim šansama i procjenama ko bi trebao igrati na mjestu partijarha Pavla. I, naravno, Mittalov oblak vratiće se na svoje mjesto.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Sport
Nakon poraza: Mračni oblak nad Bilinim poljem
Mračni oblak depresije koji je nakon poraza od reprezentacije Portugala pritisnuo Bilino polje bio je, čini mi se, otrovniji čak i od kancerogenih oblaka koje Mittal svakodnevno ispušta iznad Zenice.
Jer, previše se očekivalo. Zbog ove utakmice čitava nacija je zaboravila na probleme. U fudbalskoj euforiji niti je ko šta radio, niti se neko zbog nečeg brinuo. Na javnim mjestima bilo je nepristojno govoriti o bilo čemu drugom sem o okršaju sa Portugalom. Ništa nas drugo nije zanimalo.
Čak nismo osjećali ni pretjeranu zavist što će naše istočne komšije do kraja godine uživati u bezviznom režimu, da bi kao normalni Evropljani, kako im je rečeno, mogli za novogodišnje i božićne praznike samostalno izabrali mjesto gdje će slaviti. Nama se za utjehu obećalo, ako budemo dobri i naši političari mudri, da će se naše vize razmatrati sredinom naredne godine. Nismo uočili ni posjetu delegacije MMF-a koji su rekli da će nastaviti razgovore o aranžmanu nakon nove godine i to ako naši ministri izbace politiku iz ekonomije. Nije nas brinula ni kriza Federalne vlade iz koje niko ne vidi skorašnji izlaz.
Nismo imali vremena za to, u fudbalskoj euforiji razmišljali smo samo o tome ko će zamijeniti Spahića. Bezvizni režim, finansijske injekcije, budućnost zemlje bili su manje interesantni od tog skoro pa nerješivog problema.
Bitka protiv Portugala uspjela nas je odvratiti od minornih problema koje obično nazivamo preživljavanje. Voditeljica Centralne državne informativne emisije od državne zastave Svjetlana Topalić napravila je kravatu, njen sportski kolega ogrnuo je šal koji je raširen po reverima sakoa podsjećao na nekakav ritualan predmet. Ankete na ulicama svjedočile su da se narod već prepustio trijumfalnom zanosu, djeca, penzioneri, radni ljudi, građani i građanke predviđali su sigurne pobjede. Golovi Džeke i Ibiševića trebali su nam omogućiti odlazak u Afriku, a odatle ćemo lako do Evrope. Budućnost je bila svijetla, sigurna i bogata, pa je jedna prosjakinja pred televizijskim kamerama priznala da nikada nije imala veći promet. Jer, šta je novac pred sladostrašćem pobjede?
Na žalost, nije samo običan narod bio euforičan. Ne znam da li ste uočili, ali federalni premijer Mujezinović nije propustio niti jednu utakmicu. Bio je i u Portugalu, a agencije su objavile da je tamo otišao na poziv portugalskog premijera. To što su se važni razgovori poklopili sa terminom utakmice bila je čista slučajnost. Na Bilinom polju Mujezinović je sjedio sa Misimovićem. Blijedu igru u Portugalu lako smo oprostili Misketu, ali ovakvu mrlju u karijeri biće mu teško zaboraviti. (Sada razumijem šta je mislio Bakir Hadžiomerović kada je zamolio Blaževića da igrače sačuva od lošeg društva.) Nije samo Mujezinovića navijačka strast potpuno odvratila od posla za koji ga plaćamo. Ako ste čitali novine uočili ste da su Ćirinu strategiju danima po novinama komentirali federalni ministar Gavrilo Grahovac i njegov kantonalni kolega Emir Hadžihafizbegović. Kada sada razmislim, s takvim vođama navijačima i fudbalskim stratezima šanse za pobjedu bile su nam dodatno otežane.
Bez obzira na sve i ja sam vjerovao u pobjedu. Vjerovao sam i selektoru Blaževiću, a najviše mi se dopala ova njegova procjena o našoj prednosti nad Portugalom:
- Ništa nas ne može tako motivirat kao borba za domovinu. Znaš, Portugalci to nemaju jer oni su već napravili sve za afirmaciju svog nogometa, pa i za afirmaciju zemlje kad su okolo kao imperijalisti okupirali pola svijeta. Znaš, najjebenije se borit protiv sirotinje, a mi smo sirotinja!
I ovo se završilo. Narednih par dana pričaćemo o nedostatku sreće, propuštenim šansama, procjenama ko je zaista trebao igrati na mjestu Spahića, pa ćemo se vratiti pričama o nedostatku sreće, propuštenim šansama i procjenama ko bi trebao igrati na mjestu partijarha Pavla. I, naravno, Mittalov oblak vratiće se na svoje mjesto.
(zurnal.info)
selvedin avdić
Mračni oblak depresije koji je nakon poraza od reprezentacije Portugala pritisnuo Bilino polje bio je, čini mi se, otrovniji čak i od kancerogenih oblaka koje Mittal svakodnevno ispušta iznad Zenice.
Jer, previše se očekivalo. Zbog ove utakmice čitava nacija je zaboravila na probleme. U fudbalskoj euforiji niti je ko šta radio, niti se neko zbog nečeg brinuo. Na javnim mjestima bilo je nepristojno govoriti o bilo čemu drugom sem o okršaju sa Portugalom. Ništa nas drugo nije zanimalo. 
