Političko pravoslavlje u Crnoj gori: Nema Mila, nema Tita, vladika se ođe pita

Naš čovjek ne voli kontingenciju. Nervira ga sama pomisao da nešto takvo uopšte može postojati.

Naš čovjek računa: biva onako kako je htio Bog, ili onako kako hoće vladar. Ako se desilo, bilo je to stvar nužnosti – najčešće istorijske. 

Zato naši mudraci budućnost proriču gledajući u prošlost. Računaju: ako valjano rastumačim ono što je bilo, vidjeću što će biti. Jer po njima budućnost je – nužni ishod prošlosti.

A najmudriji od mudraca najvještiji su da, kada se nešto zbilo, naknadno objasne zašto drugačije i nije moglo biti.

REZULTAT JE NUŽAN

Recimo... U Crnoj Gori će u nedjelju biti održani parlamentarni izbori. Ko god da pobijedi, mudraci će to objasniti sa „takav rezultat bio je nužan“.

Ako pobijedi Đukanović, biće to, u tumačenju mudraca, sasvim „prirodno, logično i nužno“, još jedna izborna pobjeda čovjeka koji vlada već trideset godina, pa se poslu dobijanja izbora imao kad i naučiti. Vladajuća partija kontroliše državni aparat, iz čega nužno proizilazi i kontrola glasova te izborna pobjeda. Vladajuća partija uz sebe ima tajkune, dakle i novac, a novac, nužno, na izborima donosi prevagu. Crna Gora je na korak od ulaska u EU, stoga je taj čin istorijska nužnost, koja i nije mogla biti osujećena autogolom u posljednjoj sekundi - na posljednjim izborima pred punopravno članstvo Crne Gore u EU.  

Ako pak pobijedi ultrasrpska opozicija -  biće to, u tumačenju mudraca, sasvim „prirodno, logično i nužno“, jer  je vlast trideset godina stara, umorna, trula i padu sklona. Poslije toliko godina, vladajuća partija ne kontroliše državni aparat onako kako ga je kontrolisala, što je otvorilo mogućnost za pobjedu opozicije. Mnogi tajkuni su se distancirali od vladajuće partije, neki osnovali svoje (Građanski pokret URA), a neki, da bi zaštitili ono što su nakrali, sklopili sporazume sa velikosrpskim nacionalizmom koji je preplavio Crnu Goru. Proces integracije Crne Gore u EU prekinut je u posljednjem času, jer istinska većinska volja građana nikada nije bila „NATO i EU“ nego „Rusija i Srbija“. Pobjeda te nepokorene volje bila je istorijska nužnost.

Mudraci ne mogu omašiti. Eno ih, okupljeni u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti i sličnim brlozima, prikačeni na apanaže, čekaju izbore obučeni u dva dresa - jedan viri ispod drugog. Lako je, kad je sve gotovo, svući pogrešan –  pobjednici su prema mudracima milostivi, vole da ih imaju uz nogu. Mudrace je po glavi milovala ova vlast, milovaće ih i sljedeća. 

Ono što se u Crnoj Gori dešava već osam mjeseci, još od donošenja famoznog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, doista je nesvakidašnje. U nedjelju ćemo vidjeti epilog te začuđujuće priče.

Sa jedne strane stoje partije novim usponom velikosrpskog nacionalizma prestravljenih manjinskih naroda, dvije indipendističke socijaldemokratske partije i moćni, ali korupcijskim aferama oštećeni Đukanovićev DPS. Njihov koncept je: sekularna, građanska država, članica NATO i EU. Nažalost, koncept DPS-a je i: da nastavimo da krademo, da nastavimo da krademo kao da zoru nećemo dočekati. Što je Crnu Goru i dovelo do ruba provalije.  

Sa druge strane su ultrasrpske  i nacionalne srpske partije, neke od njih komično maskirane u „građanske“. Sa druge strane je država Srbija i sva njena obavještajna, diplomatska, finansijska i parapolitička infrastruktura koja je puštena u pun pogon zarad preuzimanja Crne Gore. Sa druge strane je, e tu stvari postaju spektakularne, i Amfilohije te njegova paradržavna-paramilitarna Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori. 

VLADIKA SE PITA

Ovi su izbori iznimno neizvjesni jer je opozicija za ovu priliku napravila ideološku modifikaciju: velikosrpski nacionalizam transformisan je u političko pravoslavlje. 

Amfilohije predvodi opoziciju kao što je Sauron predvodio svoje horde. Crnogorskim gradovima odjekuju crkvene pjesme i kao smuk se vuku litije. Opozicioni prvaci drže političke skupove u crkvama sa kojih se vijore 4C zastave. Srpski mitropolit glasače poziva da glasaju za opoziciju. Njegovi sveštenici daju instrukcije opozicionim liderima i vlasnicima “nezavisnih medija”. Pop Ristovi mantijaši opominju i kunu sve one koji se usuđuju ne poslušati ih. Ako glasate za vlast, kaže militantni crni mag po imenu pop Backović, navući ćete na sebe prokletstvo Svetog Vasilija i Svetoga Petra. Popovi djecu uče osnovama teokratije, da marširaju i pjevaju: “Nema Mila, nema Tita, vladika se ođe pita”, kao što možete vidjeti ovdje:

Nebojša Medojević saopštava kako će birači morati da se odluče jesu li za “Hrista ili za Mila Đukanovića”?! Lider Demokratskog fronta veli: “Ili ste vjera, ili ste nevjera”.

Amfilohije veli da predsjednik Crne Gore želi stvoriti “satansku crkvu”, te da on Crnu Goru želi pretvoriti u “demonsku, satansku zajednicu”. On kaže da vlast ide “bezbožnim, satanskim, antibožjim, antihristovskim…” putem.

Amfilohije povlači direktnu paralelu između “grijeha” današnje Crne Gore i “grijeha” Jevreja: on tvrdi da “oni koji danas upravljaju sudbinom ovog naroda nastavljaju bezbožni, satanski put gonitelja Hristovih, put Pilata, put ondašnjih Jevreja koji su razapeli Hrista”.

Medojević je Ranka Krivokapića, jednog od obnovitelja nezavisne Crne Gore označio kao “predstavnika duboke države i satanistu”. “Imamo posla sa satanistima i demonskim silama. Vrijeme je da crkva počne djelovati prema njima kao prema vojnicima Sotone. Egzorcizam!!!”, kaže Medojević. 

Medojevićev partner Andrija Mandić svoje je pristalice pozvao u sveti rat: “Budite Hristovi vojnici i budite spremni”, rekao je.

Opozicija maršira kroz crnogorske gradove noseći zastave na kojima piše: „Hristovi ratnici“.  

Da skratimo: ovako nešto nije viđeno od Teherana 1979.

NUŽNO JE BITI IDIOT

Sad dolazi do istinskog zapleta: uprkos svemu, Amfilohije nema snagu da na izborima osvoji većinu. Da bi u tome uspio, njega na vlast mora dovesti partija koja smatra da je velikosrpska Crna Gora – pravoslavna teokratija manje zlo od Đukanovićeve kleptokratske Crne Gore.

Ta partija postoji. Zove se URA, a iza nje stoje moćni tajkuni i glavna Amfilohijeva medijska palica – koncern „Vijesti“. Partiju predvodi sarajevski student, Dritan Abazović. To je čovjek i to je partija koja Crnu Goru treba da vrati u ruke Beogradu.

URA će na izborima osvojiti između 3 i 5 posto glasova. U idealnom scenariju za Amfilohija i Vučića, to bi moglo biti dovoljno da ta partija i političko pravoslavlje sastave vladu, koja bi bila „ekspertska“ a Abazović njen premijer. Abazović svojim biračima obećava da će njegova 3-5 posto partija diktirati rad vlade i procese u društvu, dok će ga političko pravoslavlje sa svojih 45 -47 posto osvojenih glasova pokorno slušati: URA će zemlju voditi ka EU, a razularene Amfilohijeve horde će samo mirno i dostojanstveno šetati ulicama i čisto performativno zazivati sveti rat.

Šanse da bude tako jednake su šansama da vladajući nakon ovih izbora više neće krasti: nema ih.

Da bi se u to povjerovalo nije dovoljno biti politički nepismen: nužno je biti idiot, u starogrčkom značenju te riječi.

Stoga u to niko racionalan zaista ne vjeruje. Jedan dio birača u Crnoj Gori prosto želi da vide kraj Đukanovića, čak i po cijenu koaliranja sa Amfilohijem i ovim nepatvorenim užasom:

No to nije nije sve. Ima tu i druga strana priče, prilično gadna. Svojom vladavinom pohlepe i bezakonja, te neprekidnim odlaganjem nužnih reformi, vlast je svojeručno otvorila put da Amfilohijev vjersko-politički monstrum teokratske revolucije zgazi Crnu Goru.  

Glasači kojima se ne dopada rečeni scenario prisiljeni su da začepe nos i glasaju za Đukanovićevu ocvalu mehku autokratiju, za one koji po svemu zaslužuju da odu. 

Ako odu, umjesto njih vlast preuzima Sauron i njegovi fino obrijani momci u bijelim košuljama podržani nacistima sa snimka gore.

To je sama definicija loše beskonačnosti. U kojoj, doista, ništa nije kontingentno. Katastrofa je, naime, doista nužna i neizbježna, a politički proces tek njeno odlaganje.

Još nešto nije kontingentno: svaki će vladar pasti, carstvo se srušiti a čovjek umrijeti. Ali pitanje je ljudskog dostojanstva, bez kojega je i sama vječnost bezvrijedna, suprotstaviti se mraku na čijem čelu jaše Amfilohije.

(zurnal.info)