UBIJANJE OBOLJELE STOKE: Nije li učinjeno sve da se naviknemo na smrt?

Čitali ste o tome: post-jugoslovenska goveda obolijevaju od bolesti „kvrgave kože“. Bolest je neizlječiva. Iako se ne prenosi na ljude, meso zaražene stoke ljudi ne bi smjeli jesti.

Zato goveda ubijaju. Onda ih zakopaju, da se bolest ne bi širila.

U Crnoj Gori, u Bijelom Polju, opština je riješila da mrtve zaražene životinje zakopa na, pa recimo – čudnom mjestu. Na dječijem igralištu.

Ljeto je, ko će kopati po vrućini. Zato su nadležne službe goveda, takoreći, zagrnuli zemljom. Pa su se iznutrice plitko ukopanih životinja našle nadohvat psima i djeci.

Sve je, treba li reći, stvar perspektive. Crijeva zaraženih životinja na dječijem igralištu čovjek može doživjeti kao nešto užasno, ali i kao priliku za nastavu iz anatomije u prirodi. Nešto kao: upoznaj kravin stomak, da bi je više volio.

Elem, Antena M je priču objavila, potkrijepila fotografijama i izjavama svjedoka.

Nadležni su brzo reagovali. Na vanrednom presu Uprave za bezbjednost hrane saopšteno je da su lokacije na kojima su zakopavana goveda oboljela od kvrgave kože bezbjedna.

InspektorkaVesna Daković, njenim riječima:

"Tačno je da su zakopane životinje. Životinje su zakopane, ali su svi propisi poštovani. Veterinarski inspektor sa kojim smo mi razgovarali, koji je nadležan za opštinu Bijelo Polje je došao. Opština je odredila lokaciju na kojoj goveda treba da se zatrpaju, iskopana je rupa u dubini tri metra, nakon toga je govedo ubačeno u cjelosti u tu jamu, pa je preko goveda nasuta soda i kreč, nakon toga je prostor dezinfikovan. Sad vi meni objasnite kako je moguće da se iznutrice tako zakopanog goveda nađu na površini zemlje?''

Mene to podsjetilo na dobar vic. Popeo se kralj Nikola sa perjanicima na Lovćen. Iznad njih leti orao. Vođeni starom crnogorskom mudrošću da je samo mrtav orao dobar orao - čiji eho prepoznajemo u zlatnom pravilu crnogorske privatizacije: samo zatvorena fabrika je dobra fabrika - perjanici, jedan po jedan, pucaju u pticu. Svi promaše. Tada kralj kaže: daj tu pušku ovamo. Nanišani, puca. Onda se prekrsti i kaže: ljudi, čudo – mrtav orao, a leti.

Čuda obično ne izdrže racionalnu provjeru. Tako ni ono na koje je ukazala inspektorica Daković. Dakle: kako je moguće da se iznutrice na dubinu od tri metra ukopanog, potom sodom i krečom posutog goveda nađu na površini zemlje? Zavisi od toga koliko liberalno koristimo metrički sistem: koliko je, naime, tri metra?

Mještanin Admir Hasanagić iz bjelopoljskog sela Srđevac, njegovim riječima:

„Uopšte tu kreča nije bilo, sode je bilo, ali ne puno, možda kilogram. Dvije krave su u jednu rupu zakopane. Bio sam kod komunalnog inspektora, koji mi je rekao da rupa mora da bude duboka četiri metra, ako su dvije krave. Oni su ih ukopali na metar i po. Ja sam rekao komunalnom inspektoru da izađu na lice mjesta i da ćemo mi iskopati ako treba i ručno, samo da uginule životinje budu uklonjene. Oni su htjeli da ih zakopaju na 80 cm. Kada su na metar i po iskopali, ja sam fotografisao, rekao da rupa nije dovoljno duboka, zbog toga su i podnijeli krivičnu prijavu protiv mene".

Ovo se bez mastera iz matematike ne rješava. Propis, po inspektorici Daković, nalaže: Jedna krava = tri metra dubine. Po inspektoru koji je razgovarao sa Hasanagićem, pravilo glasi ovako: dvije krave = četiri metra dubine. Na koncu su ukopane: dvije krave na metar i po dubine. Je li računica bila ova: ako je jedna krava = 3 metra, onda su dvije krave 3 metra podijeljeno sa dva, dakle, metar i po? A da su bile četiri krave, ili šest?

Ako ćemo pravo, može li nekoga začuditi to što ovdje fušerski ukopavaju mrtve krave? To što se dječije igralište koristi kao groblje zaraženih životinja?

Znamo li, uopšte, na koliko dječijih igrališta su ukopani ljudi koji su ubijeni jer su bili „zaraženi“ pogrešnom nacijom ili vjerom? Znamo li ko leži ispod temelja naših tržnih centara, bogomolja i novih stambenih blokova? Koja su pravila važila kada su njih ukopavali? Metar i po dubine po čovjeku? Koliko kila sode i kreča? Ko je donio, ko ovjerio, ko tumačio pravilnik o ukopu?

Toliko hladnjača punih leševa, toliko jama, masovnih grobnica... Nije li učinjeno sve da se naviknemo na smrt? Koga još uzbuđuju mrtva tijela, ljudi ili životinja, svejedno? Pa i djeca na igralištima – šta su oni, ako ne budući mrtvi?

Jer našim nacijama i našim kulturama, zapravo jednoj kulturi jednog, ljudi trebaju samo kao mrtvi, da bi se u njihovo ime posijalo još smrti.

Sve dok na ovoj zemlji više ne bude mjesta za žive. Sve dok živi napokon ne siđu u podzemlje, a zemlju ostave onome kome pripada: smrti, njenim državama, zakonima, institucijama i zastavama, koje će se tada, kao podignuti mrtvački pokrov, ponosno vijoriti na vjetru što nosi miris truleži i raspadanja.

(zurnal.info)