O UNUTRAŠNJOJ VELIČINI GENOCIDA: Može li se, uopšte, ubiti ono što nije živo?

Martin Hajdeger je govorio o “unutrašnjoj veličini nacional-socijalističkog pokreta”. Nedavno se über-pop Amfilohije Radović pozabavio “unutrašnjom veličinom istrage poturica”.
Podsjetimo: istu temu, “unutrašnju veličinu istrage poturica”, Petar Drugi Petrović Njegoš besmrtnom je učinio u klasiku južnoslovenske literature, “Gorskom vijencu”. Dobronamjerni ljudi su mi više puta ljubazno objasnili da ja ne razumijem Njegoša, pa je moja kritika te knjige glupava. Stoga ne bih o tome. Umjetničku veličinu Njegoševog spjeva o unutrašnjoj veličini genocida elaboriraće vam drugi, oni koji su ga dobro razumjeli. Ja ću samo pomenuti ovo: kada crnogorski intelektualci žele reći kako naočiti vladika nije želio loše muslimanima, oni redovno pomenu kako je “Njegoš, uostalom, imao i prijatelje muslimane”. To je urnebesno, najstariji vic iz knjige, varijacije one “nisam ja rasista, pa imam ja i prijatelja crnaca”.    
Nego, šta kaže Amfilohije, jedan od onih koji razumiju Njegoša: “Mnogi i danas prigovaraju kako je to smio vladika Danilo. Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, sa lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uva u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu”.
Ovo bi trebalo zapamtiti.
U rečenicama koje sadrže “ali” ili “međutim”, ono što stoji ispred ali i međutim možete obrisati, to je tek retorički trik – ono što se hoće reći stoji iza te dvije riječi. ”Jeste da je strašno pobiti ljude”, međutim, “to su lažni ljudi”.
“Poturice”, dakle, nisu loši, odvratni, sramotni, nemoralni... ljudi. Oni su “lažni ljudi”. Oni, dakle, i nisu ljudi.
Kada neprijatelju oduzmete sva ljudska svojstva, svako zlodjelo koje ste naumili počiniti nad njim postaje tek naporno, teško, možda čak kako kaže Amfilohije i “strašno”, ali ipak nužno. Kao dezinsekcija, kao deratizacija. Amfilohiju ni to nije dovoljno, pa svoju odbranu genocida proširuje novom tezom. “Lažni ljudi” oko sebe siju smrt, i to ne bilo kakvu, nego “duhovnu”. Jesu li ti “lažni ljudi” uopšte živi? Šta su oni: zombiji, vampiri, energetski vampiri? Potom: je li zločin ubiti neživo? Konačno, može li se, uopšte, ubiti ono što nije živo?  
Zločin ne samo da je bio nužan – u suprotnom, “danas ne bi bilo pravoslavnog uva u Crnoj Gori” – nego i nije bio zločin.
Eto lijepog primjera popovskog cinizma. “Ne bi bilo pravoslavnog uva”, kaže. Nisam tamo bio, ali Wikipedia kaže kako su Njegoševi i Amfilohijevi Crnogorci dali da se kod Virpazara, ispod tvrđave u kojoj su, u svoj unutrašnjoj, a i vanjskoj veličini tog akta, pobijeni muslimani koji su tu pružali otpor, u mermeru ugraviraju stihovi iz Gorskog vijenca:
Po Crmnici Turke isjekosmo
i grad Besac s zemljom izravnismo
sad ti nema u našu nahiju
obilježja od turskoga uha
do trupine ali razvaline.
(U potpisu: P.P. Njegoš – Narod Crne Gore 1997. god.)

Datum je znakovit: godina 1997, nakon što je završena istraga poturica u Bosni. Riječi su Njegoševe, ali ih potpisuje čitav narod Crne Gore, što je i pravo: jer Njegoš je, kažu, i pjevao iz glave cijela naroda.

I Amfilohije govori ako ne iz glave cijela, a ono glave dobrog dijela naroda. Sva ispitivanja takozvanog javnog mnenja u Crnoj Gori, u prethodnih 15 godina, dala su isti rezultat: institucija u koju građani Crne Gore imaju najviše povjerenja je crnogorska ispostava Srpske pravoslavne crkve, na čelu sa Amfilohijem.

Inače nam je svima svanulo otkad smo počeli slušati popove i hodže. Da se podsjetimo: gdje su ono hrlili naši narodi i narodnosti u dane pred pokolj devedesetih? U bogomolje, gdje drugo. Da namire što su propustili u ono crno vrijeme, kada su im “komunisti branili da idu u crkve i džamije”. Napunili su naši dobri ljudi bogomolje, a potom i ratišta i na kraju, groblja.

Božiji su hramovi puni i danas, ima evo već četvrt vijeka da se naš narod “vratio Bogu i vjeri prađedovskoj”. Je li im zbog toga bolje? Jesu li im djeca moralnija, oni strpljiviji prema komšiji i neznancu, imaju li više ljubavi u sebi? Jesu li naša društva pravednija? Nisu? Nego je, je li tako, sve svakoga dana sve gore? Kada ne bi bilo sutra, čovjek bi mislio da gore i ne može? Koje su to vrijednosti koje dobri ljudi prime u bogomoljama, pa prenesu u džungle i štale u koje su se pretvorili naši gradovi i države? Kako to da se od sve te silne mudrosti i dobrote kojoj ih uče u bogomoljama ništa, ali baš ništa, ne prelije u društvo u kojem žive između misa i džuma?

A eto, nije li onomad, kad su nam ono “branili ići u crkve i džamije”, u našim životima i životima ljudi oko nas, bilo više pravednosti, ljubavi, tolerancije i mudrosti? Kako to, majka mu stara, da smo bolji ljudi bili onda?
Možda zato što su u onom mračnom, represivnom, bezbožničkom, nedemokratskom sistemu već bile sadržane vrline o kojima ljude danas uče u crkvama i džamijama?

Otkad smo se vratili Bogu, ništa od Božijeg nauka nije ostalo u našim životima

(zurnal.info)