TOMISLAV PERAZIĆ: Otišao je posljednji umjetnik socrealizma

Tomislava Perazića zatekli smo u njegovom stanu za štafelajom. Nije odavao nekog ko ima 86 godina, netom izašlog sa dužeg bolničkog liječenja. Noge su mu otkazivale, ali pogled nije sklanjao sa, pokazaće se, posljednje slike. Snimao ga je kolega Draženko Rupar. 

Pričao je o svom rodnom Baru u Crnoj Gori, gdje je kao jedanaestogodišnjak bio nagrađen za portret druga Tita. 

U Zenicu dolazi 1961. godine, nakon što je u Ljubljani diplomirao slikarstvo u klasi velikih slikara i profesora Gojimira Antona Kosa i Božidara Jakca. 

Bio je stipendista, a potom i zaposlenik Željezare. Hodao je pogonima, slikao livce kraj užarenih željezarskih peći, što će rezultirati sa više od stotinu djela iz ciklusa nazvanog „Ljudi i vatre“.

Epitet posljednjeg socrealističkog slikara, ponosno je prihvatao.

“Originalan, sam, čist i neponovljiv. Nije mi bitno da li to zovu socrealizmom ili nešto drugo, bitno je da stvaram svoj svijet. Slikao sam dušu Željezare, bila je to kombinacija boje i figura,” objašnjava nam je.

Dijelio je Perazić sa željezarskim radnicima obrok u menzi, razgovarao, skicirao, hodajući platformama visokih peći, čeličana i livnice. Pamti i anegdote iz tih dana.

“Slikao sam tako murale u jednoj hali. Prišao mi je jedan radnik, pita: majstore da li bi mi mogao ofarbati biciklo. Što ne bih, pa ja sam slikar, sve slikam”, prepričava sa jednakim “šeretlukom”po kojem je više od 50 godinama bio prepoznatljiv Zeničanima.

“Neke su mi slike ukrali, znači da sam dobar slikar...” odgovarao je na pitanja o svojim djelima.

Vedar duh i slikarska strast nisu ga napuštali do posljednjih sati života. Nesebičnu pomoć u danima bolesti pružio mu je zenički slikar Milenko Šećerović.

“Doslovno nisam mogao stići donijeti dovoljno boje i platna, koliko je posljednjih mjeseci radio. Posebno se brinuo da li sam organizovao prevoz slike koju je namjenski pripremio za aprilsku izložbu u sarajevskoj galeriji ‘Collegium Artisticum’, to mu je bio važan događaj”, priča Milenko.

Tomislav Perazić i Milenko Šećerović

Tomislav Perazić je bio izuzetan portretista, što poznavaoci likovne umjetnosti znaju, kao što i poznavaoci njegova života znaju da nikada, pa i kada je teško preživljavao, nije prodao slike koje je posebno volio. Uzaludno je bilo nuditi mu novac.

Druženje te subote 16. marta, nekoliko dana prije nego će preminuti, okončali smo razgovorom o njegovoj velikoj, ispostaviće se, posljednjoj želji.

“Volio bih da grad Zenica neku galeriju nazove mojim imenom, a ja bih zauzvrat poklonio svoje slike, možete li tu šta pomoći...”, zamolio je.

Zeničani znaju da je Tomislav Perazić to i zaslužio...

(zurnal.info)