Panenka za slamanje engleskog duha

Koliki luđak moraš biti pa da, u trenutku kad tvoja reprezentacija gubi lutriju kaznenih udaraca, izađeš pred par desetaka tisuća ljudi i pucaš "panenku"?

SLAMANJE DUHA

Andrea Pirlo je ozbiljan kandidat za nekakvu psihijatrijsku dijagnozu. Andrea Pirlo je hodajuća legenda europskog nogometa. U trenutku kad je uzeo loptu i krenuo prema bijeloj točki njegovi suigrači su izgledali psihički slomljeni. Pirlo nije imao izbora. Samo jedan šut je odlučivao o tome kako će se razmotati drama jedanaesteraca. Kad je odlučio pucati "panenku" znao je da će pogotkom slomiti engleski duh a svoje suigrače napuniti novim samopuzdanjem. Riskirao je, jer u slučaju promašaja stvari bi bile upravo suprotne. Joe Hart je poletio u stranu, a Pirlo je mrtvo - hladno poslao lagano potkopanu loptu tik iza njega. Svo to vrijeme, a njemu se se te sekunde morale činiti puno dulje nego posmatračima, izraz njegovog lica nije odavao nikakvo uzbuđenje. Ništa još formalno nije bilo gotovo, ali ja sam, a, vjerujem, i većina drugih gledatelja, znao da Englezi više nemaju nikakve šanse. Pirlo im je slomio duh u ključnom trenutku i praktički odveo Italiju u polufinale na megdan Španjolcima.

TRČEĆE DRVO

Italija je sasvim zasluženo prošla dalje. Cijelu su utakmicu bili uvjerljivo bolji protivnik. Ispromašivali su se kao nikad. Mario Balloteli defintivno nije imao svoj dan. Da je legendarno trčeće drvo zvano Pippo Inzaghi bilo na njegovom mjestu Talijani bi posao završili puno ranije. Teška srca moram priznati da ova reprezentacija Italije ima nekakav poseban šarm.

Za razliku od Engleske koja nikad u povijesti nije igrala ovakav ziheraški nogomet. Potpuno je nevjerovatno da Englezi niti jednog trenutka nisu poduzeli ni zrno rizika. Hodgson je sve radio kao i u prethodnim utakmicama. Do sredine drugog poluvremena je čuvao nulu, a zatim je uvođenjem Carolla zapravo zatvarao utakmicu jer se napadačke akcije Engleske u tom trenutku počinju svoditi na nabijanje lopte prema Carollu koji je treba uštopati i proslijediti nekom od suigrača, prije svega prema Walcottu i Rooneyu koji bi brzinom trebali izbaciti odbranu i eventualno poantirati. Alibi igra koju je forsirao Hodgson na koncu mu se obila o glavu. Čovjek će se vratiti na Otok bez ijednog poraza na Euru i tim podatkom pokušati sačuvati izborničku funkciju. No, ja ipak mislim da ova engleska ekipa ima puno više potencijala od onoga što su realno prikazali.

DOKTOR TERRY

Pirlo je panenkom okrunio svoju sjajnu igru i obezbijedio epitet igrača utakmice, ali mene je impresionirao jedan čovjek kojeg nikad nisam pretjerano volio. John Terry je odigrao doktorsku utakmicu. Izblokirao je masu šuteva, presijecao talijanske napade, sjajno čitao igru, bacao se na glavu, odigrao je lavovski. Njegova igra i par sjajnih intervencija Joe Harta su i odvukli Englesku do penala. A tamo je sreća ipak bila na pravoj strani, na strani onih koji su jednostavno igrali bolji i ambiciozniji nogomet.

Mišljenja sam da je Elf nesalomiv. No, Talijani su ipak priča za sebe. Talijani su taktički velemajstori i, s malo sreće, koja ih je često pratila, mogli bi zagorčati život najboljoj ekipi na turniru.

(zurnal.info)