Pobjedničke navike su čudo

Alžir je nakon krvavog osmogodišnjeg rata 05.07.1962. godine ostvario neovisnost od Francuske. Nacionalni stadion alžirske nogometne reprezentacije imenovan je po tom datumu. Na našu veliku žalost, čim padne kiša, teren na tom stadionu i dan danas izgleda kao da je 1962. godina unatoč tome što je dom jednoj od najuglednijih afričkih reprezentacija. Eto, došlo je vrijeme da se i mi žalimo na stanje terena na gostujućim stadionima, a ne tako davno podmetali smo zeničku oranicu kao glavnu prepreku ekipama boljim od našeg nacionalnog tima. Utakmica u drugom najvećem gradu Magreba, Alžiru, zaista je odigrana u poluregularnim uvjetima.  
POŠTENA BORBA
Pobjedničke navike su čudo. BiH je u posljednjem ovogodišnjem reprezentativnom terminu pobjedila 19. momčad s FIFA - ine ljestvice. To je bitno napomenuti kako bismo shvatili koliko je ta rang lista ponekad budalasta, jer BiH je, iako u ovom trenutku daleko kvalitetnija momčad od Alžira, na toj istoj listi tek na 31. mjestu. Pobjeda je slatka i iz razloga što na klupi Alžira sjedi Vahid Halilhodžić, trener koji, ukoliko nema recept za pobjedu, uvijek traži recept za neporaženost bez obzira koliko njegova ekipa bila lošiji suparnik.
Unatoč kritično lošem terenu, unatoč prijateljskom predznaku utakmice, naša momčad je odigrala jednu pošteno borbenu utakmicu. Niti jednog trenutka naši igrači nisu izgledali kao da im nije stalo do pobjede u toj, po svemu nevažnoj, utakmici. To je još jedna ohrabrujuća činjenica pred proljetni dio kvalifkacija za Mundijal u Brazilu.
Miralem Pjanić je ponovno bio glavna poluga u našoj igri. No, u ovakvim utakmicama obično obraćam pažnju na igrače iz drugog plana zbog čije se provjere obično i igraju ovakve takmice. Ovdje je ponovno kao kvaliteta više iskočio Miroslav Stevanović. Dečko se sve više nameće kao ozbiljan kandidat za startnu postavu, koja se nekim čudom kroz protekle mečeve standardizirala - hvala bogu pa nema ozljeda - do mjere da svako dijete zna u sred noći nabrojati 11 startera u našoj reprezentaciji. Toga, koliko se sjećam, do sada nije bilo.
Posebno me zanimao Ervin Zukanović obzirom da nam je druga stoperska poezicija bolno mjesto u ekipi, a i bolje da ne mislimo što bi se dogodilo da, nekim čudom, Emir Spahić ne može igrati. Zukanović se, opet napominjem, u nenormalnim uvjetima pokazao kao jako dobro rješenje. Autoritativan je, odlično se postavlja i sklon je jednostavnim rješenjima, a pokazao je i da zna igrati nogomet obzirom je akcija iz koje smo postigli gol potekla upravo od njega.
ŠTO BI REKAO MCCLAREN
Može nas radovati i činjenica da smo bili bolja ekipa i u trenucima kad smo obavili sve izmjene, a pogotovo to što smo gol postigli pred sami kraj utakmice kad su naši ekipu činili puno motoričniji igrači nego oni koji igraju u početnoj postavi. Noge im se nisu ukopale u blato alžirskog stadiona. Dopadljiva je i srčanost s kojom igra Avdija Vršajević. SVe su to jako dobri pokazatelji za budućnost naše reprezentacije. Zbog tih sam stvari sve više uvjeren u naš plasman u Brazil. Igračima kao da je dosta da ih se smatra gubitnicima, već su dulje vrijeme na okupu, većinom igraju u ozbiljnim europskim klubovima i izgleda su rješeni da skinu prokletstvo gubitništva s BH reprezentacije.  
Gol koji smo postigli posebno je bitan zbog toga što su u akciji sudjelovala tri igrača iz drugog plana. Zukanović je na sredini terena izigrao protivnike, gurnuo loptu na desno krilo, Stevanović je sjajno ušao u kazneni prostor, većina ljudi je pomislila da će šutirati, ali dečko vidi više nego svi mi i šalje povratnu loptu na penal gdje je naletio Muamer Svraka i pospremio loptu u gol. Možda vam se čini da previše pišem o jednoj poluregularnoj i, pri tom, nebitnoj utakmici, ali za nas je svaka utakmica bitna. Bitna je širina, bitno je da imamo rezervna rješenja, a najbitnije je da pobjeđujemo, jer, ponavljam to po tko zna koji put, pobjeđivanje je navika! To najbolje oslikava rečenica kojom je Steve McClaren opisao Fergusonov United: United nikad ne gubi, samo nekad ne stigne pobijediti!

(zurnal.info)