Pedeseti MESS – puni krug i natrag sa Future Messom
Future MESS - zadnjih par godina programski segment MESS-a, mišljen možda kao depandans sistemski nelojalnih poetika. Od naredne jeseni najavljen je kao uporedni MESS festival, što će valjda biti savjest real MESS-a.
Dino Mustafić – direktor festivala, reditelj, intelektualac, konačno je MESS odredio kao mainstream, tako da smo načisto... Uostalom, permanentna revolucija nema smisla. U najkraćem „elitizam“ i subverzija - što je, podsjetimo, proklamovani (festivalski) cilj. Demokratizacija dasaka što život znače. Nadajmo se kako će amputirani (Future)MESS imati neke svoje proteze kako bi nadvladao sveopštu društvenu poštapljenost aktuelne umjetnosti.
Bojan Munjin – čovjek je koji od svake četvrti stola napravi krug. Moderator MESS-ovih (kvazi)kritičkih panela, pozorišni novinar i kritičar, politolog i Zagrepčanin. Sklon da prešuti po koju očitu stva, ali to čini sa namjerom da inspiriše raspravu i bude dragi gost. Ako postane četvrti hrvatski predsjednik ideja direktne demokratije ne gine budućnosti Republike.
IDIOT
Udesno lijevom stranom - Prva predstava MESS-a, ukrajinskoga reditelja na glasu, Andreja Žoldaka, po Životu s idiotom Viktora Jerofejeva. Igra na kartu sveopće kakofonije, kapitalizma i šizofrenije, ukratko; tranzicije i seksualnosti sa podvojenjem ličnosti koju akteri prenose kao autodidakti autoritarnih režima. Predstava je u(ne)ređena tako da ne zahtijeva od publike cjelovit umjetnički dojam. U suštini konzervativne ideje života u ovoj se predstavi zastupa ekstremnolijevim izvođačkim techne (τέχνη). To je, uostalom, potvrdio i direktor rumunskoga pozorišta koje je produciralo ovu predstavu. Može biti malo čudno, zar ne.
Trojstvo na kvadrat– Sa Pippom Delbono sve je na mjestu. I stolica i poigravanje flašom i ekstatično razglasavanje bola za drugima ali ne i za sobom. Šta Vam, uostalom, preostaje kada imate HIV, osim Priče u junu - igre do kraja života. Ako ste, pak, još i budista – sami ste na sceni i u uvjerenju. Međutim, budete li pride homoseksualac – to ćete morati kriti od svoje mame. Uostalom, imate li omiljenoga glumca u raji sa stažem od 45 godina u ludnici?
OBREZIVANJE
Farma u Pećini - češka pozorišna trupa na privremenom radu u Slovačkoj, igra Čekaonicu na željezničkoj stanici sa koje su slovački jevreji deportovani a koja je dodijena trupi kao radni prostor. Predstava kroz vrata od kupea/ormara otvara pitanja o sjećanju i odgovornosti za sjećanjem. Uzgred, propituje gdje bi nam bio kraj kada bismo denuncirali svako mjesto gdje se zadesimo. I sve to, opjevano, u muzici i igri. Nešto kao postdramski manirizam.
Passé – Elijahova stolica, zgodno štivo Igora Štiksa u produkciji Jugoslovenskog dramskog i MESS-a. Sarajevo kao topologija svijeta. Nije li previše? Potvrda Lešeka Kolakovskog. Čini se da je za ovakve predstave kasno. No, hvala Vlastimiru Đuzi Stojiljkoviću za ulogu ključara sarajevske sinagoge.
DOKLE, BRE
Trst je naš – Kada bi Festival MESS barem jedne godine sa svog elitnog spiska izostavio Paola Megellija i/li barem Damira Zlatara Freya dobio bi na kvalitetu bez ijednog jedinog uloženog (p)feninga. Ovogodišnji Magellijev remix Čehova O, ljubavi čak je i zvanični site MESS-a ocijenio sa - katastrofa. Teško je šta umnije dodati. Osim, pijeteta koji smo iskazali za jugoslovensku dijasporu Slovenske drame tršćanskoga pozorišta.
Ivan veliki i Perica mali –Nije ilegalac, niti otpisani, objektivno Frey zbori, apostol je aktivista – angažirani vjernik: jedina riječ i trenutak u Zlatarevoj (Damir Zlatar Frey 'n' INK Pula) predstavi Salome a da valja. Ostalo je kako mali Perica zamišlja Wagnera. Ili pak, kako su pisoari progutali pozorište. S tim da Perica nije Frey a Frey nije Nietzche, a pisoar više nije umjetnost, kako već potvrdi Jan Lauwers u jednom svom autorskom tekstu...
USAMLJENI GLASOVI
Gluma za vozačku Alme Terzić - Ovogodišnja selektorica Future MESS-a, Selma Spahić, nakon što je svojim inscenacijama ovjerila svako od sarajevskih pozorišta i ušla među vel'ke još uvijek nije nadmašila svoju diplomskupredstavu (Buđenje proljeća), sudeći bar po pažnji publike a manje medija. Ali umjetnost ili manufaktura, pitanje je sad... Ipak među svim znanim i neznanim sudionicima jubilarnog MESS-a, uloga Alme Terzić u predstavi Kako sam naučila da vozim ostaće upamćena...neko vrijeme, sigurno.
Sanjari na mikrofonu – Najčešći rekvizit na ovogodišenjem MESS-u bio je mikrofon. Budući je video u izvjesnoj hipokriziji, mistifikacija glasa voltama je dobrodošla.
Činovnička literatura Musila, kako je neki zapaženi autori kvalificiraju, u mikrofonskoj upotrebi Miloša Lolića, mlađanog beogradskog reditelja, je tek jedan fensi registrator.
MAGOVI
Zenička Kuća jelena - „Čuvajte se, svijet vam neće pomoći“. Bio bi motto predstave Kuća jelena Jana Lauwersa i njegove Needcompany igrane u BNP-u Zenica. U pitanju je fantazmagorična storija, potaknuta stvarnom smrću dok su postojeće kuće jelena izvjesnost smrti same. Lauwers, autor teksta, režiser, modelira predstavu kao dekonstrukciju same naracije, ostavljajući šansu životu na onoliko načina koliko može proigrati priča. Kao što jutro osporava svaki san. S tim u vezi i njegova je scena, puna od razrijeđenog zraka, nalik dnevnom boravku u koji nikada ne unesete velike komade namještaja ali u kojem prebivaju jeleni ili statue afričke umjetnosti (kako je to bilo u Izabelinoj sobi, igranoj na prošlogodišnjem MESS-u).
Kean, Volksbuhne am Rosa-Luxemburg-Platz – nešto kao cjelovečernji koncert za solistu i ansambl. Četiri sata i dvadeset minuta uz jarbole Danske, Britanske i Evropske zastave, po tekstu Alexandrea Dumase Starijeg i Die Hamletmaschine Heinera Müllera. Zavodi Kean, mladić iz industrijske Engleske, režira Frank Castorf nostalgičar iz DDR-a, okićen Zlatnim lovorovim vijencem MESS-a. Tragedija genija i malograđanske publike u pop-kulturalnoj retrospektivi Franka C. Koji gaji jednake simpatije prema Sir Mick Jaggeru i globalnoj solidarnosti koju personificira Hugo Chávez. Pa, ipak, predstava o Edmundu Keanu, razvratniku i rasipnom interpretatoru Shakespearea početkom 19. stoljeća, našla je barem vjernu kopiju u glumcu Alexanderu Scheeru, koji i van scene može biti njegov autentični nasljednik. Castorfova nategnuta scenska zabava, relaksirana songovima, pa podvlačena prenaglašenim monolozima kao valjda neminovnošću u njemačkom teatru glavne struje, u najkraćem je vodvilj između stražarskih kućica SSSR-a (u koje se ugurava ansambl buržoazije)i crucifixusa, raspeća samoga čovjeka, Keana.
ISTRAŽIVANJE POSRBICA
Proklet bio izdajica svoje domovine– Oliver Frljić, reditelj Bakhi, traži Hrvata među Slovencima. Uz to, raspituje, kako da ste toliko pametni a zemlja vam u kurcu dvadeset godina. I, najprije, kako da ste vi najviše najebali..? Osim ovoga segmenta predstave, Frljićtračascenske radnike: Ristića, Sokolovića, Dragojevića i još neke... Spisak, dakako, nije konačan jer sve, nažalost, ima svoju granicu.
Generacija '91-'95 – Ništa su smjehotresne suze po Dežuloviću šta su stvarne ispovijedi rođenih '91 – '95, natruščika u predstavi Boruta Šeparovića: u konačnom - jebo sad hiljadu dinara - istraživanje posrbica u hrvatsko-bošnjačkom ratu koji završi kao fudbalska igra (a tako je nekako i počeo). Gloria mundi! Iako polovina predstave ima ispovjedni karakter, okrugli sto o ovoj predstavi zauzeo je naročito mjesto – po emocijama i po onome koliko su naše ličnosti tek krhke slagalice konfigurirane etno–nacionalnom stihijom, ma koliko mi tome prkosili. Egzaltirano kazivanje dvanaest mladića ove predstave nasuprot kazalištu kao ciničnom mediju,kako reče Borut Šeparović, rezultiralo je plačem jednoga mladića jer je pokušao govoriti o iskustvu prešućivanja identiteta koji je dobio u naslijeđe. Izgleda, svako od nas je pomalo Srbin. Fakat.
IME
Fragmenti ljubavnoga diskursa – po Barthesu, u interpretaciji varšavskoga Teatra Dramatyczny, ludičko je istrajavanje na ulogama dvije žene i dva muškarca. Očito, jedne drugačije ćudljive glume - u ljubavnome vakumu – možda prije u samome imenu (ljubavi) nego li u diskursu. Jedinke oslobođene artificijelnog personalizovanoga mnoštva, intoniraju zagubljenu osamljenost vlastitosti.
A kad je već ime (onoma) u pitanju, za nas stiješnjenjene u bhscg... jeziku tek ovlašan dodir sa drugim slavenskim jezicima mogao bi biti prilično oslobođenje. Primjeri su brojni a tek elementaran prevodi našu ljubav na poljsku miłość. Pored svega toga ova je predstava priuštila možda najsmjeliju festivalsku scenu - djevojke na tipičnoj british telefonskoj govornici koja kao da leti kroz oblake nalik Alisi u zemlji čuda. I pitanje: „Voliš li moje tabane..?“
„Spašavaj se ko može“ nije loše za naslov – zove se predstavu belgijske trupe tg STAN (Stop Thinking About Names), rađene po Bernhardu (i Barthesu). Troje aktera, sami svoji majstori, bez rediteljskog diktata igraju mizantrope glumeći mizantropiji nasuprot. Ovaj pozorišni komad je 'inspirisan' narastajućom ksenofobijom u Evropi koje, priznaju, ni sami nisu pošteđeni. Komično, na okruglome stolu ove teatarske grupe, glumci (to jest, dvije žene) su se preobratile u likove svoje predstave izazvavši međusobno žučnu raspravu koja se u najkraćem svodi na – Jezik (i identitet) - pro et kontra. Ostaje za utjehu iskaz glumice Jolente De Keersmaeker da je ubijanje malograđanina u sebi njen životni projekat.
BEZ STVARNOSTI
Apstrakcija vs. Materijalizacija - Zemlja bez imena, monodrama jasnih koreografskih impulsa, berlinske rediteljke Lydiae Ziemke u izvođenju londonske glumice Lucy Ellinson, po tekstu Deae Loher. Radnja predstave ključa u srednjovječnom žensko tijelu na relaciji od slikara R. (Mark Rothko) do grada K. (Kabul, Kandahar, Kirkuk...izbor je Vaš). Otprilike, apstraktno slikarstvo se materijalizuje prašinom grada i obrnuto, uz par konstatacija, tipa: da tuga briše individualnost ostavljajući je pješčanoj površini očaja i da je uživanje ljepote povezano sa infantilnom žudnjom za sigurnošću.
Soba – uznemirujući i napučeni osjećaj tajnovitosti čijem odgonetanju bi možda najsmjelije priskočili odrasli dječijeg talenta. Tim prije je što je sav scenski vidokrug prozor stambene zgrade iza kojega se dešava netransparentna radnja u kojoj učestvuju doslovno – likovi sa hiper-ralističnih maskama, lišeni doslovne identifikacije (imena, zanimanja...). Takvome artikuliranju teksta Harolda Pintera, dvojca (od šest uloga) Tatrinoa Giullare ide u prilog sam tekst pa je credo ovoga teatra da tekst vodi predstavu sasvim zadovoljen. Uostalom, Pinter kaže da „stvar nije nužno istinita ili lažna; može biti oboje, istinita i lažna“.
ON THE END
Posljednja Krapova traka – autor ovih redaka nije gledao. Neka mu halali Bob Wilson. Šteta da se niko nije usudio napraviti ozbiljniju 'anketu' o tom ostvarenju.
Publika -već odavno se u pozorištima ne gura za stajaće mjesto i ne sjedi na stepeništu. To su već bila neka druga, romantičnija vremena. U autobusima koji voze na višesatnu pozorišnu ekskurziju u Zenicu, bude više nego dovoljno mjesta.
Off Off MESS-a – Ove godine na Messu nije bilo antičkih klasika ali je bio jedan takav lik. Davno je bilo, još za vremena Olimpijade, kada je Feliks Pašić ovjenčao filmskom trakom “Ovidija iz Graba”. Antički čovjek, Sinan Gudžević, pojavio se kao promoter knjige - paz’te sad - o fudbalu, autora Boža Koprivice, dramaturga. I zborio je nadahnuto, rječito, prizivajući slike i prilike, zaskačući događaje mimoilazeći stvarnost, svjestan valjda da je ona iz antičkih dubina ništavna.
(zurnal.info)
">Pedeseti MESS – puni krug i natrag sa Future Messom
Future MESS - zadnjih par godina programski segment MESS-a, mišljen možda kao depandans sistemski nelojalnih poetika. Od naredne jeseni najavljen je kao uporedni MESS festival, što će valjda biti savjest real MESS-a.
Dino Mustafić – direktor festivala, reditelj, intelektualac, konačno je MESS odredio kao mainstream, tako da smo načisto... Uostalom, permanentna revolucija nema smisla. U najkraćem „elitizam“ i subverzija - što je, podsjetimo, proklamovani (festivalski) cilj. Demokratizacija dasaka što život znače. Nadajmo se kako će amputirani (Future)MESS imati neke svoje proteze kako bi nadvladao sveopštu društvenu poštapljenost aktuelne umjetnosti.
Bojan Munjin – čovjek je koji od svake četvrti stola napravi krug. Moderator MESS-ovih (kvazi)kritičkih panela, pozorišni novinar i kritičar, politolog i Zagrepčanin. Sklon da prešuti po koju očitu stva, ali to čini sa namjerom da inspiriše raspravu i bude dragi gost. Ako postane četvrti hrvatski predsjednik ideja direktne demokratije ne gine budućnosti Republike.
IDIOT
Udesno lijevom stranom - Prva predstava MESS-a, ukrajinskoga reditelja na glasu, Andreja Žoldaka, po Životu s idiotom Viktora Jerofejeva. Igra na kartu sveopće kakofonije, kapitalizma i šizofrenije, ukratko; tranzicije i seksualnosti sa podvojenjem ličnosti koju akteri prenose kao autodidakti autoritarnih režima. Predstava je u(ne)ređena tako da ne zahtijeva od publike cjelovit umjetnički dojam. U suštini konzervativne ideje života u ovoj se predstavi zastupa ekstremnolijevim izvođačkim techne (τέχνη). To je, uostalom, potvrdio i direktor rumunskoga pozorišta koje je produciralo ovu predstavu. Može biti malo čudno, zar ne.
Trojstvo na kvadrat– Sa Pippom Delbono sve je na mjestu. I stolica i poigravanje flašom i ekstatično razglasavanje bola za drugima ali ne i za sobom. Šta Vam, uostalom, preostaje kada imate HIV, osim Priče u junu - igre do kraja života. Ako ste, pak, još i budista – sami ste na sceni i u uvjerenju. Međutim, budete li pride homoseksualac – to ćete morati kriti od svoje mame. Uostalom, imate li omiljenoga glumca u raji sa stažem od 45 godina u ludnici?
OBREZIVANJE
Farma u Pećini - češka pozorišna trupa na privremenom radu u Slovačkoj, igra Čekaonicu na željezničkoj stanici sa koje su slovački jevreji deportovani a koja je dodijena trupi kao radni prostor. Predstava kroz vrata od kupea/ormara otvara pitanja o sjećanju i odgovornosti za sjećanjem. Uzgred, propituje gdje bi nam bio kraj kada bismo denuncirali svako mjesto gdje se zadesimo. I sve to, opjevano, u muzici i igri. Nešto kao postdramski manirizam.
Passé – Elijahova stolica, zgodno štivo Igora Štiksa u produkciji Jugoslovenskog dramskog i MESS-a. Sarajevo kao topologija svijeta. Nije li previše? Potvrda Lešeka Kolakovskog. Čini se da je za ovakve predstave kasno. No, hvala Vlastimiru Đuzi Stojiljkoviću za ulogu ključara sarajevske sinagoge.
DOKLE, BRE
Trst je naš – Kada bi Festival MESS barem jedne godine sa svog elitnog spiska izostavio Paola Megellija i/li barem Damira Zlatara Freya dobio bi na kvalitetu bez ijednog jedinog uloženog (p)feninga. Ovogodišnji Magellijev remix Čehova O, ljubavi čak je i zvanični site MESS-a ocijenio sa - katastrofa. Teško je šta umnije dodati. Osim, pijeteta koji smo iskazali za jugoslovensku dijasporu Slovenske drame tršćanskoga pozorišta.
Ivan veliki i Perica mali –Nije ilegalac, niti otpisani, objektivno Frey zbori, apostol je aktivista – angažirani vjernik: jedina riječ i trenutak u Zlatarevoj (Damir Zlatar Frey 'n' INK Pula) predstavi Salome a da valja. Ostalo je kako mali Perica zamišlja Wagnera. Ili pak, kako su pisoari progutali pozorište. S tim da Perica nije Frey a Frey nije Nietzche, a pisoar više nije umjetnost, kako već potvrdi Jan Lauwers u jednom svom autorskom tekstu...
USAMLJENI GLASOVI
Gluma za vozačku Alme Terzić - Ovogodišnja selektorica Future MESS-a, Selma Spahić, nakon što je svojim inscenacijama ovjerila svako od sarajevskih pozorišta i ušla među vel'ke još uvijek nije nadmašila svoju diplomskupredstavu (Buđenje proljeća), sudeći bar po pažnji publike a manje medija. Ali umjetnost ili manufaktura, pitanje je sad... Ipak među svim znanim i neznanim sudionicima jubilarnog MESS-a, uloga Alme Terzić u predstavi Kako sam naučila da vozim ostaće upamćena...neko vrijeme, sigurno.
Sanjari na mikrofonu – Najčešći rekvizit na ovogodišenjem MESS-u bio je mikrofon. Budući je video u izvjesnoj hipokriziji, mistifikacija glasa voltama je dobrodošla.
Činovnička literatura Musila, kako je neki zapaženi autori kvalificiraju, u mikrofonskoj upotrebi Miloša Lolića, mlađanog beogradskog reditelja, je tek jedan fensi registrator.
MAGOVI
Zenička Kuća jelena - „Čuvajte se, svijet vam neće pomoći“. Bio bi motto predstave Kuća jelena Jana Lauwersa i njegove Needcompany igrane u BNP-u Zenica. U pitanju je fantazmagorična storija, potaknuta stvarnom smrću dok su postojeće kuće jelena izvjesnost smrti same. Lauwers, autor teksta, režiser, modelira predstavu kao dekonstrukciju same naracije, ostavljajući šansu životu na onoliko načina koliko može proigrati priča. Kao što jutro osporava svaki san. S tim u vezi i njegova je scena, puna od razrijeđenog zraka, nalik dnevnom boravku u koji nikada ne unesete velike komade namještaja ali u kojem prebivaju jeleni ili statue afričke umjetnosti (kako je to bilo u Izabelinoj sobi, igranoj na prošlogodišnjem MESS-u).
Kean, Volksbuhne am Rosa-Luxemburg-Platz – nešto kao cjelovečernji koncert za solistu i ansambl. Četiri sata i dvadeset minuta uz jarbole Danske, Britanske i Evropske zastave, po tekstu Alexandrea Dumase Starijeg i Die Hamletmaschine Heinera Müllera. Zavodi Kean, mladić iz industrijske Engleske, režira Frank Castorf nostalgičar iz DDR-a, okićen Zlatnim lovorovim vijencem MESS-a. Tragedija genija i malograđanske publike u pop-kulturalnoj retrospektivi Franka C. Koji gaji jednake simpatije prema Sir Mick Jaggeru i globalnoj solidarnosti koju personificira Hugo Chávez. Pa, ipak, predstava o Edmundu Keanu, razvratniku i rasipnom interpretatoru Shakespearea početkom 19. stoljeća, našla je barem vjernu kopiju u glumcu Alexanderu Scheeru, koji i van scene može biti njegov autentični nasljednik. Castorfova nategnuta scenska zabava, relaksirana songovima, pa podvlačena prenaglašenim monolozima kao valjda neminovnošću u njemačkom teatru glavne struje, u najkraćem je vodvilj između stražarskih kućica SSSR-a (u koje se ugurava ansambl buržoazije)i crucifixusa, raspeća samoga čovjeka, Keana.
ISTRAŽIVANJE POSRBICA
Proklet bio izdajica svoje domovine– Oliver Frljić, reditelj Bakhi, traži Hrvata među Slovencima. Uz to, raspituje, kako da ste toliko pametni a zemlja vam u kurcu dvadeset godina. I, najprije, kako da ste vi najviše najebali..? Osim ovoga segmenta predstave, Frljićtračascenske radnike: Ristića, Sokolovića, Dragojevića i još neke... Spisak, dakako, nije konačan jer sve, nažalost, ima svoju granicu.
Generacija '91-'95 – Ništa su smjehotresne suze po Dežuloviću šta su stvarne ispovijedi rođenih '91 – '95, natruščika u predstavi Boruta Šeparovića: u konačnom - jebo sad hiljadu dinara - istraživanje posrbica u hrvatsko-bošnjačkom ratu koji završi kao fudbalska igra (a tako je nekako i počeo). Gloria mundi! Iako polovina predstave ima ispovjedni karakter, okrugli sto o ovoj predstavi zauzeo je naročito mjesto – po emocijama i po onome koliko su naše ličnosti tek krhke slagalice konfigurirane etno–nacionalnom stihijom, ma koliko mi tome prkosili. Egzaltirano kazivanje dvanaest mladića ove predstave nasuprot kazalištu kao ciničnom mediju,kako reče Borut Šeparović, rezultiralo je plačem jednoga mladića jer je pokušao govoriti o iskustvu prešućivanja identiteta koji je dobio u naslijeđe. Izgleda, svako od nas je pomalo Srbin. Fakat.
IME
Fragmenti ljubavnoga diskursa – po Barthesu, u interpretaciji varšavskoga Teatra Dramatyczny, ludičko je istrajavanje na ulogama dvije žene i dva muškarca. Očito, jedne drugačije ćudljive glume - u ljubavnome vakumu – možda prije u samome imenu (ljubavi) nego li u diskursu. Jedinke oslobođene artificijelnog personalizovanoga mnoštva, intoniraju zagubljenu osamljenost vlastitosti.
A kad je već ime (onoma) u pitanju, za nas stiješnjenjene u bhscg... jeziku tek ovlašan dodir sa drugim slavenskim jezicima mogao bi biti prilično oslobođenje. Primjeri su brojni a tek elementaran prevodi našu ljubav na poljsku miłość. Pored svega toga ova je predstava priuštila možda najsmjeliju festivalsku scenu - djevojke na tipičnoj british telefonskoj govornici koja kao da leti kroz oblake nalik Alisi u zemlji čuda. I pitanje: „Voliš li moje tabane..?“
„Spašavaj se ko može“ nije loše za naslov – zove se predstavu belgijske trupe tg STAN (Stop Thinking About Names), rađene po Bernhardu (i Barthesu). Troje aktera, sami svoji majstori, bez rediteljskog diktata igraju mizantrope glumeći mizantropiji nasuprot. Ovaj pozorišni komad je 'inspirisan' narastajućom ksenofobijom u Evropi koje, priznaju, ni sami nisu pošteđeni. Komično, na okruglome stolu ove teatarske grupe, glumci (to jest, dvije žene) su se preobratile u likove svoje predstave izazvavši međusobno žučnu raspravu koja se u najkraćem svodi na – Jezik (i identitet) - pro et kontra. Ostaje za utjehu iskaz glumice Jolente De Keersmaeker da je ubijanje malograđanina u sebi njen životni projekat.
BEZ STVARNOSTI
Apstrakcija vs. Materijalizacija - Zemlja bez imena, monodrama jasnih koreografskih impulsa, berlinske rediteljke Lydiae Ziemke u izvođenju londonske glumice Lucy Ellinson, po tekstu Deae Loher. Radnja predstave ključa u srednjovječnom žensko tijelu na relaciji od slikara R. (Mark Rothko) do grada K. (Kabul, Kandahar, Kirkuk...izbor je Vaš). Otprilike, apstraktno slikarstvo se materijalizuje prašinom grada i obrnuto, uz par konstatacija, tipa: da tuga briše individualnost ostavljajući je pješčanoj površini očaja i da je uživanje ljepote povezano sa infantilnom žudnjom za sigurnošću.
Soba – uznemirujući i napučeni osjećaj tajnovitosti čijem odgonetanju bi možda najsmjelije priskočili odrasli dječijeg talenta. Tim prije je što je sav scenski vidokrug prozor stambene zgrade iza kojega se dešava netransparentna radnja u kojoj učestvuju doslovno – likovi sa hiper-ralističnih maskama, lišeni doslovne identifikacije (imena, zanimanja...). Takvome artikuliranju teksta Harolda Pintera, dvojca (od šest uloga) Tatrinoa Giullare ide u prilog sam tekst pa je credo ovoga teatra da tekst vodi predstavu sasvim zadovoljen. Uostalom, Pinter kaže da „stvar nije nužno istinita ili lažna; može biti oboje, istinita i lažna“.
ON THE END
Posljednja Krapova traka – autor ovih redaka nije gledao. Neka mu halali Bob Wilson. Šteta da se niko nije usudio napraviti ozbiljniju 'anketu' o tom ostvarenju.
Publika -već odavno se u pozorištima ne gura za stajaće mjesto i ne sjedi na stepeništu. To su već bila neka druga, romantičnija vremena. U autobusima koji voze na višesatnu pozorišnu ekskurziju u Zenicu, bude više nego dovoljno mjesta.
Off Off MESS-a – Ove godine na Messu nije bilo antičkih klasika ali je bio jedan takav lik. Davno je bilo, još za vremena Olimpijade, kada je Feliks Pašić ovjenčao filmskom trakom “Ovidija iz Graba”. Antički čovjek, Sinan Gudžević, pojavio se kao promoter knjige - paz’te sad - o fudbalu, autora Boža Koprivice, dramaturga. I zborio je nadahnuto, rječito, prizivajući slike i prilike, zaskačući događaje mimoilazeći stvarnost, svjestan valjda da je ona iz antičkih dubina ništavna.
(zurnal.info)
">
:POJMOVNIK MESS-a: Sve, nažalost, ima svoju granicu.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Teatar Žurnal
POJMOVNIK MESS-a: Sve, nažalost, ima svoju granicu.
U TOTALU
Pedeseti MESS – puni krug i natrag sa Future Messom
Future MESS - zadnjih par godina programski segment MESS-a, mišljen možda kao depandans sistemski nelojalnih poetika. Od naredne jeseni najavljen je kao uporedni MESS festival, što će valjda biti savjest real MESS-a.
Dino Mustafić – direktor festivala, reditelj, intelektualac, konačno je MESS odredio kao mainstream, tako da smo načisto... Uostalom, permanentna revolucija nema smisla. U najkraćem „elitizam“ i subverzija - što je, podsjetimo, proklamovani (festivalski) cilj. Demokratizacija dasaka što život znače. Nadajmo se kako će amputirani (Future)MESS imati neke svoje proteze kako bi nadvladao sveopštu društvenu poštapljenost aktuelne umjetnosti.
Bojan Munjin – čovjek je koji od svake četvrti stola napravi krug. Moderator MESS-ovih (kvazi)kritičkih panela, pozorišni novinar i kritičar, politolog i Zagrepčanin. Sklon da prešuti po koju očitu stva, ali to čini sa namjerom da inspiriše raspravu i bude dragi gost. Ako postane četvrti hrvatski predsjednik ideja direktne demokratije ne gine budućnosti Republike.
IDIOT
Udesno lijevom stranom - Prva predstava MESS-a, ukrajinskoga reditelja na glasu, Andreja Žoldaka, po Životu s idiotom Viktora Jerofejeva. Igra na kartu sveopće kakofonije, kapitalizma i šizofrenije, ukratko; tranzicije i seksualnosti sa podvojenjem ličnosti koju akteri prenose kao autodidakti autoritarnih režima. Predstava je u(ne)ređena tako da ne zahtijeva od publike cjelovit umjetnički dojam. U suštini konzervativne ideje života u ovoj se predstavi zastupa ekstremnolijevim izvođačkim techne (τέχνη). To je, uostalom, potvrdio i direktor rumunskoga pozorišta koje je produciralo ovu predstavu. Može biti malo čudno, zar ne.
Trojstvo na kvadrat– Sa Pippom Delbono sve je na mjestu. I stolica i poigravanje flašom i ekstatično razglasavanje bola za drugima ali ne i za sobom. Šta Vam, uostalom, preostaje kada imate HIV, osim Priče u junu - igre do kraja života. Ako ste, pak, još i budista – sami ste na sceni i u uvjerenju. Međutim, budete li pride homoseksualac – to ćete morati kriti od svoje mame. Uostalom, imate li omiljenoga glumca u raji sa stažem od 45 godina u ludnici?
OBREZIVANJE
Farma u Pećini - češka pozorišna trupa na privremenom radu u Slovačkoj, igra Čekaonicu na željezničkoj stanici sa koje su slovački jevreji deportovani a koja je dodijena trupi kao radni prostor. Predstava kroz vrata od kupea/ormara otvara pitanja o sjećanju i odgovornosti za sjećanjem. Uzgred, propituje gdje bi nam bio kraj kada bismo denuncirali svako mjesto gdje se zadesimo. I sve to, opjevano, u muzici i igri. Nešto kao postdramski manirizam.
Passé – Elijahova stolica, zgodno štivo Igora Štiksa u produkciji Jugoslovenskog dramskog i MESS-a. Sarajevo kao topologija svijeta. Nije li previše? Potvrda Lešeka Kolakovskog. Čini se da je za ovakve predstave kasno. No, hvala Vlastimiru Đuzi Stojiljkoviću za ulogu ključara sarajevske sinagoge.
DOKLE, BRE
Trst je naš – Kada bi Festival MESS barem jedne godine sa svog elitnog spiska izostavio Paola Megellija i/li barem Damira Zlatara Freya dobio bi na kvalitetu bez ijednog jedinog uloženog (p)feninga. Ovogodišnji Magellijev remix Čehova O, ljubavi čak je i zvanični site MESS-a ocijenio sa - katastrofa. Teško je šta umnije dodati. Osim, pijeteta koji smo iskazali za jugoslovensku dijasporu Slovenske drame tršćanskoga pozorišta.
Ivan veliki i Perica mali –Nije ilegalac, niti otpisani, objektivno Frey zbori, apostol je aktivista – angažirani vjernik: jedina riječ i trenutak u Zlatarevoj (Damir Zlatar Frey 'n' INK Pula) predstavi Salome a da valja. Ostalo je kako mali Perica zamišlja Wagnera. Ili pak, kako su pisoari progutali pozorište. S tim da Perica nije Frey a Frey nije Nietzche, a pisoar više nije umjetnost, kako već potvrdi Jan Lauwers u jednom svom autorskom tekstu...
USAMLJENI GLASOVI
Gluma za vozačku Alme Terzić - Ovogodišnja selektorica Future MESS-a, Selma Spahić, nakon što je svojim inscenacijama ovjerila svako od sarajevskih pozorišta i ušla među vel'ke još uvijek nije nadmašila svoju diplomskupredstavu (Buđenje proljeća), sudeći bar po pažnji publike a manje medija. Ali umjetnost ili manufaktura, pitanje je sad... Ipak među svim znanim i neznanim sudionicima jubilarnog MESS-a, uloga Alme Terzić u predstavi Kako sam naučila da vozim ostaće upamćena...neko vrijeme, sigurno.
Sanjari na mikrofonu – Najčešći rekvizit na ovogodišenjem MESS-u bio je mikrofon. Budući je video u izvjesnoj hipokriziji, mistifikacija glasa voltama je dobrodošla.
Činovnička literatura Musila, kako je neki zapaženi autori kvalificiraju, u mikrofonskoj upotrebi Miloša Lolića, mlađanog beogradskog reditelja, je tek jedan fensi registrator.
MAGOVI
Zenička Kuća jelena - „Čuvajte se, svijet vam neće pomoći“. Bio bi motto predstave Kuća jelena Jana Lauwersa i njegove Needcompany igrane u BNP-u Zenica. U pitanju je fantazmagorična storija, potaknuta stvarnom smrću dok su postojeće kuće jelena izvjesnost smrti same. Lauwers, autor teksta, režiser, modelira predstavu kao dekonstrukciju same naracije, ostavljajući šansu životu na onoliko načina koliko može proigrati priča. Kao što jutro osporava svaki san. S tim u vezi i njegova je scena, puna od razrijeđenog zraka, nalik dnevnom boravku u koji nikada ne unesete velike komade namještaja ali u kojem prebivaju jeleni ili statue afričke umjetnosti (kako je to bilo u Izabelinoj sobi, igranoj na prošlogodišnjem MESS-u).
Kean, Volksbuhne am Rosa-Luxemburg-Platz – nešto kao cjelovečernji koncert za solistu i ansambl. Četiri sata i dvadeset minuta uz jarbole Danske, Britanske i Evropske zastave, po tekstu Alexandrea Dumase Starijeg i Die Hamletmaschine Heinera Müllera. Zavodi Kean, mladić iz industrijske Engleske, režira Frank Castorf nostalgičar iz DDR-a, okićen Zlatnim lovorovim vijencem MESS-a. Tragedija genija i malograđanske publike u pop-kulturalnoj retrospektivi Franka C. Koji gaji jednake simpatije prema Sir Mick Jaggeru i globalnoj solidarnosti koju personificira Hugo Chávez. Pa, ipak, predstava o Edmundu Keanu, razvratniku i rasipnom interpretatoru Shakespearea početkom 19. stoljeća, našla je barem vjernu kopiju u glumcu Alexanderu Scheeru, koji i van scene može biti njegov autentični nasljednik. Castorfova nategnuta scenska zabava, relaksirana songovima, pa podvlačena prenaglašenim monolozima kao valjda neminovnošću u njemačkom teatru glavne struje, u najkraćem je vodvilj između stražarskih kućica SSSR-a (u koje se ugurava ansambl buržoazije)i crucifixusa, raspeća samoga čovjeka, Keana.
ISTRAŽIVANJE POSRBICA
Proklet bio izdajica svoje domovine– Oliver Frljić, reditelj Bakhi, traži Hrvata među Slovencima. Uz to, raspituje, kako da ste toliko pametni a zemlja vam u kurcu dvadeset godina. I, najprije, kako da ste vi najviše najebali..? Osim ovoga segmenta predstave, Frljićtračascenske radnike: Ristića, Sokolovića, Dragojevića i još neke... Spisak, dakako, nije konačan jer sve, nažalost, ima svoju granicu.
Generacija '91-'95 – Ništa su smjehotresne suze po Dežuloviću šta su stvarne ispovijedi rođenih '91 – '95, natruščika u predstavi Boruta Šeparovića: u konačnom - jebo sad hiljadu dinara - istraživanje posrbica u hrvatsko-bošnjačkom ratu koji završi kao fudbalska igra (a tako je nekako i počeo). Gloria mundi! Iako polovina predstave ima ispovjedni karakter, okrugli sto o ovoj predstavi zauzeo je naročito mjesto – po emocijama i po onome koliko su naše ličnosti tek krhke slagalice konfigurirane etno–nacionalnom stihijom, ma koliko mi tome prkosili. Egzaltirano kazivanje dvanaest mladića ove predstave nasuprot kazalištu kao ciničnom mediju,kako reče Borut Šeparović, rezultiralo je plačem jednoga mladića jer je pokušao govoriti o iskustvu prešućivanja identiteta koji je dobio u naslijeđe. Izgleda, svako od nas je pomalo Srbin. Fakat.
IME
Fragmenti ljubavnoga diskursa – po Barthesu, u interpretaciji varšavskoga Teatra Dramatyczny, ludičko je istrajavanje na ulogama dvije žene i dva muškarca. Očito, jedne drugačije ćudljive glume - u ljubavnome vakumu – možda prije u samome imenu (ljubavi) nego li u diskursu. Jedinke oslobođene artificijelnog personalizovanoga mnoštva, intoniraju zagubljenu osamljenost vlastitosti.
A kad je već ime (onoma) u pitanju, za nas stiješnjenjene u bhscg... jeziku tek ovlašan dodir sa drugim slavenskim jezicima mogao bi biti prilično oslobođenje. Primjeri su brojni a tek elementaran prevodi našu ljubav na poljsku miłość. Pored svega toga ova je predstava priuštila možda najsmjeliju festivalsku scenu - djevojke na tipičnoj british telefonskoj govornici koja kao da leti kroz oblake nalik Alisi u zemlji čuda. I pitanje: „Voliš li moje tabane..?“
„Spašavaj se ko može“ nije loše za naslov – zove se predstavu belgijske trupe tg STAN (Stop Thinking About Names), rađene po Bernhardu (i Barthesu). Troje aktera, sami svoji majstori, bez rediteljskog diktata igraju mizantrope glumeći mizantropiji nasuprot. Ovaj pozorišni komad je 'inspirisan' narastajućom ksenofobijom u Evropi koje, priznaju, ni sami nisu pošteđeni. Komično, na okruglome stolu ove teatarske grupe, glumci (to jest, dvije žene) su se preobratile u likove svoje predstave izazvavši međusobno žučnu raspravu koja se u najkraćem svodi na – Jezik (i identitet) - pro et kontra. Ostaje za utjehu iskaz glumice Jolente De Keersmaeker da je ubijanje malograđanina u sebi njen životni projekat.
BEZ STVARNOSTI
Apstrakcija vs. Materijalizacija - Zemlja bez imena, monodrama jasnih koreografskih impulsa, berlinske rediteljke Lydiae Ziemke u izvođenju londonske glumice Lucy Ellinson, po tekstu Deae Loher. Radnja predstave ključa u srednjovječnom žensko tijelu na relaciji od slikara R. (Mark Rothko) do grada K. (Kabul, Kandahar, Kirkuk...izbor je Vaš). Otprilike, apstraktno slikarstvo se materijalizuje prašinom grada i obrnuto, uz par konstatacija, tipa: da tuga briše individualnost ostavljajući je pješčanoj površini očaja i da je uživanje ljepote povezano sa infantilnom žudnjom za sigurnošću.
Soba – uznemirujući i napučeni osjećaj tajnovitosti čijem odgonetanju bi možda najsmjelije priskočili odrasli dječijeg talenta. Tim prije je što je sav scenski vidokrug prozor stambene zgrade iza kojega se dešava netransparentna radnja u kojoj učestvuju doslovno – likovi sa hiper-ralističnih maskama, lišeni doslovne identifikacije (imena, zanimanja...). Takvome artikuliranju teksta Harolda Pintera, dvojca (od šest uloga) Tatrinoa Giullare ide u prilog sam tekst pa je credo ovoga teatra da tekst vodi predstavu sasvim zadovoljen. Uostalom, Pinter kaže da „stvar nije nužno istinita ili lažna; može biti oboje, istinita i lažna“.
ON THE END
Posljednja Krapova traka – autor ovih redaka nije gledao. Neka mu halali Bob Wilson. Šteta da se niko nije usudio napraviti ozbiljniju 'anketu' o tom ostvarenju.
Publika -već odavno se u pozorištima ne gura za stajaće mjesto i ne sjedi na stepeništu. To su već bila neka druga, romantičnija vremena. U autobusima koji voze na višesatnu pozorišnu ekskurziju u Zenicu, bude više nego dovoljno mjesta.
Off Off MESS-a – Ove godine na Messu nije bilo antičkih klasika ali je bio jedan takav lik. Davno je bilo, još za vremena Olimpijade, kada je Feliks Pašić ovjenčao filmskom trakom “Ovidija iz Graba”. Antički čovjek, Sinan Gudžević, pojavio se kao promoter knjige - paz’te sad - o fudbalu, autora Boža Koprivice, dramaturga. I zborio je nadahnuto, rječito, prizivajući slike i prilike, zaskačući događaje mimoilazeći stvarnost, svjestan valjda da je ona iz antičkih dubina ništavna.
(zurnal.info)
mersid ramičević
U TOTALU
Pedeseti MESS – puni krug i natrag sa Future Messom
Future MESS - zadnjih par godina programski segment MESS-a, mišljen možda kao depandans sistemski nelojalnih poetika. Od naredne jeseni najavljen je kao uporedni MESS festival, što će valjda biti savjest real MESS-a.
Dino Mustafić – direktor festivala, reditelj, intelektualac, konačno je MESS odredio kao mainstream, tako da smo načisto... Uostalom, permanentna revolucija nema smisla. U najkraćem „elitizam“ i subverzija - što je, podsjetimo, proklamovani (festivalski) cilj. Demokratizacija dasaka što život znače. Nadajmo se kako će amputirani (Future) MESS imati neke svoje proteze kako bi nadvladao sveopštu društvenu poštapljenost aktuelne umjetnosti. 
Trst je naš – Kada bi Festival MESS barem jedne godine sa svog elitnog spiska izostavio Paola Megellija i/li barem Damira Zlatara Freya dobio bi na kvalitetu bez ijednog jedinog uloženog (p)feninga. Ovogodišnji Magellijev remix Čehova O, ljubavi čak je i zvanični site MESS-a ocijenio sa - katastrofa. Teško je šta umnije dodati. Osim, pijeteta koji smo iskazali za jugoslovensku dijasporu Slovenske drame tršćanskoga pozorišta.
Činovnička literatura Musila, kako je neki zapaženi autori kvalificiraju, u mikrofonskoj upotrebi Miloša Lolića, mlađanog beogradskog reditelja, je tek jedan fensi registrator.
„Spašavaj se ko može“ nije loše za naslov – zove se predstavu belgijske trupe tg STAN (Stop Thinking About Names), rađene po Bernhardu (i Barthesu). Troje aktera, sami svoji majstori, bez rediteljskog diktata igraju mizantrope glumeći mizantropiji nasuprot. Ovaj pozorišni komad je 'inspirisan' narastajućom ksenofobijom u Evropi koje, priznaju, ni sami nisu pošteđeni. Komično, na okruglome stolu ove teatarske grupe, glumci (to jest, dvije žene) su se preobratile u likove svoje predstave izazvavši međusobno žučnu raspravu koja se u najkraćem svodi na – Jezik (i identitet) - pro et kontra. Ostaje za utjehu iskaz glumice Jolente De Keersmaeker da je ubijanje malograđanina u sebi njen životni projekat.
