Politička elita u aleji medijskih žrtava

“Napad Emira Nemanje Kusturice na e-novine smo razumeli kao rat u kome nećemo ostavljati zarobljenike. Naprotiv, to će biti prilika da vrisnemo do neba i svima belodano prikažemo pravu prirodu Tadićevog režima i pripadajućih službenika. Domaćim medijima smo se obratili saopštenjem koje je pred vama i željno iščekujemo profesionalnu i solidarnu reakciju na ovaj brutalni pokušaj gašenja jedinog nezavisnog medija u Srbiji”. “Medijska situacija u Hrvatskoj je katastrofalna, vladaju cenzura i politički pritisci, a antikorupcijski zakoni i pravosudni sistem ne temelje se na principu pravde. Novinarima se i dalje prijeti direktno od strane političara ili članova Vlade ili indirektno putem njihovih upravljačkih struktura. Cenzura članaka i radio ili TV emisija je u najgoroj fazi u novijoj povijesti, iako je cenzura zabranjena Ustavom.”

SVAKOGA DANA U SVAKOM POGLEDU SVE VIŠE NAPREDUJEMO

Iz sarajevske perspektive ( pritisnute političko-medijskim hajkama na novinare) citirana saopšenja bez ikakve dileme najavljuju konačne režimske obračune Tadićeve Srbije i Kosor/Josipovićeve Hrvatske sa nezavisnim medijima i rijetkim preživjelim slobodnim novinarima. Prvo saopštenje potpisuju kolege iz beogradskih e-novina, u drugom slučaju se radi o dijelu izveštaja o stanju medijskih sloboda u Republici Hrvatskoj što ga je Partnerstvo za društveni razvoj nedavno uputilo ka glavnom gradu Evropske unije Briselu.

Posljednjih godinu dana na ovim prostorima (bivša SFRJ i pripadajuće nezavisne države) u modi je priča o reginalnoj saradnji i pomirenju. Nema te institucije i državnika iz bijelog svijeta koji je propustio priliku da se adekvatno oglasi, očituje, odredi prema balkanskim „grobnica-turnejama“ i da formalno ne kaže koju o, nad ljudskim stratištima, izrečenim isprikama za počinjene zločine „ u ime tog i tog naroda“ tokom ratova iz devedestih godina prošlog stoljeća. Tek poneki rijetki evropski predsjednik, premijer, ministar, ambasador, neznani borac za ljudska prava mrtvih i živih, tek rijetki od njih raznih dakle, barem jadanput u posljednjih godinu dana nisu ponešto izjavili o „važnosti pomirenja na balkanskim prostorima...“

I zaista, iz briselske perspektive izgleda da je sve pod kontrolom i da regija, sidranovski kazano, „svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduje“. Međutim, kad malo rastjeramo maglu sa uobičajeno površne birokratske terminologije ući ćemo u svijet medijske cenzure, „tamni balkanski vilajet“ u kojem se slobodne novinare sudski progoni, ukida i terorizira.

Kada je svojevremeno „demokratska vlast u Hrvatskoj“ krenula u završnu ofanzivu protiv splitskog Feral tribunea, kada se sa stranica najvažnije novine nastale u posljednjih dvadesetak godina balkanskog žurnalizma na sve strane svijeta vrištalo i apeliralo za pomoć, planetarne novinarske ikone te regionalna cehovska udruženja su rješavali važnije probleme poput stanja medijskih sloboda u Papua Novoj Gvineji i na Mauricijusu. Istovremeno je tu, u našem najbližem susjedstvu, na jeziku koji čitamo bez pomoći rječnika stranih riječi, nestajala novina kakva se više nikada neće pojaviti. I Feral nije preživio, nema ga više, ubilo ga beznađe što bi rekao Johan B.

Kada su u strogom centru „kulturne prijestolnice Evrope“ Sarajeva raspojasani bošnjački šovinisti javno uništavali bosanskohercegovački odgovor na rani satirični Feral (Polikita se novina zvala), u tom činu su samo rijetko hrabri javno prepoznali elemente bh. replike Kristalne noći. Polikita je iz naših života, sa trafika i iz ruku kolportera, otišla tiho, onako kako sa ovog svijeta odlaze pošteni koje ubije beznađe...Ali ubistvo Polikite se desilo davno, onda kad je i Mušan Topalović Caco ležao zakopan pod oznakom N.N. a njegove brutalne zločine medijski „iskopavali“ samo najhrabriji među nama novinarima. Valjda je zato i normalno da sarajevski medijski eksperti tokom svojih okruglih stolova (na kojim se razgovara ni o čemu pa ni o tome) Polikitin nestanak nikada ozbiljno i kritički nisu tretirali.

VRISAK

Otkud sad ovaj povratak u prošlost i podsjećanje na nestanak dvije novine koje po svom javnom utjecaju nisu bile jednake, ali sadržajno i sudbinski jesu komplementarne. Za neupućene, obje su stradale u ratovima sa „vlastitim fašistima“ i režimu odanim oglašivačima. Ali nažalost to nije kraj. Prije nekoliko mjeseci sa ekrana Hrvatske televizije tiho je uklonjen jedan od najvažnijih hrvatskih novinara Denis Latin. Službeno obrazloženje za ukidanje „Latinice“ bilo je pad gledanosti. Neslužbeno se radilo o lošem medijskom tretmanu zvanične politike Republike Hrvatske čije je pogrešne poteze kolega Latin iz sedmice u sedmicu dokumentirano raskrinkavao. I Latina više nema, ubilo ga HRT-ovsko beznađe... Istovremeneno, „e-novine“ i Pero Luković dobili su još jednu sudsku tužbu u kojoj ih za tekst prenesen sa „Peščanika“ tuži Emir Nemanja Kusturica. U tužbi je vlastite duševne boli najpoznatiji režiser Miloševićevog Rajha i Koštunicine Srbije procijenio na 20 hiljada eura. Budući da je tužitelj ponosni privatni vlasnik jednog dijela države Srbije neodgovorno je sumnjati da će tamošnje pravosuđe njegovu tužbu (ne)ozbiljno razmotriti i da neće odrediti kaznu koja će definitivno finansijski uništiti, da se poslužim Žurnalovim sloganom, „jedinu slobodnu medijsku teritoriju u Srbiji“, preciznije Lukovićeve „e-novine“. Kao nekada „Feral“, i „e-novine“ danas vrište tražeći pomoć i podršku slobodoumnog svijeta. Ali, kako ono rekosmo, u Briselu, u novinarskim udruženjima i kod samosvjesnih državnika, premijera, zaštitnika ljudskih prava, već neko vrijeme je u modi priča o regionalnoj saradnji, pomirenju i putu ka Evropi. Na tom slavnom putu balkanskim liderima, proevropskim liderima regiona, smetaju razni lukovići, latini, šestani, lucići, dežulovići... Jer ko još danas u Briselu ima koristi od neugodne situacije u kojoj naše predsjednike, te evropske lidere što sa jednako zabrinutim izrazom lica stoje iznad masovne grobnice i pred kapijom privatizacijskom pretvorbom opustošenog prijeratnog privrednog giganta, neki znatiželjni novinar-provokator upita: „Gospodo predsjednici, a šta ćemo sa onim koji su ovo uradili?“

(zurnal.info)