Pripovijedanje o hajci na vlastitu glavu

„Parezija je, dakle, specifičan način govorenja istine. Podrazumijeva da to što je rečena istina ima ozbiljne posljedice po onoga ko je izgovara, i da on to zna. Ona podrazumijeva rizik za govornika, koji uključuje i smrt.“

Odlaganje. Parezija, nova proza Andreja Nikolaidisa već svojim naslovom jasno pokazuje da se oslanja o spisateljske tekovine Thomasa Bernharda, a svatko tko proguta ovu knjigu, kao Aspirinixov napitak za hrabrost, shvatit će da je oslanjanje i dublje, da se radi i o tonu i o beskompromisnosti, o rukopisu riješenom da ide prema kraju i koji, gotovo terapijski, oslobađa od straha i kukavičluka. No, Odlaganje nije samo parezija i Nikolaidisov (još jedan?) obračun sa svi(nja)ma. Pripovjedačevo autofabularno pripovijedanje o hajci na njegovu glavu zbog novinske kolumne – koja dosegne razinu države i Ministarstva – se kombinira s fikcijskim pripovijedanjem o kotorskom svećeniku koji se prije svog misterioznog nestanka zatekne u pat poziciji između službe Bogu i odanosti majci, između svećeničkog i sinovljevskog, poziva i dužnosti, poziciji koja ne podnosi odugovlačenje. Trudna je ova proza i od analogija koje nikako da se ispile i riješe. Priče o pripovjedačevoj baki i svećenikovoj majci, o vješticama, nestancima i izdajama, cijela niska analogija pokazuje da se neprobavljeni odnosi i neriješene traume vraćaju kroz povijest, kao lajt-motivi koji laju iz utrobe, kao nečista savjest ili buuumerang koji se vraća i eksplodira pred licima, u sadašnjosti.

Ova je amalgamirana i eksplozivna prozna smjesa i nježan pokušaj namirenja dugova prema baki koja je pripovjedača odgojila, naknadno održan posmrtni govor samo za nju, unatoč njegovu htijenju da se odbaci „svaku sentimentalnost, prije svega nostalgiju i melanholiju, koje čovjeka neumitno vuku natrag u sigurnost malograđanskog, u humus iz kojega niče gadost protiv koje galamim.“

Ali čovjek je, na početku manje a na koncu više, korumpirano biće. Biće sposobno za pareziju i bijeg u istinu.

ANDREJ NIKOLAIDIS: Odlaganje. Parezija

Sve bi bilo drugačije da sam uspio suspregnuti gađenje.

Čovjek se, ako živi dovoljno dugo, navikne na gadost. Na koncu gadost doživljava kao jedini istinski zavičaj. Kamo god da ode, ma koliko dugo da ide, ona je uvijek uz njega. Ne napušta ga: pouzdanija od sjećanja, postojanija od ljubavi.

Pa ipak, ponekad svjedočimo gadosti koja nam se učini nesnošljivom. Ako tada duboko udahnemo i kažemo sebi: polako, promisli, ono što, kako nam se u srdžbi učinilo, nismo više mogli gledati, postaće u strpljenju koje smo prizvali ono što ne vidimo; ono što nas je uznemirilo postaće tek još jedno pred kojim valja ostati miran. Kada napokon shvatimo da nam valja pobijediti sebe i svoj bijes, a ne gadost koja taj bijes izaziva, tada ćemo dosegnuti takozvanu životnu mudrost.

Ali ja sam budala. Tek tašta budala. Ne samo da nisam ni pokušao suspregnuti gađenje i srdžbu, nego sam od njih pokušao izgraditi svoju takozvanu umjetnost.

Kada sam na televizijskim vijestima vidio sav taj fini svijet, očešljan, obrijan, odjeven u tamna odijela i suknje do ispod koljena, kako su se okupili, tamo u Banjaluci, da proslave Dan države koje nema, koje ne smije biti, one koje će ipak biti, kada sam čuo nitkova kako bulazni o Andriću, dok se njegov banditski partner cereka zavaljen u pliš prvog reda, još se cereka samozadovoljno, jer on je gospodar tog bizarnog slavlja, kada sam spazio mladog a sijedog predsjednika kako glumata ozbiljnost, tragajući za grimasom sa kojom holivudske zvijezde iščekuju dodjelu Oskara, kada sam, napokon, uočio pravoslavnog sveštenika, umotanog u drhtave haljine, koje su se, ljigave kao pipci sipe, tu dovukle da po srebreničkim tabutima od slonovače ispljunu mastilo u kojem više neće biti moguće vidjeti ni grob, ni trag, ni ubicu, da ispljunu tamu u kojoj će svi ponovo biti jedno, u jednom Bogu, u ime kojega je on te večeri stigao tu, spustio se među lažove, lopove i ubice, da blagosilja u ime Boga koji je rekao ne laži!, ne kradi!, ne ubij!, kada sam, kažem, vidio tog über-popa, znao sam da se neću uspjeti obuzdati.

Ugasio sam televizor, upalio laptop i stao pisati. Umjesto da radim na romanu o svešteniku, poradio sam na sopstvenoj nevolji.

Dosta mi je, već odavno mi je dosta pisanja uz vjetar, pisanja koje ne mijenja ništa i ne mijenja nikog, osim mene, jer me čini sve umornijim i sve nemoćnijim pred neizbježnim pitanjem: ima li svrhe? Dosta mi je sudskih procesa, prijetećih noćnih telefonskih poziva, razbijenih šoferšajbi na kolima, komentara koje o meni daju opinion makeri čija se hipokrizija kao guba širi pustinjama sveopšte intelektualne mizerije, dosta mi je uloge javnog intelektualca, koja podrazumijeva i armiju anonimnih čitalaca koji iz zasjede povraćaju po tebi, zbog čega, mada nipošto ne samo zbog toga, biti javni intelektualac znači biti uposlenik javne kuće, znači najgoru vrstu prostitucije, jer umjesto tijela daješ u najam intelekt i takozvane proizvode duha, na koncu preprodaješ i ono malo ideja što ti je ostalo, zbog čega je glumiti orgazam u nekoj prljavoj uličici sa neznancem na sebi gospodski i častan posao u poređenju sa glumatanjem savjesti društva. Svega mi je toga dosta. Pa ipak, opet se nisam uspio suzdržati. Opet sam porekao odluku da se povučem, što dalje od takozvane javnosti, opet sam rekao sebi: imaš kad za to. Opet sam odustao od odustajanja od svijeta. Opet mi je svijet, o kojem imam reći tako malo lijepoga, bio odveć dragocjen, odveć primamljiv.

Opet sam napisao angažovani tekst.

Prije nego što sam ga poslao na mail adresu e-novina, mediji su javili da je policija u dvorani pronašla eksploziv i puške.

Pisao sam Milici Jovanović, u Beograd: “Što misliš, koliko će im trebati prije nego što oružje povežu sa islamskim teroristima?”

Do jutra, nezavisni mediji su stavljeni u puni pogon: eksperti za bezbjednost su u kamere sricali fantazije o hiljadu iranskih atentatora koji, skriveni negdje u vrletima Bosne, čekaju trenutak u kojem će se ustremiti na srpske vođe. Zvijezde policijskog časa, analitičari teorije zavjere, proroci kontraobavještajnih službi, govorili su o albanskim zavjerenicima i Al Qaidi.

Kao Transformersi, koji su u stanju hiljadama godina ležati u pijesku i ledu, čekajući vanzemaljski signal koji će ih pokrenuti, pred našim se očima uzdizao uspavani Miloševićev propagandni stroj. Kao i onda, bljuvao je mješavinu laži i mržnje, zapaljiviju od napalma, toksičniju od obogaćenog uranijuma. Kao i onda, pokretao ga je strah.

Jedan predsjednik je gubio izbore. Očajnički mu je trebalo nešto što će ga u anketama dići iznad opozicije. Izmišljeni atentat bi, nedvojbeno, završio posao.

Drugi predsjednik je bio sit priče o žrtvama zločina koje je počinio njegov narod. Političari na Balkanu znaju: prvi korak svake politike je prikazati sebe kao žrtvu. Ako je u pitanju žrtva terorističkog napada, još bolje. Ako su teroristi muslimani, još bolje. Muslimani su započeli rat u Bosni ubivši srpskog svata. Sada su, kao da im to nije bilo dovoljno, pokušali ubiti srpske vođe. Krasna priča, sa jasnim istorijskim paralelama. Narod to voli.

Taj je predsjednik snažan zaštitnik svoje države-nedonoščeta. Stišće je u naručju, kao najveću dragocjenost, uvjeren da svi oko njega pokušavaju da mu je otmu. Ali ono što grli tek je tvor, pa još crknuti tvor koji se hranio leševima, ždrao sve dok nije prsnuo. Njegova država smrdi do neba, a predsjedniku se primiču tek oni sa najjačim stomakom. Dok je predsjednik uvažene goste uvodio u svoju salu, na svoju proslavu, tek najmanje besramni od zvanica nisu uspjevali da sakriju nelagodu, one vrste kakvu osjećamo kada učestvujemo u stvarima od kojih nas sve odbija, ali nas konformizam zadržava u njima. Predsjednikova proslava rođendana države-majke izgledala je kao slavlje koje je Norman Bates priredio povodom rođendana svoje majke, pa su joj pjevali slavljeničke pjesme, držali govore i umjesto nje, jer mama je danas bezvoljna, ponekad je, znate, obuzme slabost, pa danima ne progovara, duvali svjećice na rođendanskoj torti.

Jedina dva čovjeka na svijetu koja su imala koristi od nesuđenog atentata na dva predsjednika bila su dva predsjednika.

Kao što su samo Bošnjaci imali koristi od pokolja na Markalama.

U trenutku kada je granata prvi put pala na sarajevsku pijacu i tamo ubila šezdeset i osam ljudi, ja sam sa ocem na situ štampao vizit-karte za građevinskog preduzimača. Tražio je dvjesto komada, u dvije boje, sa crtežom kamiona iz Corelovog cliparta u lijevom uglu. Platio je unaprijed.

Znam to jer sam detaljno rekonstruisao sve što sam činio u tih deset minuta, između 12.10 i 12.20, dana 5. februara godine 1994., u trenucima dok je čelik sa brda letio ka gradu, rasprskavao se i kidao meso. Kada sam čuo vijest, kroz glavu mi je brzinom šrapnela proletjelo: koliko si puta prošao tuda? Koliko puta, idući iz Prve gimnazije u Piccadilly, na irsku kafu? Koliko puta, šetajući od Čaršije ka Sarajki, baš tuda, jer bi tako stigao do Vječne vatre, koju bi uvijek pogledao i nikada zastao kraj nje, potom prešao ulicu i u prolazu pogledao sebe u izlogu slastičarne Oloman, u koju nikada nisi svratio iako si imao namjeru, iako je mama tvrdila da prave najbolje žito sa šlagom, nisi, jer si oduvijek pronalazio nemjerljivo zadovoljstvo u odlaganju, zbog čega danas ne znaš da li je žito u Olomanu zaista bilo tako dobro, a sve tvoje knjige imaju otvoren kraj?

Nije bilo odlaganja na Markalama. Ne za Senada Arnautovića, Ibrahima Babića, Mehmeda Baručiju, Ćamila Begića, Emira Begovića, ništa više nije moglo biti odloženo za Vahidu Bešić, Gordanu Bogdanović, Vaskrsija Bojinovića, Muhameda Borovinu, Faruka Brkanića, Sakiba Bulbula, Jelenu Čavriz, sva su odlaganja tada zauvijek odložena za Almasu Čehajić, Zlatka Čosića, Aliju Čukojevića, Vericu Ćilimdžić, Smilju Delić, Ifeta Drugovca, Dževada Durma i Fatimu Durmo, nikakvog otvorenog kraja više nije bilo, tamo gdje je granata tijela otvorila kao narove, tijela Kemala Džeba, Ismeta Fazlića, Vejsila Ferhatbegovića, Dževdeta Fetahovića, Muhameda Fetahovića, Ahmeda Foče, Majde Ganović, Isme Gibović, Raseme Hasanović, Alije Hurka, Mirsade Ibrulj, Mustafe Imanića, kraj je značio kraj tamo gdje je krv tekla iz tijela iz kojih je život već istekao, curila kao sok iz ploda otpalog sa grane, ploda nara, koji Englezi zovu pomegranate, u igri riječi koje se mogao dosjetiti engleski komandant UNPROFOR-a, Michael Rose, dok je ispitivao putanju granate koja je usmrtila Rasemu Jažić, Raziju Junuzović, Hasiju Karavdić, Mladena Klačara, Mariju Knežević, Selmu Kovač, lbra Krajčina, Sejda Kunića, Joza Kvesića, Numa Lakača, Ružu Malović, Jadranku Minić, Safera Musića, Nuru Odžak, Mejru Orman, Hajriju Oručević, Seida Prozorca, Smaja Rahića, Igora Rehara, Rizva Sabita, sve te ljude čije je mjesto pogibije na mapama grada dugo posmatrao engleski komandant, čije se prezime na našem jeziku kaže ruža, posmatrao mape i na njima crtao moguće putanje granate, vukao linije od Markala do mjesta na kojem je neko, čije je ime ostalo nepoznato, povukao minobacač, odvukavši time Zahidu Sablju, Nedžada Salihovića, Hajriju Smajić, Eminu Srnju, Džema Subašića, Šaćira Suljevića, Hasiba Šabanovića, Ahmeda Šehbajraktarevića, Bejta Škrijelja, Junuza Švrakića, Pašagu Tihića, Muniba Torlakovića, Ruždiju Trbić, Džemila Zečića, Muhameda Zubovića i Senada Žunića tamo gdje jezik ne dopire.

Komandant Rose će docnije objaviti memoare u kojima će izraziti sumnju da su granatu koja je pala na Markale ispalili Bošnjaci.

Oni koji su ratom u Bosni komandovali iz Beograda nisu ostavili mjesta sumnji, nisu oklijevali da objave nevinost svoje vojske. Na beogradskoj televiziji upriličen je ekspertski skup koji je gledalištu objasnio da srpske jedinice ne samo da nisu, nego nisu ni mogle ispaliti projektil. Za to, konačno, nisu imali ni interes. Jedini koji su imali korist od masakra na Markalama bili su sami Bošnjaci, više puta je ponovljeno.

Milioni granata koje su tokom opsade ispalile srpske trupe pale su na Sarajevo. Kako bi jedna od njih mogla pasti na Markale? Svaka od tih granata ispaljena je sa toplim željama da dolje, u kotlini, pobije i osakati što više ljudi. Svaka od tih granata bila je Markale u pokušaju. Pa ipak, gledalište je povjerovalo ekspertima. Podmukli Bošnjaci su sami sebe gađali.

Tako je majci rekla susjeda koja je svratila na kafu. Čuj ti nju, pričala mi je u bijesu, dok su joj se ruke i usne tresle, zamisli ti to, prvi put nam je došla u kuću, došla je samo da bi me uvrijedila: nije vama lako bilo, tamo sa njima, pogledaj šta oni sami sebi rade.

Pa šta si joj rekla?, pitao sam je.

Ništa.

Kako ništa?

Ništa. Rasplakala sam se.

Susjedinog otrovnog šta oni sami sebi rade sjetio sam se kada sam pročitao vijest da je u banjalučku stanicu policije ušetao izvjesni Božidar Stanišljević. Iz medijskih izviješća saznaćemo da je nekoć bio radnik obavještajnih službi, da je zaposlen u dvorani Borik, te da ga prijatelji zovu Bole. Odjeven u kožnu jaknu, sa minđušom na desnom uhu, izgledao je kao ostarjeli roker, kao jedan od onih tipova koji su, poslije pet piva, spremni na višesatne rasprave o tome ko je bolji gitarista, Jimi Hendrix ili Jimmy Page, o tome ko je, da se i to napokon i zauvijek razjasni, odsvirao najduži solo na bubnjevima. Kao Kevin Spacey u Sedam, ušetao je Bole u policijsku stanicu i rekao: oružje je moje.

Nesretni spin doktori u beogradskim kabinetima! Tek što su propagandnu mašineriju pokrenuli u pravcu uvijek opasnog islama, ka otomanskim avetima koje još lutaju balkanskim brdima, obilaze sela i zavijaju u šumama, gdje ih je, kažu oni koji vide dublje u prošlost, moguće vidjeti u noćima punog polumjeseca, tek što su pronašli neprijatelja i očistili cijevi – morali su povući kočnice. Stroj je brundao u mjestu, čekala se naredba: kamo dalje?

A sve zbog starog rokera Boleta.

Problem nije bio Boletov muzički ukus ili nekonvencionalan stil odjevanja. Bole je bio Srbin. To je bio problem.

U jednom filmu braće Marx, koji sam gledao sredinom devedesetih, na crno-bijelom televizoru koji mi je ostavio ujak prije nego što je sa porodicom odselio u Kanadu, Groucho kaže kako sa gnušanjem odbija biti član bilo kojeg kluba koji bi njega prihvatio za člana. Tada sam već živio sam, u Pinješu, u djedovoj memljivoj kući sa pogledom na more. Bio je, vjerujem da pamtim, februar. Kiša je pala na snijeg. To je stvorilo led, po kojem su padali ljudi koji su pokušavali otići do prodavnice ili na posao. Posmatrani kroz mokri prozor, padali su kao na ubrzanom snimku, egzaltirano, uz pojačanu gestikulaciju, kao likovi u klasičnim holivudskim komedijama.

Sjedio sam na fotelji, pokriven sa dvije deke. Dok sam se smijao boljela su me pluća – uspomena na hronični bronhitis koji sam zaradio u godinama dok smo kao podstanari živjeli na Vracama, jednom od sarajevskih brda. Uprkos bolu, smijao sam se dugo i glasno: biće da sam zbog toga propustio nekoliko dobrih replika.

Film je očito bio gledan, iako su ga, zapamtio sam, dali u jutarnjim časovima. Dobri učenici Grouchovi, spin doktori sa gnušanjem odbijaju vjerovati javnom mnenju koje dozvoljava da oni njime upravljaju. Oni žive od javnog mnenja, ali malo je onih koji javno mnenje preziru više od njih. Po tome su slični Samiru, ulcinjskom buregdžiji koji bureke jede samo u tuđim buregdžinicama, a na primjedbu da je džentlmenski i za naše krajeve neuobičajeno to što pomaže konkurenciju, odgovara: nisam džentlmen, ali nisam ni budala da jedem sranje koje pravim.

Kao što Samir zna da je burek eufemizam za vruću salmonelu u jufki koju prodaje za euro, tako i spin doktori znaju da je javno mnenje eufemizam za statistički presjek uvjerenja političkih idiota i ontoloških mediokriteta.

Budala spremnih da slušaju hulje, kao i hulja spremnih da upravljaju budalama, nikada ne manjka. Pa ipak, teško je naći tolike budale koje će progutati informaciju da je atentator na srpske državnike – Srbin, naročito ako ste ih prije toga ubjeđivali da su zločin pripremali muslimani.

Boleta su u najvećoj diskreciji, onakvom kakva prati izradu tajnog oružja i pronalazak superbakterije, odveli u zatvor. U istrazi je rekao kako je oružje još prije četiri godine pohranio u Borik. Do sada nikome nije smetalo.

Što se mene tiče, znao sam da tekst ne mogu objaviti dok se u njemu ne nađe mjesta za Boleta i komediju koju je svojom predajom policiji izazvao.

Ali spin doktori i nesuđene žrtve iranskih asasina bili su u nevolji.

Ko zna što bi bilo sa njima... Vladati, između ostalog, znači i neprekidno iščekivati trenutak kada će vas svjetina objesiti. Možda bi se neko od njih odvažio prekratiti čekanje? Napokon, koliko vrijedi život proveden na rubu paranoje? Izlišno je pitati se što bi bilo sa njima, jer ja sam napokon završio svoj tekst i poslao ga e-novinama.

Time sam im, nehotice, pružio ruku spasa.

Time sam ruke do lakata zavukao u govna.

(zurnal.info)