KIJAMETSKO DOBA: Putovanje nakraj noći

Ne sjećam se više kada sam prvi put čuo tu pjesmu. Niti želim da se sjećam. Ničega se više ne želim sjećati.

Već odavno je onoga što sam zaboravio daleko više od uspomena. Zašto bismo prošlost pamtili, kada je možemo izmisliti? Na taj način, čitav naš život postaje fikcija, postaje književnost. To je jedini način da se život prikaže suvislim. Jer književnost, za razliku od stvarnosti, mora imati smisla.

Jura Stublić je pjevao kako ne osjeća ništa – samo se sjeća. Ja se, pak, ničega ne sjećam: samo osjećam. I vjerujem samo tim osjećajima, koji se na horizontu sjećanja, nad plavim tektonskim pločama okeana što pokriva sve ono što sam zaboravio, jer sam žudio da zaboravim, dižu kao cunami. Vjerujem samo tim džinovskim talasima koji me stotinu puta dnevno udare, poplave, sruše, potom se povuku i iza sebe ostave pustoš. Tome ne možeš ne vjerovati. U tom smislu, i samo u tom smislu, ja sam čovjek vjere.

Ne sjećam se, dakle, kada sam prvi put čuo tu pjesmu. Mogu pretpostaviti: to da. Mogu, čak, pretpostaviti sa značajnom sigurnošću. Recimo da sam sjedio na balkonu, gledao zvijezde, pio i slušao muziku. Bilo je to u vrijeme prije iTunesa i Spotifya. To sam jutro skinuo Cut City – Exit Decades. Album je bio ok: još jedna kopija „Turn On the Bright Lights“. A onda se, niotkuda, kako se već ukazuju čuda, pojavila „Just Pornography (for M.E.)“.

Pjesma je bila ritualna. I svečana. Bez refrena. „Uz ovu pjesmu bih trebao biti sahranjen“, mogao sam pomisliti. Mogao sam, da me se tiče kako ću biti sahranjen. Volio bih biti kremiran. Tako da moj leš ne nahrani niti jednog crva, niti jednu bubu, niti jednog od vojnika ogavne, tiranske prirode, da ne omogući gamadi da nastave da žive - tako da prekinem repulzivni takozvani „životni ciklus“. Ni zrna žita okupatoru. Ali kako živim u vukojebini u kojoj ne postoji krematorijum, u vukojebini koja ne poznaje dostojanstvo u životu, još manje dostojanstvo u smrti, svejedno mi je.

Mogao sam, morao sam, tu pjesmu pustiti na repeat. I slušati je sve dok nisam zaspao u neudobnoj stolici, na balkonu.

Nečega se ipak sjećam. Pamtim da mi se ta pjesma učinila monumentalnom, takoreći transcendentnom, u noći kada smo Ognjen Spahić i ja popili bocu Glendronacha 12, potom bocu Austin Nichols Wild Turkeya 101, nakon čega sam sjeo u kola i vozio se po Štoju, dok nisam naišao na granap koji je radio pa u njemu kupio jedini viski koji su imali, ogavni White Horse, koji se, čak, makar je tako bilo na starim bocama, kakvu sam pazario, usuđuju reklamirati kao nešto što sadrži Lagavulin, što su malim slovima ispisali na etiketi.

Na Veliku smo plažu došli za dana. Sjeli smo u platnene stolice i gledali more: diglo se jugo. Kada je pala noć, postalo je hladno, pa smo naložili vatru. Ognjen je ponio zvučnik. Algoritam Spotify-a je u neka doba nabasao na „Just Pornography (for M.E.)“. Zvuk se širio kroz gnjecavi mrak, preko plamena, kroz iskre dasaka koje su dogorijevale (ah, čovjekovo komično oduševljenje iskrama koje, jasno, ne razgrću, nego tek potvrđuju mrak, što ravnodušno ih guta i nastavlja suvereno vladati, kao što je vladao i prije njihovog petparačkog buntovničkog spektakla), da bi nestao u huku talasa koji su se lomili u plićaku.

To nije tačno, ali je istina. Bilo je tako baš zato što nije bilo baš tako. Prilično sam siguran da nismo popili cijelu bocu White Horsea: ostavili smo pola jer je, rekoh, odvratan. Prilično sam siguran da se sa tom bocom nisam vratio na plažu, nego otišao u Ognjenovu kuću. Pouzdano znam da sam poslao link na „Face à la mer“, Les Négresses Vertes. Pouzdano znam da je neko tada prvi put čuo tu pjesmu.

Nije bilo baš onako kako sam rekao. Rekao sam istinu i samo istinu, mislim dok vozim kroz dine u zaleđu Velike plaže.

Noćnik povija trsku što raste uz put. Ne mogu se više povijati.

Kada je Spotify pustio „Just Pornography“ zaustavio sam auto, naslonio glavu na naslon i slušao. Ruku sam pomjerio samo da bih ugasio farove. Sad je dobro: ništa moje ne svijetli u mraku.

Da sam išao do kraja tog puta, stigao bih na ušće Bojane. Tamo gdje se voda spaja s drugom vodom. Šta ću tamo?

Negdje na ovom svijetu, negdje u ovom životu, postoji mjesto, postoji trenutak van domašaja straha. Postoji mjesto, postoji trenutak u kojem nema kajanja. Gdje prestaje svaka iluzija o mogućnosti spasenja. Gdje prestaje bijes, koji je kopile nade. Gdje se s apsolutnom mirnoćom čeka kazna – a svaka kazna je zaslužena.Gdje napokon pronađeš dostojanstvo nužno da uspravan u spokoju dočekaš sve što može doći s prijetećom tutnjavom koja ti se neprekidno približava.  

Ili ne postoji, svejedno.

Tamo.

Tamo želim stići.      

(zurnal.info)