Radnici Binasa na buretu baruta

Muhamed Bašić, bivši radnik tvornice municije Binas, prisjeća se dana kada je postao slijep: „Osjetio sam jak bol. (…) Odjednom je mrak, ne vidim ništa. Na um mi pala moja djeca“, govori Bašić.

Na licu mu crne naočare. Vid je izgubio prije četiri i po godine, radeći na rastavljanju rakete za ručni bacač. „Zazivao sam svoga Mirzu – osta babo bez očiju, ko će mi djecu nahraniti“, prisjeća se Bašić tog kobnog dana.

Bašić je jedan od petnaestak radnika bugojanske firme koji su 2007. i 2008. godine radili na uništavanju municije i eksplozivnih naprava ostalih iz proteklog rata u Bosni i Hercegovini (BiH). Nedavno okončana istraga Tužilaštva BiH pokazuje da je bivši direktor Binasa Muhamed Gurbeta zahtijevao da radnici krše standardne procedure za uništavanje municije, čime su rizikovali zdravlje i živote.

Zajedno sa dvojicom funkcionera Ministarstva odbrane BiH (MO BiH), Gurbeta je u junu optužen zbog zloupotreba budžetskog novca, namijenjenog uništenju municije.

Radnici su novinarima Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva (CIN) kazali da su zbog neimaštine pristajali na rizične poslove za koje pojedini nisu bili ni obučeni, te da se u firmi nisu poštivale sigurnosne procedure za rad sa eksplozivnim sredstvima. Dvojica stručnjaka za eksplozive iz Binasa u izjavama istražiteljima su kazala da su zaposlenici rizikovali živote i zdravlje.

Binas godinama posluje sa gubitkom, radnici često štrajkuju zbog neredovnih plaća, a firma im ne plaća ni zdravstveno ni penziono osiguranje. Bugojansko preduzeće je bilo jedan od najvećih proizvođača upaljača za oružje u bivšoj Jugoslaviji, ali nakon rata u BiH gotovo da ništa nije proizvodilo. Nešto zarade Binas je ostvarivao zahvaljujući narudžbama iz Ministarstva odbrane za uništavanje i rastavljanje municije. Iz vojnih skladišta u nekoliko navrata su im stizale aviorakete, tromblonske mine, rakete za ručne bacače, ručne bombe, razni upaljači i druge vrste eksplozivnih sredstava.

Nalog kao dokaz

Suprotno ranijoj praksi, direktor Gurbeta je od radnika tražio da se municija ne uništava, već da se rastavlja, kako bi se njeni dijelovi poput mesinga, aluminija i željeza prodavali otkupljivačima otpadnih metala.

Radnici su izjavili i da Gurbeta obično nije izdavao službeni nalog za posao rastavljanja i uništavanja municije, nego su se o tome međusobno informisali. Potpisnik naloga bi morao preuzeti odgovornost, ukoliko dođe do nekog problema.

Oni su, ipak, dolazili u firmu i pravili takozvani lanac za rastavljanje municije. Najiskusniji su bili na početku, gdje se odvajao upaljač od tijela municije, a ostali bi rastavljali tijelo koje više ne bi moglo eksplodirati. Međutim, ni iskusni radnici ponekad nisu poznavali municiju i eksplozivne naprave koje su trebali demontirati.

Izbora, ipak, nije bilo. S obzirom da su rijetko dobivali platu, ovo im je bila jedinstvena šansa da zarade.

„Direktor je rekao ko ne radi u lancu neće dobiti plaću“, kaže Bašić koji je bio šef kontrole.

U jednom periodu tokom 2008. godine bilo je puno posla, sjeća se Bašić. Uz uništavanje, radili su i na proizvodnji naoružanja za Egipat i Tursku. Radilo se u žurbi. Naizmjenično se išlo sa proizvodnje na rastavljanje stare municije, što je protiv standardne prakse koja zahtijeva da radnik bude koncentrisan na samo jedan posao.

U novembru 2008. godine stigao im je dio municije za uništenje iz vojnog skladišta Brizjak kod Viteza. Bašić se prisjeća da ona nije bila uskladištena u magacinima Binasa, već je stajala na otvorenom prostoru u krugu fabrike, bez zaštite.

„To je mogao ko god hoće ukrasti, odnijeti, izazvati eksploziju.“ Kaže da je u blizini bilo i odlagalište za lug iz peći, pa je postojala opasnost od požara.

U istoj isporuci stigle su im i rakete za ručni bacač koji radnici nazivaju „terorističko oružje“. Bašić kaže da za rukovanje ovim oružjem nije potrebna posebna obuka, a jedan vojnik njim može napraviti veliku štetu.

Bašić je na sebe preuzeo obavezu da prvi rastavi jednu od njih. Ove rakete proizvela je fabrika u Valjevu u Srbiji. U Binasu nije postojala dokumentacija koja pokazuje na koji način su konstruisane.

Zapelo je na jednom dijelu koji nije uspijevao rastaviti pa ga je pokušao prepiliti. Bašić kaže da je tokom rezanja sporni dio upaljača eksplodirao ravno u njegove oči.

„Uhvati me tu po očima“, pokazuje rukom Bašić. Dok priča mijenja mu se boja glasa, a niz lice mu ide suza iz lijevog oka na koje vidi tek obrise. Desno oko je izgubio u eksploziji.

Bašić je tužio firmu za nadoknadu štete, a Općinski sud u Bugojnu je u maju prošle godine presudio da mu Binas mora isplatiti 78.000 KM nematerijalne štete.

Rad po kiši

Njegov kolega Sabahudin Haračić kaže da su 2007. godine radnici na otvorenom rastavljali artiljerijsku municiju.

„Kiša na nas pada. Radimo sa eksplozivima da dobijemo taj prokleti dinar.“

Haračić objašnjava da se Gurbeti tada žurilo da radnici razdvoje mesingane čahure od barutnog punjenja kako bi mesing prodao otkupljivačima sekundarnih sirovina. Nakon što je dovezena iz vojnih skladišta, municija nije uskladištena u magacine Binasa niti je evidentiran njen unos u firmu, kako to nalažu sigurnosni propisi, već je odmah odvezena na opitni poligon radi rastavljanja, navedeno je u optužnici.

Nermin Kurtović, pirotehičar u Binasu, izjavio je istražiocima da radnici koji su vadili barut nisu bili obučeni za te poslove niti su imali bilo kakvu zaštitnu opremu.

Takvo naoružanje se ranije potpuno uništavalo na opitnom poligonu, ali su sada radnici, na insistiranje direktora, vadili barut i spaljivali ga, izjavio je tokom istrage Binasov pirotehničar Aziz Kolić. Prema njegovom svjedočenju, radnici su bili u opasnosti zbog barutnih isparenja nastalih paljenjem.

Haračić kaže da ih je direktor na kraju prevario.

Obećao im je po hiljadu i po maraka za taj posao, a njih petnaestero dobili su po tristo ili četiri stotine maraka, kaže ovaj radnik.

„Osjećaš se poniženo i glupo. Rizikuješ život i zdravlje svoje da dobiješ dinar i neko te izlevati“, kaže Haračić.

Prema podacima Državnog tužilaštva Gurbeta je u 2007. godini prodao bugojanskoj firmi Axle oko 14,5 tona mesinga po cijeni od 74.500 KM. Umjesto na račun Binasa, kako to nalažu propisi, novac je uplaćen na blagajni Binasa.

U optužnici nije navedeno ko je podigao novac, a vlasnik Axlea Nedžad Efendić kaže da je novac uplaćen na blagajni jer su Binasu bili blokirani svi računi.

Opasno demontiranje tromblona

Državnom tužilaštvu je sporan i posao koji je direktor Binasa Gurbeta sklopio sa firmom Pretis iz Vogošće. Prema tom ugovoru, Binas je trebao izraditi i isporučiti Pretisu 30.200 novih upaljača za tromblonske mine. Međutim, umjesto novih upaljača isporučili su im stare koje su skinuli sa tromblonskih mina namijenjenih za uništenje. U optužnici je navedeno da je Gurbeta naredio radnicima Binasa da rastave upaljače od tijela tromblonskih mina dovezenih na uništenje te da na njih utisnu podatke o vrsti, nazivu i godini proizvodnje kako bi izgledalo kao da su nove.

Pirotehničar Kolić kaže da je odvajanje upaljača od tijela mina, na način kako se to radilo u Binasu, predstavljalo potpuni rizik za radnike.

Nedžad Mandara, magacioner Binasa, rekao je istražiocima da su sporne tromblonske mine iz vojnog skladišta Brizjak odmah primljene u proizvodnju i nisu knjižene u magacinima. Rekao je da su Pretisu u više navrata tokom 2008. godine isporučivali kompletne mine ili samo upaljače.

Direktor Gurbeta kaže za CIN da je poštovao sve procedure koje postoje u namjenskoj industriji.

„Svaki posao koji se radi u okviru namjenske proizvodnje je u neku ruku opasan“, kaže Gurbeta i dodaje da su izjave o ugrožavanju sigurnosti radnika van pameti.

„Imaju propisi, pravilnici zaštite na radu koji se poštuju – i to je to.“

Svjedočenje vozača iz Pretisa pokazuje da ni u vogošćanskoj firmi direktori nisu vodili računa o sigurnosti zaposlenika. Štaviše, ovaj vozač je morao raditi opasne poslove pod prijetnjom otkazom.

U optužnici je navedeno da su tromblonske mine do Pretisa prevezene kamionom firme Booster, dok su upaljači u oba pravca prevoženi malim dostavnim vozilom Renault Cango koje je vlasništvo Pretisa  i kojim je upravljao Fikret Baždarević.

On je od aprila 2011. godine u penziji.

U razgovoru za CIN kaže da nije znao šta vozi, ali da to nisu bile velike količine. On je u izjavi istražiocima rekao da mu je u septembru 2008. godine pretpostavljeni Safet Poljak prenio naredbu direktora Jusufa Piralića da iz Binasa doveze upaljače za tromblonske mine. Baždarević je šefa podsjetio da ni on kao vozač, a ni vozilo nemaju certifikat za prevoz opasnih materija, na što mu je prenesena direktorova poruka: „Ili neka vozi ili knjižica“. On je ovo protumačio kao prijetnju otkazom.

Jusuf Piralić, bivši direktor Pretisa, negira da je Baždarević vozio upaljače i tromblone i da je posredstvom rukovodioca prijetio ovom vozaču da bi mogao ostati bez posla. Prema Piralićevim riječima, trombloni i upaljači su transportovani isključivo Binasovim vozilima.

U optužnici je navedeno da je iz Binasa u Pretis isporučeno 16.804 upaljača i 13.396 kompletnih tromblonskih mina. Ovo naoružanje je transportovano cestom od Bugojna do Sarajeva, duž koje se nalazi više gradova i naselja.

Vozač Baždarević je u istrazi izjavio da je tokom septembra 2008. godine na ovoj relaciji dnevno vozio po dvije ili čak tri ture upaljača. Odobrenja za prevoz opasnih materija daje policija koja po potrebi može obezbijediti i pratnju na putu. Međutim, Binas je u Ministarstvu unutrašnjih poslova Srednjobosanskog kantona (MUP SBK) dobio odobrenje za prevoz samo dijela ovih eksplozivnih materija do Sarajeva, dok za 6.956 tromblona i 6.804 upaljača dozvole nije bilo.

Ni u MUP-u Kantona Sarajevo u 2008. godini ne postoji zahtjev Pretisa za transport upaljača za tromblone ka Bugojnu i nazad.

Obezbjeđenje sa motikama

Radnici Binasa kažu da je rukovodstvo prije rata mnogo više vodilo računa o sigurnosti radnika i njihovom zdravlju, ali i o sigurnosti u samoj fabrici.

Na posao su morali dolaziti odmorni i zdravi, a dobivali su i puno mlijeka da tijelo očiste od otrova. Radnici su imali zaštitnu opremu, uključujući i pamučna odijela koja nisu proizvodila opasni statički elektricitet.

Danas rade u jeftinoj sintetičkoj odjeći, a na posao dolaze zaokupljeni brigama zbog siromaštva u koje su zapali zajedno sa svojim porodicama.

Prijeratni čuvar Nermin Fejzić kaže da je Binas nekada čuvalo oko 150 stražara: „Bili smo naoružani. Imali smo sve“.

Danas firmu osigurava dvadeset čuvara. Neki od njih nemaju ni oružje za samoodbranu.

„Sada jedan moj kolega, stražar gore u toj šumi, ima samo neku motiku da se brani od zmija“, kaže Fejzić.

Direktor Binasa Adem Huskić kaže da firma ima nekoliko nadzornih kamera, ali nisu sve u funkciji.

U jednom od izvještaja Ministarstva odbrane o procesu uništavanja viškova municije za 2009. godinu navedeno je da TNT i barut, dobijeni prilikom rastavljanja, mogu biti prijetnja sigurnosti ukoliko bi došli u ruke kriminalnih ili terorističkih organizacija.

Prema nalazima vještaka Vladimira Dopuđe iz Novog Sada, koji je po nalogu Tužilaštva BiH posjetio Binas 2011. godine, magacini su građeni na način da ne postoji opasnost od prenosa eksplozija iz jednog u drugo skladište. Također, ne postoji opasnost od samodetonacije eksplozivnih sredstava, ukoliko ne dođe do promjene uslova skladištenja tog naoružanja, kao što su: uticaj nepozvanih lica, mehanički udar, statički elektricitet i slično. Međutim, ubojita sredstva koja je zatekao nisu bila sigurna i on je predložio hitno uništenje.

Veliki broj ubojitih sredstava nije propisno zapakovan, a neka su u vrlo lošem stanju i mogu predstavljati opasnost za radnike koji ih budu demontirali, objasnio je u svom izvještaju Dopuđa.

Gurbeta je godinama odlagao uništenje municije, iako je za to naplatio novac iz budžeta, navedeno je u optužnici. Kasnije je rad na uništavanju municije zaustavljen zbog istrage Državnog tužilaštva.

„Ako ne počnemo uništavati ta sredstva, objektivno, vrlo je velika vjerovatnoća da se negdje desi nekontrolisana eksplozija”, kaže sadašnji direktor Binasa Huskić. U razgovoru za CIN on objašnjava da su u bugojanskoj firmi uskladištene bombe koje su proizvedene 90-ih godina, tehnologijom iz Prvog svjetskog rata.

U Binasovim magacinima na uništavanje čeka još oko 221.000 komada eksplozivnih naprava koje je firma preuzela iz vojnih skladišta prije pet godina.

(Centar za istraživačko novinarstvo)