Kako je Savez izigrao Prosinečkog: Robi je otišao, a smrad se i dalje ćuti

Čini se da se čelnicima bh. nogometnog saveza nije dopalo ono što je dobar dio komentatora pisao u proteklom razdoblju. Oni su gotovo unisono u reakcijama na igre naše reprezentacije konačno počeli ukazivati na prave probleme ne samo reprezentativnog nego nogometa u cjelini u Bosni i Hercegovini. Takav stav je postao unison u većem dijelu javnosti još od one lakrdije s neopozivom pa opozvanom ostavkom Roberta Prosinečkog na mjesto izbornika nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Nakon što su izvučeni parovi za dodatne kvalifikacije gospoda iz Saveza su, zamislite, zakazala sjednicu na kojoj su imali odlučiti o sudbini Prosinečkog nakon neuspjelih kvalifikacija za EURO. I kakva je to samo sjednica bila! Telefonska! U stvari ne baš telefonska. Članovi Odbora su obaviješteni telefonski o temi sjednice a presudu Robertu Prosinečkom trebali su dostaviti putem elektronske pošte. To su i učinili. Na taj je način dosadašnjem izborniku okrenut palac prema dolje. Koliko god neuspješan bio i koliko god dodatno istraumatizirao ionako traumatiziranu nogometnu javnost u BiH, nitko nije zaslužio da se o njegovom poslu odlučuje preko elektronske pošte. Ali Prosinečki je propustio otići uzdignute glave. Dopustio je sebi da ga izigraju likovi koji su ga se na koncu odrekli a da ga, pri tome, nisu ni pogledali u oči. Sama ta činjenica dovoljno govori o kakvim se ljudima radi. A njihova mi je računica sasvim jasna. Javnost im je previše „legla na kosti“ proteklih mjeseci. U toj situaciji najlakše je učiniti nešto kako bi se istu javnost skrenulo s teme. S obzirom da nitko nije bio zadovoljan radom Roberta Prosinečkog pozornost su sa svojih još jednom prebacili na funkciju izbornika.

GANGSTERSKI POTEZ SAVEZA

Sada bismo se trebali zabaviti imenom trenera koji će nas voditi kroz dodatne kvalifikacije. Ekipa iz Saveza je procijenila da imamo ozbiljne šanse za prolazak bez obzira tko bio izbornik, tako se namjestio ždrijeb. Robija su nasanjkali i ostavili bez šanse da on bude čovjek koji će odvesti našu momčad na EURO. A mi se trebamo baviti njegovim nasljednikom. A onda u slučaju prolaska na EURO i potpuno zaboraviti sve zaključke koje smo o ekipi iz Saveza donijeli tijekom proteklog kvalifikacijskog debakla. Predivno odigrano od strane Saveza, nema što. Gangsterski, kao i obično, takav im je modus operandi.  Nitko više neće pisati o namještanju utakmica od strane njihovih ljudi. Nitko više neće pisati o njihovoj nekompetentnosti i općoj nesposobnosti. Barem neko vrijeme. A onda će potencijalni plasman na EURO od njih napraviti heroje jer narod je kratke pameti i još kraćeg pamćenja. I pojeo vuk magarca! Još su odluku objavili kada većina nogometnih zaljubljenika prati isključivo što se događa u Ligi prvaka. To ili su u svojoj mahnitosti slučajno napravili ili imaju sjajnog savjetnika za medije u slučaju kriznih situacija. Nadali su se da će vijest o smjeni izbornika biti većinom zatrpana vijestima o Ligi prvaka pa će ostati nekako sporedna i nebitna. Stvarno da čovjek ne povjeruje tolikom bezobrazluku jer na to se nikada neću naviknuti pa i da sto zagrobnih života provedem u BiH. 

Treba na koncu zaključiti da je Prosinečki ispao naivan. Izigran je i izdžeparili su ga čak i za osnovno ljudsko dostojanstvo i poštenje koje je pokušao pokazati preuzimajući na sebe odgovornosti za poraz u Armeniji. Pokušao je raditi prema nekim svojim idejama i shvaćanjima nogometa. Nije mu prošlo jer je bio tvrdoglav i neprilagodljiv. Nije htio do zadnjeg shvatiti da nema igrački materijal za igru kakvu je naumio implementirati. Ali bez obzira na sve to mogu zaključiti kako Bosnu i Hercegovinu napušta još jedan dobar i dobronamjeran tip, jedan od nas, klasičan naivac kojemu nada i zanos znaju pomutiti razum i koštati ga nekih životnih uspjeha.
Htio je Robi otići sam, pošteno, odgovorno, a sad ispada da su ga najurili isti karakteri zbog kakvih zadnjih godina Bosnu i Hercegovinu napušta tko god može. 

Robi nije dobro radio. Ali kad su ga već ostavili trebali su ga pustiti da odradi i baraž za koji se upravo on skupa s igračima izborio. Ali kako očekivati poštenje od ekipe koja sebi pripisuje tuđe uspjehe a neuspjehe svaljuje na leđa drugih i to najhinjskije moguće, putem elektronske pošte javnosti je isporučen žrtveni jarac. Brže bolje su nauljili ražanj koji im se počeo polako primicati hapšenjem njihovih suradnika i sve češćim pitanjima koja je javnost adresirala na njih konačno shvativši da i ova riba smrdi od glave. Prosinečki je otišao. A smrad se i dalje ćuti. Treba raskužiti prostorije Saveza a ne izborničku klupu. Ako ne pak ne osjetite taj ustajali vonj nesposobnosti i korupcije onda su medijskom diverzijom uspjeli da vam okrenu glavu kako ne biste više obraćali pažnju na stvarni uzrok naših nogometnih podbačaja i neuspjeha. Ni eventualni plasman na EURO neće promijeniti činjenicu da su stvari potpuno krivo postavljene i da nas i u budućnosti čeka dugački niz frustracija. Nemam pojma da postoji itko tko bi mogao preko noći promijeniti stvari. Ali bolje i restartati sve, krenuti od nule, nego dopuštati sebi da nas ponižavaju ljudi čiji je jedini talent to što nemaju skrupula i za svoj groš su spremni na razne svinjarije. Radije bih da padnemo na razinu San Marina pa da se polako, postupno, pametnim radom i organizacijskim vještinama dižemo kroz godine, nego što stalno sebe zavaravamo lažnim nadama i povremenim uspjesima. Ali za takav obrat morali bismo se i mi mijenjati. Maniju veličine trebalo bi liječiti dugotrajnim gledanjem u ogledalo. Pa kad shvatimo da smo mali, jadni i siromašni raditi ono što sirotinja i radi. Zasuče rukave i pokušava učiti od onih koji su u obratnoj poziciji. Kao Finska, recimo. Klasu nogometno lošija od naše momčadi, ali racionalna, skromna i spremna iskoristiti pružene šanse. A mi i na terenu kao da igramo kladionicu. U glavi već trošimo novac a vazda padnemo na jednom paru. I onda to romantiziramo. Potpuno mahniti i sve dalje od zdrave pameti. Sutra opet uplaćujemo listić. Onda psujemo tamo neke koji su nas prodali. Nikad, naravno, nije do nas. 

ATLETIKA NA TERENU

Eh, da, igrala se i Liga prvaka prethodna dva dana. Dinamo izgubio zbog nadobudnosti trenera. Zvezda zato što je i više od šest golova lošija od Bayerna. Ancelotti još jednom pokazao vlastitu trenersku prilagodljivost čak i onim protivničkim sustavima koji se u danom trenutku čine nepobjedivim. Messi odigrao sedamstotu utakmicu za Barcelonu. Opet je dao gol. Ali ja ću mu priznati da je najveći tek kada se pokaže kao pravi vođa u reprezentaciji. Vrijeme mu curi ali njega ionako nije briga za moje mišljenje. Da su likovi poput njega vladali nogometnim terenima kada sam zavolio tu igru vjerojatno to nikada ne bi bila tako fanatična ljubav. Messi je vrhunski igrač, rođen je za nogomet, bogomdan, ali, nekako, nije kao Maradona pa čak ni kao, što znam, Cantona, dečko jednostavno nije veći od života. A i potpisao je presudu jednom divnom nogometnom umu kao što je Lucien Favre. Nema veze, ionako nije vrijeme pravih heroja, onih koji igraju kao da im život ovisi o tome, tako pobjeđuju i tako gube. Ovo Messijevo i Ronaldovo mi dođe kao atletika, samo nekakvo postavljanje rekorda i sve brže trčanje prema negdje, neznano gdje ali sve dalje od običnog puka koji u njima pokušava vidjeti nadu da je moguće u ovakvom svijetu ostvariti snove, pobijediti barem ponekad u životu, ali pobijediti tako da se to pamti za sva vremena i prenosi s generacije na generaciju, onako kako se prenosi i ljubav prema klubovima ili je barem tako bilo prije vremena rekorda i kladionica, plaćenika na terenu i na tribinama. 

(zurnal.info)