Rođendan Mirze Delibašića

Čudna je to igra, ta košarka. Brza i nepredvidiva. Igraju je neki krakati tipovi koji ogromne tene moraju izrađivati po narudžbi. Nikad mi nije bila jasna, još od malih nogu imao sam problema sa shvatanjem tog sporta. Zašto bi netko volio sport koji se ne igra u Mostaru, ili barem ne ozbiljno? Mislim, igrala se košarka, nije da nije, ali u Mostaru je uvijek postojao samo jedan glavni, vrhovni sport, nogomet. Sportski heroji su loptu naganjali nogom po travnatom terenu.

ŽIVI HEROJ

Kad sam bio mali baseball i košarka bili su mi jedno te isto. Otkud sam ja znao da je košarka najtrofejniji sport naše samoupravne socijalističke zajednice. Među najvećima koje je Juga dala bio je i jedan Mostarac, šuter nad šuterima, ali i on mi je bio poznat samo po kafiću Basket na čijem je izlogu stajao logotip u obliku košarkaške lopte. Zvao se Dražen Dalipagić, a svi su ga zvali Praja, onako familijarno kako se to u Mostaru već radi i sa najvećima. Košarka, Praja i još jedan lik iz njegove generacije bili su mi kao bajka. Slušao sam priče i legende, ali nikad nisam vidio ta čuda, a nisam ni mario za njih. Meni je trebao živ heroj, a on je špartao po desnom krilu, nosio broj 7 na leđima, zvao se Sejo Kajtaz, a publika na stadionu uvijek je prizivala njegov poznati bicikl dribling.

Pošto sam rastao kao iz vode i predviđalo se da ću izrasti prilično visok moji su me pokušavali bajkovitim pričama navući na košarku. A u tim pričama na prvom mjestu bili su Mostarac Praja i onaj drugi iz njegove generacije o kojem se uvijek pričalo s posebnom toplinom. Taj drugi zvao se Mirza. I svi će do kraja svijeta o njemu govoriti kao o Mirzi, onako familijarno kako se to već u BiH govori i o najvećima, ali i o onima koji su nam najdraži.

Na žalost, ne sjećam se ni Mirze ni Praje kao igrača. U vrijeme kad sam pomalo počeo pratiti košarku parketima je već vladao jedan čičkavi klinac iz Šibenika. U mom okruženju, a njega su činili mahom stariji momci, prijatelji mog daidže, s nevjericom se govorkalo da će ovaj biti veći i od Mirze. Tom klincu, cijela bivša Juga obraćala se jednostavno imenom, Dražen, onako familijarno kako se to već na Balkanu čini i kad govorimo o najvećima.

Elem, Dražena sam redovito gledao na televiziji, Praju sam čak par puta vidio uživo, na ulici, ali onaj treći, o kojem se uvijek govorilo s posebnom toplinom, e taj će za mene uvijek ostati samo bajka, legenda, pripovijest o nekom boljem, ljepšem, elegantnijem svijetu kad nisi morao imati 100 kila mišićne mase da bi bio najbolji pod obručima.

TOPLIJE SARAJEVO

Kad slušam starije Sarajlije kad govore o Mirzi oni kao da govore o nekom boljem, ljudskijem, toplijem Sarajevu. Osim toga, govore i o vremenu koje je današnjim klincima nepojmljivo. O vremenu kad si se sa sarajevskog parketa mogao vinuti do europskog trona. Mirza je tip, cijenim, koji je i obične smrtnike činio većima, davao im na važnosti, onako kako to sportski uspjesi već čine ljudima na Balkanu. Tako da kad starije Sarajlije govore o Mirzi oni govore i o vremenu kad su i sami sebi nekako bili veći i važniji.

No, svijet je otišao krivim putem, barem za nas. 1979. godine bilo je moguće da Mirza i sarajevska Bosna odu do kraja i postanu prvaci Europe u košarci. 1987. godine bilo je moguće da pod Bijeli Brijeg dođe velika Borussia Dortmund i izgubi od Veleža. U tom i takvom svijetu dječji snovi mogli su biti nepregledna prostranstva, jer bile su moguće najveće stvari, divovi su hodali istim ulicama kao i klinci. Ne pišem ovo zbog nostalgije za propalom državom. Pišem zbog nostalgije za snovima koje je Mirza omogućio generacijama klinaca širom bivše Jugoslavije pa i onom malom čičkavom iz Šibenika.

Uglavnom, ja sam izrastao do 190 već u prvom srednje i to je bilo to. Kako god, nije me bog dao za košarku. U srednjoj sam zbog Vanje Grbića češće igrao odbojku, a i bilo mi je lijeno da se guram s krakatim tipovima u dubokim najki tenisicama. Kad bi me zvali da igram basket bilo je to zbog odbrane i odbojkaškog instikta da smečiram tuđe šuteve, u košarci se to zove ljepljenje banane. No, ne pišem sve ovo zbog neostvarenih sportskih ambicija, koje ima svako dijete na kugli zemaljskoj. Pišem zbog likova iz najljepših sportskih bajki, zbog nepreglednih snovitih polja, zbog toga što je danas Mirzin rođendan.

(zurnal.info)