Sjećate li se Veleža

SJEĆANJA

Sjećanje je velika kartonska kutija puna nesortiranih fofografija. Nema jasne kronologije. A svaka fotografija prikazuje samo jedan trenutak vremena iščupan iz konteksta. Ako uzmemo staru fotografiju na kojoj vidimo svoju obitelj na nekom izletu ona će u nama pokrenuti gomilu asocijacija s pomoću kojih možemo sklopiti cjelovitu priču i rastegnuti je i na ono vrijeme koje na fotografiji nije uhvaćeno.

Lopta, jezero i stari stojadin sjetit će nas na nabijanje lopte po livadi, plivanje i vožnju u zagušljivom autu. Vožnja će nas sjetiti na mučninu. Mučnina na majčinu zabrinutost. I tako to ide u nedogled.

Isto tako i stare fotografije grada u kojem živimo osvjetlit će u našem sjećanju neke stare priče i događaje kojima smo svjedočili kad su nam svijet i naš grad izgledali beskrajno veliki samo zato što smo bili fizički sitni i bez sjećanja, iskustva s kojim bismo uspoređivali ono što vidimo. Kad si dijete jedino veliko što imaš su oči. U dječjim očima svijet oko tebe kao da je zumiran nekakvim savršenim zumom. Zbog toga je, bez obzira na fotografije, snimke, priče svjedoka, naše sjećanje vrlo nepouzdano. Postoji velika mogućnost da su stvari kako ih se sjećamo predimenzionirane upravo zbog očiju kojima smo gledali svijet. Možda je to slučaj i sa stvarima kojih se želim prisjetiti u ovom tekstu.

Katkad u sjećanju tražimo utjehu. Ponekad želimo nekoga fascinirati nekom pričom. Vrlo često kopanjem po sjećanju sami sebi tražimo mjesto u današnjem vremenu, pokušavamo si obezbjediti kontinuitet postojanja u prostoru, staviti vlastito postojanje u neki kontekst, od života napraviti sustav, dati mu smisao. Najveće nasilje koje netko može učiniti nad nama je nasilje nad našom memorijom. Stvarnost koju živimo proteklih dvadesetak godina obiluje, između ostalih, upravo tom vrstom nasilja. Uzeli su medije, zaposjeli obrazovne ustanove, odgovorna mjesta u izvršnoj vlasti, zauzeli su svaki segment kontrole nad životom građana i s tih pozicija bjesomučno ruše, brišu, prekopavaju, relativiziraju, revizioniraju i što sve ne, a sve na krhkoj poljani naše osobne memorije. Najperfidnije od svega je što to ponajviše čine oni koji se zaklinju u baštinu, tradiciju, povijesni kontinuitet. Oni čine istu stvar kao i oni koji nas ubjeđuju da brišući našu memoriju samo žele osloboditi prostor za današnjost i budućnost, jer to čega se sjećamo je, zapravo, samo smetnja općem napretku. Zbog toga je opasno pristati uz kolektivno mišljenje. U gomili ima svega osim osim nas samih. Ponekad, kad pogledam oko sebe, kao da vidim scenu iz nekog futurističkog stripa gdje na središnjem trgu grada budućnosti stoji velika mehanička hobotnica koja se gomilom zglobnih pipaka spojila na mozgove ljudi i tamo radi generalni reset memorije.

SEJINO BICIKLO

Postojao je nekad, ne biste vjerovali, u Mostaru nogometni klub kojem se, nekim čudom, znalo dogoditi da dogura i do četvrt finala danas zaboravljenog europskog natjecanja. U tom i takvom Mostaru imao sam drugare koji su sanjali da imaju biciklo. Postizali su sjajne rezultate u nastavnim i vannastavnim školskim aktivnostima, a sve kako bi od roditelja iskamčili obećani BMX, Pony ili Rogov petobrzinac. Svi ti wanna be BMX banditi bili su spremni prodati dušu vragu ne bi li dobili priliku svojim biciklom juriti gradskim trotorarima ili po parkinzima imitirati biciklističke vratolomije viđene u američkim filmovima, koji su baš tih godina počeli otkrivati novu ciljanu konzumerističku grupu: djecu.

Nisam ni ja bio drugačiji od drugih. I ja sam imao biciklo koje sam obožavao. Njega sam, svake druge nedjelje, viđao na stadionu pod Bijelim Brijegom. Biciklo koje sam ja obožavao, doduše, nisu prozvodili Rog niti Partizan. To moje biciklo proizvodio je Sead Kajtaz, tadašnji desnokrilni napadač Veleža. Dribling, kojim je Kajtaz lomio protivničke bekove, mostarska je publika nazivala biciklom. Nezgoda s tim likom je bila ta da bekovi nisu mogli predvidjeti trenutak u kojem će, nakon valjanja i preskakanje lopte između dvije poluraširene noge, ovaj centrirati. Naime, to desno krilo imalo je posebnu moć nezamislivu za danjašnje nabijače lopte po BH ledinama: čovjek je jednako dobro centrirao desnom i lijevom nogom te ga bekovi nisu mogli hvatati koncentrirajući se samo na njegovu "jaču" desnu nogu.

Igrao je u njegovoj generaciji, na drugoj strani veležovog napada, još jedan lik puno poznatiji i omiljeniji i van kruga Veležovih pristalica, Semir Tuce u kojeg su mostarski klinci gledali kao u božanstvo. Dragan Markovina mi pričao kako se sjeća da kad bi vidjeli Tucu kako prolazi Avenijom odmah bi ostavljali igru i pratili ga ulicom uz bučno navijanje sve do granice do koje su im roditelji dozvoljavali da se maknu od zgrade. No, meni je tada, a i danas, Sead Kajtaz bio i ostao najbolji Veležov igrač kojeg sam gledao u životu, a samo u toj generaciji, koje se ja sjećam, igrali su, pored Kajtaza i Tuce, Dada Matijević, Taramba Skočajić, Mili Haidžabdić, rahmetli Ćeća Bijedić, Predrag Jurić, Meho Kodro je dobijao svoje prve seniorske minute itd. Moja fascinacija crvenim dresom s brojem 7, koju i danas imam i koja me dovela i do obožavanja Kennya Dalglisha i, kasnije, Erica Cantone, rođena je pod Bijelim Brijegom zbog Seje Kajtaza.

ROĐENJE FASCINACIJE

Kao i do svake druge fascinacije u životu i do ove moje je došlo pukom slučajnošću. Naime, rahmetli daidža i njegova ekipa uvijek su išli na sjeverni dio stajanja. Budući su me oni vodili na utakmice možete i sami pretpostaviti da sam i ja visio na sjevernom dijelu ograde na stajanju. U prvoj utakmici koju sam gledao uživo Velež je u prvom poluvremenu napadao na sjeverni gol. Najbliži igrač ogradi, na kojoj sam visio poput gimnastičara na prečki pri početku vježbe, bio je onaj u crvenom Veležovom dresu s brojem 7 na leđima. Tako je, naime, došlo do te moje nogometne fascinacije koja i danas čini da u nekom timu prvo obraćam pažnju na igrače koji na leđima nose broj 7.

1987. godine Velež je bio jesenji prvak Jugoslavije, a najboljim igračima godine zajednički su proglašeni Tuce i Kajtaz, neprežaljeni krilni tandem kakav za svog života sigurno više neću vidjeti. Do prije nekoliko godina imao sam crveni šal na kojem su se već izlizali likovi ove dvojice igrača. Šal se izgubio u nekom od mojih preseljenja, ali u glavi i dan danas pamtim sliku iz Sportskog pregleda Televizije Beograd: Sejo Kajtaz stoji negdje u Starom gradu i daje izjavu, a iza leđa mu se čuju dobacivanja i pozivi na piće. Sjećam se Sejinog osmijeha i mog čvrstog uvjerenja kako ćemo na proljeće konačno podići pehar namijenjen prvaku jugoslavenske lige. To se, na moju veliku žalost, nikad nije dogodilo. Ponekad mislim da je razlog tome ono piće na koje je Sejo otišao nakon intervjua, a i arogancija, ta jedna od rijetkih preživjelih odlika mostarskog duha, sigurno nikad nije pomogla mostarskom klubu u pohodima na titulu prvaka. Kad si mali, provincijski, nebitan klub jedino te skromnost, disciplina i potpuna posvećenost mogu odvesti do vrha. No, nama jedino ostaje da se dičimo uvjerljivim pobjedama nad, tada, velikim klubovima i najljepšim nogometom koji se tih godina igrao u bivšoj državi.

PREDIVNI GUBITNICI

Dakle, kao pravi Balkanci, kurčimo se izgubljenim ratovima. Jeste da smo ih izgubili, ali činili smo to nekako šmekerski, bili smo "predivni gubitnici" i, često, moralni pobjednici. Moralni pobjednici!? Kako to samo glupavo i besmisleno zvuči. A ja bih dao sve na svijetu da je neka od Veležovih legendi samo jednom podignula pehar namijenjen prvaku bivše države čisto da me, kad odem u Split, Zagreb, Beograd ili Sarajevo, ne mogu razvlačiti na sve moguće načine kad pričamo o nogometu. Purgeri mi guraju pod nos titulu iz 1982., a ja se branim Veležovom pobjedom od 9 prema 2 nad istom generacijom Dinama koja je, kasnije, osvojila tu njihovu kultnu titulu. Dalmatinci mi trljaju sol na rane sedamdesetim godinama, a ja se branim time kako im je Velež stvorio najomiljenijeg igrača u povijesti kluba, Baku Sliškovića. Oni se, naime, diče stvarima opipljivim i danas, godinama urezanim u trofeje čije replike stoje u njihovim trofejnim salama, a ja se branim sjećanjem. Branim se i čuvenom mostarskom arogancijom: jebem ti titulu koju su osvajali i Vojvodina, Željo i Sarajevo. Sve je to plod komunističkih političkih direktiva čija je žrtva, naravno, uvijek bio Velež. Za svoje busanje u prsa svi imaju jasne razloge, a ja samo nedokazive zavjere i političke spletke. Kako god okrenemo, ako ćemo pravo, ja sam donji. Ja sam budalasti navijač jednog malog kluba koji se nikad, zapravo, nije uspio ugurati među velike, iako im je, tu i tamo, znao biti ozbiljna smetnja, pa i rezultatski ih poniziti.

RAZLOG ZBOG KOJEG PIŠEM

Pišem ovo kako bih optužio brižne čuvare tradicije i povijesnih kontinuiteta za prevaru moje, a i memorije mnogih ljubitelja nogometa u ovoj zemlji. Pišem kako bih optužio graditelje budućnosti za rušenje te iste memorije. Pišem, naprosto, zbog toga da bih podsjetio ljude da taj isti Velež, koji me radovao i rastuživao u djetinjstvu i izgradio veliki dio moje osobe, ove godine navršava 90 obljetnicu svog osnutka.

Već par mjeseci čekam da se netko sjeti ove obljetnice, ali nema na Veležovim niti na stranicama grada Mostara ni pomena tom nadolazećem jubileju, nema ga ni u sportskim rubrikama niti na stranicama nogometno - fudbalske asocijacije BiH. Velež je, izgleda, sasvim nebitan ovom gradu i državi, a i, što je najtužnije, onima koji u današnjem Veležu rade.

Pišem, dakle, zbog nasilja nad sjećanjem koje nikako ne prestaje ponajviše zbog nas samih isto kao što upravo zbog nas, ovakvih kakvi jesmo, Velež nikad nije bio prvak bivše države. Najmanje su tu, zapravo, krivi drugi.

Sjeća li se itko Veleža? To bi pitanje, najprije, trebalo postaviti lažnim čuvarima tradicije, istim onima koji čine sve da mi taj klub ogade za vijeke vjekova. Ljute me jer mi diraju relikviju iz djetinjstva i od nje prave poligon za sitne pljačke, prevare i politička prepucavanja. Poštenije bi bilo da Velež igra neku zonsku ligu držeći do digniteta ne samo kluba već i svih nas koji taj isti klub pratimo i volimo cijeli život. Ponajviše zbog toga i zazivam amaterizaciju sporta u BiH.

Pišem ovo, jer se i čuvari tradicije i graditelji budućnosti upiru da prekinu sve veze koje imamo s vlastitom prošlošću. Zbog toga više ne idem na Veležove utakmice niti pratim domaći nogomet.

Draže mi je, naime, živjeti s čežnjom za Sejinim biciklom i mojim vlastitim sjećanjima. Draže mi je živjeti sa sjećanjem na golove rahmetli Ćeće Bijedića kojima smo osvojili Kup. Više me nasmijava patlidžan kojim je Baka pogođen na svom prvom nastupu u dresu Hajduka pod Bijelim brijegom nego svi sitcomi ovog svijeta. Draži mi je gol Mehe Kodre protiv Borussije Dortmund nego da ovaj, "njihov", Velež - koji očito ove godine, ako se njih pita, ne slavi 90. rođendan - sutra postane prvak ove tužne zemlje. Draža mi je, što ću, ona prezrena petokraka nego tekbiranje dijela današnjih Veležovih navijača, kojima je ona mehanička hobotnica uspjela resetirati memoriju isto kao što je nekim drugim, doduše bivšim, Veležovim navijačima abecedu od 30 slova svela samo na klempavo U.

ČESTITKA

A, jebiga, da nije fotografija i starih snimki, da ne srećem Seju Kajtaza i Baku u gradu, ni sam ne bih vjerovao da su Mostar i Velež, onakvi kakvih se sjećam, ikad postojali. Naime, ako je to još ikome bitno, Radničko športsko društvo Velež osnovano je 26.06.1922. godine u Mostaru. Unaprijed mu želim sretan rođendan, gdje god da jeste, sve se nadajući da postoje još neki ljudi koji ga pamte i traže.

(zurnal.info)