Slučaj Hidrogradnja: Kako je Bosna i Hercegovina izgubila 100 miliona maraka

Zbog višegodišnjeg odlaganja privatizacije “Hidrogradnje”  država je izgubila stotinak miliona maraka, koliko iznosi razlika u tržišnoj cijeni državnog kapitala danas u odnosu na vrijednost od prije šest godina.

Poziv za  dostavljanje ponuda  za kupovinu 67 posto kapitala sarajevske Hidrogradnje direktnom pogodbom, koji je objavljen 11. decembra prošle godine, produžen je do 13. marta, što je loš znak, za državu kao prodavca. Prvobitni rok za dostavljanje ponuda bio je 11 februar, ali je u zadnji momenat produžen, što pokazuje da se potencijalni kupci baš i ne otimaju za ponuđeni državni kapital, iako je kao metoda prodaje odabrana direktna pogodba ili u prevodu “daj šta daš”.

Koliko realno vrijedi 67 posto kapitala Hidrogradnje koji je u državnom vlasništvu, odnosno koliko to vrijedi potencijalnom kupcu, stvar je procjene.

Nominalna  vrijednost ovih 67 posto državnog kapitala je 47 miliona maraka ali je istovremeno njegova tržišna vrijednost na Sarajevskoj berzi na kraju januara iznosila puno manje, tek 7,9 miliona maraka.

Iako u uslovima zamrlog trgovanja i simboličnih prometa tržišna cijena dionica na SASE i nije najprecizniji pokazatelj, ipak predstavlja dobar orijentir kada se radi o realnoj vrijednosti kapitala.

Gubici jedu kapital

Sa druge strane, nominalna vrijednost kapitala  Hidrogradnje od 47 miliona maraka je još dalje od realne vrijednosti i šanse da se pojavi kupac spreman da plati barem približno toliko, praktično su nikakve.
Kako sada stvari stoje, država u najboljem slučaju može očekivati da za svoj kapital u Hidrogradnji, nekadašnjem građevinskom gigantu, inakasira desetak miliona maraka, pod uslovom da se i za tu cijenu pronađe zainteresovani kupac.

Prema finansijskim izvještajima, Hidrogradnja već godinama bilježi gubitke i i samo tokom poslednje četiri godine nakupilo se više od 16 miliona maraka gubitaka, što značajno obara vrijednost kompanije.
I dok se sada sa nestrpljenjem očekuje da li će se u narednih mjesec dana pojaviti bilo kakav  kupac koji bi omogućio državi da zaradi barem desetak miliona maraka od prodaje kapitala, samo šest godina ranije situacija je bilo znatno povoljnija za prodavca.

Dok je na kraju januara ove godine cijena dionice Hidrogradnje na SASE iznosila 2,1 KM, u februaru 2007. godine ista ta dionica na SASE se prodavala za 28,8 KM i “išla je kao halva”.

Izgubljeno šest godina i 100 miliona KM

Uz cijenu od 28,8 maraka po dionici to znači da je 67 posto dionica u vlasništvu države tada vrijedilo 109, 3 miliona maraka, što je znatno iznad nominalne vrijednosti državnog kapitala.

Koliko je cijena dionica Hidrogradnje u 2007. godini bila realna, također je upitno, ali je je zlatno pravilo tržišta da roba vrijedi onoliko koliko je neko spreman da plati za nju, i tu se sva diskusija završava. A prije šest- sedam godina kupci su bili spremni da plate mnogo bez suvišnih pitanja.
Ako je u 2007. godini vrijednost dionica Hidrogradnje na SASE i bila precijenjena, to nije bio problem države kao prodavca, već stvar procjene kupaca, a što veća cijena, bila ona realna ili ne, utoliko bolje za prodavca.
Podsjećanja radi, u tom periodu cijene praktično svih dionica na SASE su eksplodirale kao rezultat sveopšte pomame za ulaganjem u dionice.

Iako je od početka Hidrogradnja, zajedno sa nekoliko preostalih velikih državnih kompanija, poput Energoinvesta, bila svrstana u kategoriju “strateških preduzeća” planiranih za privatizaciju, za tadašnju Vladu FBiH prodaja državnog kapitala putem berze izgleda je bila nepoznanica i čudna novotarija.

Umjesto prodaje na berzi, gdje je glad kupaca za dionicama Hidrogradnje bila neutaživa, Vlada FBiH se u aprilu odlučuje za prodaju državnog kapitala u Hidrogradnji putem tendera metodom neposredne pogodbe.

Odluka o raspisivanju tendera uslijedila je u trenutku kada je tržišna cijena dionica Hidrogradnja na SASE prešla svoj vrhunac i počela lagani pad. Za razliku od investitora na SASE koji su bili puno optimističniji i voljni da plate znatno više od nominalne vrijednosti za dionicu Hidrogradnje, tender se pokazao kao potpuni promašaj, jer je interes strateških kupaca izostao.

Vlada FBiH je tako 26. aprila 2007. godine odlučila da  “zbog izuzetno niske ponuđene cijene”, poništi tender i do daljnjeg odustane od privatizacije.

Šest godina kasnije, historija se ponavlja. Ponovo je državni kapital u Hidrogradnji ponuđen na prodaju neposrednom pogodbom, a novo produženje roka za dostavljanje ponuda nagovještava da će opet nedostajati  ozbiljnih kupaca voljnih da plate značajniji iznos za državni kapital. Razlika je što je u međuvremenu, nakon “berzanske groznice” na SASE uslijedio sveopšti pad dionica, tako da prodaja dionica Hidrogradnje na SASE više nije realna opcija, jer kupaca sa svježim novcem nema a tržišna cijena ovih dionica se srozala do dna.

Umjesto zarade od 100 miliona, “daj šta daš”
Dodatni problem je što je Vlada FBiH sada prinuđena da ide u privatizaciju Hidrogradnje, htjela to ili ne. Ubrzanje privatizacije jedno od obećanja datih MMF-u kao dio stand by aranžmana, iako je, realno, trenutak  za prodaju najgori mogući i u najboljem slučaju država će inkasirati tek simboličan iznos od prodaje svog kapitala u Hidrogradnji.

Na kraju će privatizacija Hidrogradnje najvjerovatnije ostati zabilježena kao jedan od brojnih promašaja domaćih vlasti gdje je zbog nezainteresovanosti i neznanja, prokockano stotinak miliona maraka državnog kapitala, jer kada se on mogao dobro unovčiti vlast to nije htjela ili nije znala uraditi. A državni kapital se prodaje samo jednom i poslije prodaje nema kajanja.

(zurnal.info)