Radujte se susjedi: Šta možemo naučiti od Nenada Bjelice

 Marko Tomaš

Nakon frustracija vezanih uz reprezentaciju BiH, moram priznati, jedva sam čekao protekli vikend. Zbivanja u klupskom nogometu malo su izlječila neuroze izazvane još jednim razočaravajućim pohodom naše reprezentativne momčadi. Nakon vikenda stigla i Liga prvaka, nogometna pauza u sred radnog tjedna i još jedan stupanj udaljavanja od svih crnih misli u koje su nas uvalili naš stari izbornik Prosinečki i njegovi izabranici. Možemo se samo nadati da će pod novim izbornikom Prosinečkim, Bosna i Hercegovina biti nešto bolja i da ligaški i klupski europski nogomet nećemo dočekivati obješenih noseva, kao neku vrstu anestetika od kojeg će utrnuti sva bolna mjesta. 

NA DUHOVNOJ OBNOVI

Priča prvog kola ovosezonske Lige prvaka zasigurno je Dinamo iz Zagreba. Klub je to koji se u Ligi prvaka pri svakom nastupu sramotio do te mjere da su se doveli u situaciju da porazom od Atalante mogu i zvanično postati najgori klub u povijesti Lige prvaka. Doduše, puno se toga promijenilo od Dinamovog posljednjeg nastupa među europskom klupskom elitom. 

Zdravko Mamić je otišao na duhovnu obnovu u Međugorje, a za Dinamovog trenera izabran je vjerojatno najperspektivniji mladi trener s ovih prostora, negdašnji reprezentativac Hrvatske, Nenad Bjelica. S obzirom na Bjeličin karakter nitko nije vjerovao da će dugo izdržati na klupi zagrebačkog kluba jer je opće mišljenje bio da Dinamo odavno nije raspolagao lošijim kadrom. Izgleda, ipak, da smo podcijenili odsustvo Zdravka Mamića.  

A potcijenili smo i trenerske kapacitete Nenada Bjelice. Trener je to koji se razvijao postupno. Kod njega se ništa nije moralo pod svaku cijenu. Radeći u osrednjim europskim ligama sebi je dao prostora da kroz rad uči i usavršava se. Znajući da još uvijek nema trenerskog autoriteta shvatio je da će ga mladi igrači s kojima je uglavnom radio slijediti isključivo ako se pokaže da njegove ideje od njih čine bolje igrače. Bjelica je, osim logike raspolagao i hrabrošću, spremnošću da se kocka u određenim situacijama ako bi vidio da naizgled luda ideja ima i najmanje šanse da upali. Kockao se i dolaskom u Dinamo, ali sad se čini da je vidio ono što javnost nije. Zdravko Mamić je zauzimao jako puno prostora u hrvatskom nogometu. Tu za neke druge frajere nije moglo biti puno mjesta. Bjelica je skužio da kad Mamića nema, on možda i dobije svoju prvu iole veću trenersku šansu. 

Svi su pomislili da je pomalo ridikulozan kad je inzistirao na napadaču koji godinama nije postigao pogodak i ofanzivnom igraču koji je razvojne godine proveo na dalekom Istoku. Ali Bjelica je računao na njihov potencijal za koji su svi pogrešno procijenili da je ugašen. Dao im je ruku i zauzvrat dobio lojalne vojnike. Isto je učinio s Izetom Hajrovićem, Emirom Dilaverom i Marinom Leovcem. Pokazao im je da vjeruje u njih i da će konačno osloboditi njihov potencijal. Danas su Bruno Petković i Mislav Oršić reprezentativni igrači zvanično druge najbolje svjetske reprezentacije(a i ta momčad je postala druga na svijetu čim se sklonila iz velike tamne sjene Zdravka Mamića baš kao što je i Bjelica u godinu dana rada u Dinamu uspio što nikome nije pošlo za rukom 50 godina - odveo je Dinamo u europsko proljeće). Zašto Dilaver i Hajrović, koje je Bjelica također unaprijedio, nisu dio kadra naše reprezentacije to je pitanje za novog izbornika Prosinečkog kao što je bilo i za bivšeg Prosinečkog. 

NENORMALAN NOGOMET

Moram ovdje napraviti digresiju i povući jednu paralelu. Sjetite se trenutka kada je BH reprezentacija otišla na, za sada, svoje jedino veliko natjecanje. Nogomet je tada preuzeo komitet za normalizaciju (sjajan naziv koji upućuje na to da je nogomet kod nas inače potpuno nenormalan). Oni su reprezentaciji omogućili normalne uvjete za rad i autoritetom održavali disciplinu oko saveza a, danas je to jasno, i u reprezentativnoj momčadi. Čim su se oni sklonili sve se vratilo uobičajenim nenormalnostima. Pa sada imamo situaciju da smo jedina zemlja ikad kojoj je stari izbornik ujedno i novi izbornik, jer je Prosinečki legao kao bivši a probudio se kao budući strateg reprezentacije. Kako će tek sada taj novi čovjek motivirati svoje igrače nikome nije jasno. Možemo se samo nadati da je u njega preko noći ušao duh Branka Zebeca ili Uda Latteka pa da će, kad neće milom, igrači propišati krv kad ih se on dohvati i igrati najbolji nogomet u životu, jer će im to biti jedina životna zadovoljština. Na stranu sada to. Htio sam samo naglasiti kako prisustvo ili odsustvo samo jednog čovjeka može biti važno u nekim procesima. A bez Mamića je hrvatski nogomet prodisao kao što je s Osimom,  Bajevićem i društvom bio slučaj i s našim nogometom. 

Nenad Bjelica je već postao legenda. Čovjek je neobična pojava u našem nogometu. U stanju je biti razborit i uglađen pa se onda pretvoriti u potpunog luđaka koji uz aut crtu djeluje sposobnim ubiti četvrtog suca i kidnapirati delegata. Trebalo mu je da dogura do osmine finala Europa lige da ga svi počnu uzimati ozbiljno i vjerovati mu. A onda je uslijedio šok. Prije prve utakmice u Ligi prvaka, na Maksimiru, protiv Atalante, Bjelica je objavio sastav i svi su se uhvatili za glavu vjerujući, kako eto, ni on nije uspio ostati normalan u balkanskom nogometnom okruženju. 

A s druge strane čekala ga je talijanska trenerska legenda. Negdašnji reakcionar kojemu su trebale godine i godine potucanja po nogometnim provincijama da se njegov rad konačno počne uvažavati. Pier Paolo Gasperini je jednostavno to – legenda. To je postao inzistirajući na nogometnim postulatima koji su od samih njegovih trenerskih početaka bili u sukobu s okolicom u kojoj je radio.kada se u Italiji prelazilo na zonsku obranu s četvoricom igrača u zadnjoj liniji, Gasperini je odlučio ostati konzervativan i nastaviti igrati s trojkom otraga forsirajući i dalje obranu čovjek na čovjeka. Pri tomu je računao na to da će starinskom formacijom uvijek ostvarivati premoć u sredini terena. Nogomet svojih momčadi učinio je izrazito ofanzivnim pomjerajući prednje figure tako da iza jednog napadača ordiniraju dvije desetke koje su tako ordinirali u praznom prostoru između protivničkih linija. 

LJEPOTICA/MAŠINA

Kada bi se protivnička zadnja linija pomaknula prema tim „desetkama“ napadač bi praktički ostao sam. Atalanta je tako prošle godine bila najefikasnija momčad talijanskog prvenstva a svi golovi koje su postigli izgledlai su kao najlakši mogući zgodici jer je napadač uglavnom ostajao sam ispred vratara. Atalanta je slavno vrijeme Calcia nosila nadimak La squadra piu bella, a Gasperini je prošle sezone momčad iz Bergama ponovno učinio nogometnom ljepoticom talijanske lige. Stvorio je mašinu za postizanje golova. Svi su htjeli gledati Atalantu izuzev njihovih protivnika. Zato se ni Dinamo nije trebao radovati što im je ždrijeb u Ligi prvaka dodijelio baš njih. 

Kada je vidio način na koji igra momčad iz Bergama jedini čovjek kojem je na licu zaigrao osmijeh bio je Nenad Bjelica. To su po mnogima bile prve naznake ludila. Ali on se već tada odlučio kockati pod cijenu da bude razapet. Vjerovao je svojoj momčadi, znao je da će ga slijepo slijediti, jer je mnoge od njih učinio većima nego što su sami sanjali da mogu biti. Ideja mu je bila suluda. Gasperinijevu Atalantu napast će, praktički, Gapserinijev Dinamo. 

Točnije, Bjelica je odlučio Atalanti priuštiti nestvarno iskustvo tako što će im stvoriti iluziju da igraju sami protiv sebe. Promijenio je formaciju. Na teren poslao obranu s trojicom u zadnjoj liniji. Obrana više nije bila zonska. Igrači su morali biti maksimalno agresivni i spremni na duel igru jer su morali odigrati obranu čovjek na čovjeka. Pri tomu je zadnja linija morala pratiti zadnje vezne igrače i pokriti njihovo ispadanje. U tomu je veliku ulogu odigrao Emir Dilaver, onaj kojeg nema u kadru reprezentacije čija obrana od svih sportova najviše voli plivanje. Gaperini i njegova squadra jednostavno na to nisu bili spremni. Nisu bili spremni ni na situaciju u kojoj su Dinamovi bekovi konstantno ordinirali krilnim napadačkim pozicijama. Nisu bili spremni za sitnu rotaciju u kojoj je Petković bio „desetka“ a Oršić konstantno ulazio na poziciju centarfora. Njihovoj nespremnosti sol na ranu je bilo i sjajno izdanje Danija Olma. I dok je Gasperini pokušavao shvatiti što se događa kako bi reagirao, Dinamo je punio Atalantinu mrežu. A golovi su izgledali tako jednostavni kao da ih postiže, recimo, prošlosezonska Atalanta. 

Dinamo je pod ravnanjem Nenada Bjelice sve bolja i bolja momčad. A Bjelica je mogao napraviti to što je uradio protiv Atalante – zapanjiti nogometnu Europu – zato što je znao da će igrači dati sve od sebe da sprovedu njegov plan. Toliko puta im je dokazao da su njegova rješenja najbolja moguća za datu prigodu da oni bez ikakvog razmišljanja s maksimalnom požrtvovnošću odrađuju sve zadatke postavljenje pred njih. Onako zaprepastiti i zbuniti treću najbolju talijansku momčad nije mala stvar. Sad svi jedva čekaju vidjeti što će se dogoditi protiv Šahtara. A već su bili spremni, kad je objavio sastav i rekao da će igrati na pobjedu, Bjelici uručiti uputnicu za mjesto gdje se liječe nogometni poremećaji. 

TRENER OD KOJEG SE UČI

Tekst je posvećen isključivo Dinamu zato što je to klub iz našeg neposrednog okruženja. Vodi ga trener od kojeg se može puno naučiti i kojemu imamo zahvaliti što je reprezentacija dobila Amera Gojaka. Zašto ne koristimo i Emira Dilavera i Izeta Hajrovića (koji je malo potonuo ove sezone ali siguran sam da će ga Bjelica izvući iz letargije) pitanje je za odgovorne u našem savezu i čovjeka koji surađuje s njima kao bivši i sadašnji. Treba učiti od onih koji su ti najbliži jer su obično tvoji uvjeti rada najsličniji njima. Mi smo ipak skloni kao rakovi hodati unatrag, pretvarati bivše u buduće, okretati vrijeme i prostor i kukati nad sudbinom. Osim toga, obožavamo silu. 

Mnogi su, čitam to, sretni što je Zdravko Mamić u Bosni i Hercegovini pripisujući upravo tom čovjeku uspjehe hrvatskog nogometa. A njih je, zapravo, omogućilo njegovo odsustvo. Igrači, treneri, funkcioneri u hrvatskom nogometu su prodisali. Odsustvo jednog i prisustvo drugog čovjeka i njihovo djelovanje mogu radikalno obrnuti situaciju u bilo kojem polju djelovanja u malim sredinama poput naših. Problem je u tome što se lakše bahatiti nego raditi pa kod nas izbor često budu ovi kojima se divimo jer si znaju ugađati na tuđi račun. U ovom slučaju na račun eventualnog nogometnog prosperiteta. 

Mogu samo zamisliti kako se lijepo danas osjećaju navijači Dinama. Vjerojatno je njihova sreća jednaka jačini frustracije koju smo mi osjećali prošli tjedan nakon rezultatskih blamaža i promjene identiteta našeg izbornika. A moglo se lako desiti da Dinamo sažvaće i ispljune Bjelicu i upropasti vanredan trenerski talent kao što je to činio nebrojeno puta do sada, kao što to mi konstantno činimo ne dajući potencijalu da se razvije i izdigne iznad baruštine u kojoj živimo, jer bismo tada vjerojatno bili kao slijepac iz Pekićevog „Vremena čuda“ i pljunuli onoga tko nam je vratio čulo vida zato što odjednom vidimo u kakvom svinjcu živimo. 

A bilo je tako lijepo zamišljati da je sve svila i kadifa. Kome treba suočavanje sa stvarnošću? Lakše je ovako. Možeš istovremeno biti bivši i sadašnji.  

(zurnal.info)