Liga prvaka: Stroj Edin Džeko

TRENUTAK

To su ti trenuci. Oni za kakve vrijedi živjeti, oni koji nas podsjete kako je život divan unatoč svim SDA – ovima, HDZ – ovima, SNSD – ovima, SDP – ovima, malim i velikim Turmpovima i Putinima i brkastim Erdogančićima. Zaljubimo se i onda lebdimo danima i nista nam nije teško. Prijatelji nas učine ponosnima. Postignemo nešto što nas istinski ispunjava. Vidimo, bolje reći svjedočimo čudu koje potvrđuje smislenost naše vjere. Netko postigne gol zbog kojeg poskočimo i vinemo se u zrak s kauča i dreknemo tako da naš pas zaždije pod stol jer su ljudi opet odlučili stvarati nesnosnu buku koju ne kuže. Netko postigne gol zbog kojeg i konačni ishod meča i sve druge utakmice te večeri postanu potpuno sporedne.
Takav je gol postigao Ivan Rakitić. Palo je u ovom kolu Lige prvaka još sjajnih zgoditaka ali Rakitićev je poseban jer se dogodio sasvim iznenada kao konac akcije za koju se činilo da je propala samo nekoliko sekundi prije čuda kojemu smo svjedočili. Suarez je onako krajnjim naporom tek da pokuša vratiti loptu u igru šutnuo kraljicu natrag u teren, ona je letjela nimalo na lik na pticu već onako kako već lete predmeti koje bace u zrak a u daljinu. Na nekih 16 metara od vrata Spursa našao se Ivan Rakitić i sklopio sporazum s njom kao stari blueser kada potpiše pakt s đavolom u zamjenu za talent. Za samo jedno genijalno djelo čovjek je spreman prodati dušu. A Rakitić je imao trenutak za koji se živi i igra cijela jedna karijera, trenutak o kojem noćima sanja svaki dječak kojeg je zavela ta kotrljajuće đavolica lopta. Trenutak koji cijeli stadion, bez obzira u čije boje bili obučeni ti ljudi, podiže na noge. Mene što se tiče, ništa drugo mi nije trebalo u okviru nogometnog programa ovog tjedna. Vidio sam nešto što bih mrtvo hladno pustio da pogledaju ljudi koji me s čuđenjem pitaju – a zašto ti toliko voliš nogomet?

CRVENO UKOČENJE

Od ovoga što se odigralo pod Vezuvom ne pamtim da sam vidio lošije izdanje Liverpoola u zadnjih par godina. Najviše je nedostajalo vatre, strasti tako karakteristične za sve momčadi Juergena Kloppa. Bez te energije njegove taktičke zamisli jednostavno ne funkcioniraju. Bez toga mogu funkcionirati ideje Pepa Guardiole koji loptu kroti, koji teži potpunoj kontroli, koji ne operira kaosom kao pretpostavkom za ostvarenje svojih ideja.
Dobar dio krivice za očajno izdanje Redsa snosi Napoli kojemu je u nogometni kod strast utkao Mauricio Sarri koji se u posljednja dva tjedna pokazuje nemezisom Juergena Kloppa. Dva puta je Chelsea ukočio Liverpool a onda je to učinio i Napoli kakvog je u naslijeđe Don Carlu ostavio Mauricio Sarri. Ancelotti je njegovim metodama razbio Liverpool. Ukočio ga. Učinio da izgleda neprepoznatljivo. Za mini krizu Liverpoola nakon turbo početka sezone krivac je Mauricio Sarri, taj ludi znanstvenik, bivši bankar zbog kojeg su nogometni novinari izmislili potpun novi termin kako bi jednom rječju mogli opisati način igre njegovih momčadi – sarriball. To je, zapravo, unaprijeđena verzija Kloppovog (zapravo u osnovi Bielsinog) heavy metal kontrapresinga. Klopp protiv Napolija jednostavno nije našao rješenje kako igrati protiv samog sebe jer je Napoli igrao onako kako smo naviknuti gledati Liverpool u najboljim izdanjima. Srećom po Liverpool da napad Napolija nije kvalitativno na razini Liverpoolovog inače se moglo dogoditi nešto što bi momčad s Anfielda dovelo u anksiozno stanje na dulji period. To što su sada uzdrmani nije nimalo dobro po njih jer ih u prvenstvu čeka izravni konkurent za titulu, Manchester City. Nije fer da pišemo o Liverpoolu nakon utakmice u kojoj je briljirao Napoli. Ali nekako smatram da je najveći mogući kompliment za neku momčad ako kažete da su za grozno izdanje Liverpoola krivi upravo oni a ne loš dan momaka u crvenom. Protiv ovakvog Napolija bilo koja momčad na svijetu bi vjerojatno imala loš dan. A Don Carlo pokazuje da je još uvijek među pet najboljih na svijetu. Možda zadnjih par godina više nije na tronu ali još se vrti oko njega. Za titule Napoliju je proteklih sezona najviše nedostajala konstantnost. Zbog toga je na klupu i doveden nogometni genij koji to može promijeniti iako mnogi stručnjaci smatraju da je, konkretno, ova, trenutna momčad Napolija svoj zenit prošla u protekle dvije sezone.
Kupovi ne zahtijevaju toliku konstantnost kao prvenstvo a Napoli, baš kao i Liverpool, više od svega žudi za tom titulom. Da bi postali prvaci u svojim matičnim prvenstvima i Napoli i Liverpool trebaju konstantnost a Liverpool već posrće nakon sjajnog ulaska u sezonu dok se Napoli polako diže.
Osobno, simpatiziram Napoli. Za Liverpool mogu reći da navijam. Napoli je zasluženo pobijedio. Remi bi bio nepravda. Moramo biti pošteni koliko god nam se to ne sviđa.

PRIZEMLJENJE

Crvena Zvezda se nakon pomalo iznenađujućeg remija protiv Napolija na Parku prinčeva suočila sa stvarnošću i, zapravo, vidjela gdje joj je realno mjesto u ovom trenutku na europskoj nogometnoj mapi. To je za njih vjeorjatno dobro, otriježnjenje u pravom trenutku nakon kojeg će s još više opreza nastupati u narednim utakmicama jer imaju se suočiti s gladnim, ranjenim Liverpoolom. Blamaže poput ove iz Pariza moraju izbjeći pod svaku cijenu.

ZANIMLJIV SLUČAJ

Zanimljiv je i slučaj Bayerna koji je nakon sjanog početka sezone, slično Liverpoolu, proteklih par utakmica počeo upadati u rezultatsku krizu. Činilo se da je Niko Kovač ekspresno uspio postati dijelom šampionske momčadi i da umije nogometno razmišljati i u poziciji stalnog favorita. Kod njega ljudi uvijek ističu pragmatičnost. U nogometu je pragmatičnost često rezultat nedostatka kvaliteta. Kovač je bio i kao igrač limitiran tehnički ali je to nadoknađivao zalaganjem, borbenošću i pragmatičnim razmišljanjem na terenu. To ga određuje i kao trenera. Takav stav je sjajan kada vodite momčadi poput Entrachta iz Frankfurta ali klubovi poput Bayerna imaju bitno drugačiji kod. To objašnjava ova zadnja posrtanja Bayerna kojemu je pod moranje juriš na europsku titulu. Kovač se opet suočio sa svojom limitiranošću. Bogohuljenje je od ovakvog Bayerna raditi veliku momčad koja igra poput malih momčadi. Bayern ne samo da mora pobjeđivati, njemu je u kodu i pobjeđivanje koje je rezultat demonstracije moći. Kovač je, dakle, u nezahvalnoj pozicji. Trener je koji vodi šampionsku momčad, a u trenutku je kada se suočio s tim da jedino što mora mijenjati jeste on sam i njegov način razmišljanja. Ako u tome uspije, ako se opet izbori s vlastitim manama pokazat će da je i on sam šampion vrijedan trenerske klupe najvećeg njemačkog kluba.

EDIN

Stroj. Nastavio je pokazivati da istinski uživa u Romi. Kada ga gledam proteklih par sezona zaključno s ovom obuzme me nekakav prijateljski, drugarski ponos i blagost i radost što je uspio. Dokazivao se i dokazao se, a onda je našao i mirnu luku. Igra bez potrebe da bilo komu što dokazuje. Sada uživa i potvrđuje i onima koji su sumnjali da je veliki igrač u europskim okvirima. Ljetos sam pisao o tome. Pisao sam zašto mi je drago zbog Luke Modrića i Edina Džeke. Drago mi je što pokazuju klincima da se na krov svijeta može popeti i ako vam je put dugačak jer ste na taj put krenuli iz političke i nogometne kriptodepresije. Možete se popeti na krov svijeta i ako ste loptu kao klinac naganjali pod Bijelim brijegom i na Grbavici. Zbog Džeke mi je drago jer omogućava da klinci sanjaju velike snove, da ih u tome ne sputava žabokrečina u kojoj rastu i nimalo stimulirajuće okruženje. Zato je svaki njegov gol a kamoli hat trick, poput ovoga kakav je postigao protiv Viktorije, vrijedan suhog zlata.

(zurnal.info)